Početna stranica » Vukovar – grad slobode

Vukovar – grad slobode

17 min

Zašto je vojska iz 1945. godine, pod crvenom zvijezdom petokrakom, simbolom jugoslavenskog komunističkog poretka, nekoliko desetljeća poslije, pod istim tim državnim i vojnim simbolima, izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku i počinila masovne zločine nad civilnim stanovništvom?

Postoje u svijetu gradovi koji su važni zbog svoje povijesti, gradovi koji su poznati po svojoj kulturi, arhitekturi i ljudima koji su u njima živjeli. A postoje i gradovi koji su mnogo više od pukog mjesta na zemljopisnoj karti, gradovi koji su postali simbol jednoga naroda, njegove patnje, dostojanstva, otpora i neugasive želje za slobodom. Vukovar je upravo jedan takav grad. On nije samo grad na Dunavu, nije samo povijesno i gospodarsko središte hrvatskoga Podunavlja. Vukovar je jedno od najsnažnijih mjesta hrvatskoga nacionalnog pamćenja, grad u kojemu su se 1991. godine susreli najbrutalnija sila i nevjerojatna ljudska hrabrost, razorna mržnja i neslomljiva ljubav prema vlastitom domu, vojna nadmoć i duhovna veličina ljudi koji nisu pristali na predaju vlastite slobode.

Osamnaesti studenoga zato nije tek običan datum u hrvatskom kalendaru, niti je samo prigoda za polaganje vijenaca, paljenje svijeća i održavanje komemorativnih govora. To je dan dubokog nacionalnog suočavanja s vlastitom poviješću, dan zahvalnosti i pijeteta. To je dan kada se hrvatski narod vraća svojim najtežim, ali istodobno i najsvjetlijim stranicama novije povijesti. Vraća se Vukovaru kako bi zahvalio onima koji su dali ono najvrjednije što su imali – vlastite živote – kako bi buduće generacije mogle živjeti u slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj.

Vukovar je postao simbolom svega onoga što jedan narod može podnijeti kada mu je ugroženo pravo na postojanje, slobodu i vlastiti dom. Godine 1991. Vukovar se našao pred ratnom silom koja je po svojoj brojnosti, naoružanju, tehnici i logističkoj potpori bila višestruko nadmoćnija od malobrojnih hrvatskih branitelja. Jugoslavenska narodna armija, koja je formalno trebala biti vojska svih „jugoslavenskih naroda“, u završnici raspada Jugoslavije pretvorila se u jednu od glavnih vojnih poluga velikosrpske politike i agresije na Hrvatsku. Uz nju su djelovale srpske teritorijalne postrojbe i različite paravojne formacije. Njihov je cilj bio slomiti hrvatski otpor, zauzeti grad i nasilno promijeniti političku i nacionalnu stvarnost toga dijela Hrvatske.

Vukovar je napadnut snagom koja je trebala osigurati njegov brzi pad. Grad je napadalo 30.000 vojnika i paravojnih skupina, 1600 borbenih vozila, 60 zrakoplova, 350 topova i mnoštvo ostale vojne tehnike. S druge strane, Vukovar je branilo oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde, policije i dragovoljaca HOS-a ustrojenih u legendarnu 204. vukovarsku brigadu s vrlo malo borbenih sredstava i naoružanja.

Usprkos ovom totalnom nesrazmjeru u ljudstvu i tehnici, dogodilo se nešto što vojni planeri napada očito nisu očekivali. Grad koji je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka Hrvatske, bez dostatnih vojnih sredstava, s ograničenim zalihama hrane, lijekova i streljiva, pretvorio se u simbol otpora kakav se rijetko susreće u suvremenoj europskoj povijesti. Osamdeset i sedam dana (od 25. 08. do 18. 11. 1991.) trajala je obrana Vukovara. Osamdeset i sedam dana svakodnevnih napada, razaranja, pogibelji, neizvjesnosti i nadljudskih napora. Branitelji su odolijevali višestruko nadmoćnijem neprijatelju, dok je grad sustavno pretvaran u ruševine. Nisu ga branili zato što su imali više oružja, više vojnika ili bolje uvjete. Branili su ga zato što su znali što bi značio njegov pad. Znali su da ne brane samo nekoliko ulica, kuća, tvornica i gradskih četvrti. Branili su svoje obitelji, svoje susjede, svoje crkve, grobove svojih predaka, svoje uspomene i pravo da ostanu na zemlji na kojoj su rođeni. Upravo se u tome nalazi jedna od najdubljih istina vukovarske tragedije: kada čovjek brani svoje, kada brani vlastiti dom, obitelj i dostojanstvo, tada njegova snaga nadilazi ono što se može izmjeriti brojem vojnika, količinom oružja i vojnom tehnikom. Nešto slično se događalo i 1992. g. u Bosanskoj Posavini gdje su hrabri i malobrojni branitelji mjesecima odolijevali napadima kudikamo brojnijeg i vojno opremljenijeg neprijatelja.

Vukovarski branitelji nisu bili ljudi bez straha. Bili su to ljudi koji su, unatoč strahu, odlučili ostati. Među njima je bilo vojnika, policajaca, dragovoljaca, radnika, seljaka, studenata, muškaraca i žena različitih životnih sudbina. Mnogi su do jučer obavljali svoje svakodnevne poslove, brinuli se o obiteljima, odlazili na radna mjesta i planirali budućnost. A onda su se našli pred povijesnim izborom: napustiti svoj grad ili stati u njegovu obranu. Odabrali su ostati. Njihova hrabrost nije bila proizvod romantičnih predodžbi o ratu, nego dubokoga osjećaja odgovornosti prema vlastitome narodu i domovini. Nisu znali hoće li dočekati sljedeće jutro, hoće li ikada ponovno vidjeti svoju djecu, supruge, roditelje i prijatelje. Ipak, nisu odustajali. U najtežim trenucima, kada su ljudske mogućnosti bile na granici izdržljivosti, njihova je vjera u smisao obrane ostajala čvršća od ruševina koje su ih okruživale.

Zato Vukovar nije samo priča o vojnom otporu. On je priča o ljudskom dostojanstvu, solidarnosti, prijateljstvu, požrtvovnosti i ljubavi prema vlastitom domu. To je priča o ljudima koji su razumjeli da sloboda nije dar koji se dobiva bez odgovornosti, nego vrijednost za koju se ponekad plaća najviša cijena. Vukovar je bio vojni poraz branitelja u smislu gubitka teritorija, ali istodobno i veliki strateški i moralni neuspjeh agresorske politike. Napadač je raspolagao golemom vojnom nadmoći, ali nije uspio ostvariti brzu pobjedu kakvu je priželjkivao. Malobrojni branitelji mjesecima su vezivali znatne neprijateljske snage, nanosili im ozbiljne gubitke i onemogućavali ostvarenje planova u predviđenom vremenu. Vukovar je postao mjesto na kojemu je velikosrpska osvajačka politika, oslonjena na vojnu silu, doživjela težak udarac i na kojem je polomila zube. Vrijeme koje su branitelji kupili svojim otporom omogućilo je ostatku Hrvatske da se organizira, učvrsti obranu, konsolidira svoje postrojbe i pripremi za daljnje ratne izazove. Drugim riječima, Vukovar je, premda je fizički pao, svojim otporom pridonio obrani i opstanku cijele Hrvatske. Njegova obrana imala je dalekosežno vojno i političko značenje koji nadilazi samu sudbinu grada. Zato se može reći da su agresorske snage osvojile Vukovar, ali nisu uspjele slomiti ono zbog čega je Hrvatska uopće krenula putem obrane svoje neovisnosti.

Kada govorimo o Vukovaru, ne možemo zaobići ni pitanje odgovornosti srpske politike i vojnog vodstva za agresiju. Potrebno je jasno imenovati povijesne činjenice: Vukovar nije razoren u nekom neodređenom građanskom sukobu ili ratu, niti je njegova tragedija posljedica nekakve neizbježne ratne nesreće. Grad je bio izložen sustavnom napadu Jugoslavenske narodne armije i srpskih vojnih i paravojnih formacija, koje su sudjelovale u osvajanju hrvatskoga teritorija. Njihova vojna nadmoć bila je nesporna, a razmjeri razaranja i zločina svjedoče o brutalnosti takve politike. Stoga se ne smije ni na koji način relativizirati ovu otvorenu i brutalnu agresiju, prešućivati zločine ili pokušavati da se žrtva i agresor izjednače u odgovornosti za ono što se dogodilo. Za srpsku politiku i one koji su sudjelovali u agresiji Vukovar je ostao i simbol jedne duboke povijesne pouke: vojna nadmoć ne jamči moralnu pobjedu, a osvajanje teritorija ne znači i pobjedu nad narodom koji brani svoju slobodu. Golema vojna sila koja je trebala demonstrirati moć pretvorila se u svjedočanstvo razaranja, ljudskih gubitaka i moralnoga posrnuća. Umjesto brzoga vojnog trijumfa, napadači su naišli na otpor koji je razotkrio granice njihove moći. A zločini počinjeni nad civilima i zarobljenicima ostavili su povijesnu i moralnu odgovornost koja se ne može izbrisati protokom vremena.

Škabrnja – otvorena rana

Osamnaesti studenoga u hrvatskom nacionalnom pamćenju nije samo datum koji nas vraća u jednu od najtragičnijih godina novije hrvatske povijesti. To je dan u kojem se susreću dvije velike tragedije, dva mjesta stradanja i dva simbola hrvatske patnje: Vukovar i Škabrnja. Dok je Vukovar postao simbolom herojskog otpora, razaranja i žrtve jednoga grada, Škabrnja je postala simbolom stradanja hrvatskoga sela, njegova stanovništva, obitelji i ljudi koji su ubijeni samo zato što su živjeli na svojoj zemlji i pripadali hrvatskom narodu.

Dok je Vukovar 87 dana odolijevao neusporedivo nadmoćnijoj vojnoj sili, Škabrnja je 18. studenoga 1991. doživjela jedan od najstrašnijih zločina počinjenih nad hrvatskim civilnim stanovništvom. Nakon topničkog razaranja i ulaska JNA i srpskih postrojbi u selo, ubijani su civili, među njima žene, starci i ljudi koji nisu sudjelovali u borbama. Stradali su stanovnici koji su se nadali da će ih njihovi domovi i njihova pripadnost vlastitoj zemlji zaštititi od nasilja. Nisu pošteđeni ni sakralni objekti.

Zločini u Škabrnji i obližnjem Nadinu nisu bili tek tragična posljedica ratnih okolnosti. O njima postoje dokumentirana svjedočanstva i sudski utvrđene činjenice. Pripadnici JNA i srpskih postrojbi sudjelovali su u napadu, okupaciji i ubojstvima hrvatskih civila. Škabrnja je tako, uz Vukovar, postala jedno od najsnažnijih mjesta hrvatskoga sjećanja na 1991. godinu. Posebno je važno razumjeti povijesnu dimenziju onoga što se dogodilo. Kada promatramo djelovanje JNA 1991. godine, ne možemo zanemariti njezino podrijetlo, ideološko nasljeđe i povijesni kontinuitet s vojskom koja je nastala na kraju Drugoga svjetskog rata. Jugoslavenska armija formirana je 1. ožujka 1945. od partizanske Narodnooslobodilačke vojske, a kasnije je izrasla u Jugoslavensku narodnu armiju.

Godine 1945., nakon završetka Drugoga svjetskog rata, pripadnici Jugoslavenske armije i sigurnosnih struktura novouspostavljene komunističke vlasti sudjelovali su u masovnim likvidacijama hrvatskih ratnih zarobljenika, vojnika i civila, i drugih osoba, s istim onim žarom i mržnjom kako su desetljećima kasnije ubijali nevine ljude na Ovčari, u Škabrnji i na drugim mjestima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine i s istim simbolom zvijezde petokrake na glavama. Bleiburg i Križni put ostali su trajni simboli tih stradanja. Obitelji pobijenih desetljećima nisu smjele javno govoriti o svojim mrtvima, a brojna su mjesta stradanja ostala neobilježena i prešućena.

Zato se nameće pitanje koje ne možemo zaobići: zašto je vojska iz 1945. godine, pod crvenom zvijezdom petokrakom, simbolom jugoslavenskog komunističkog poretka, nekoliko desetljeća poslije, pod istim tim državnim i vojnim simbolima, izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku i počinila masovne zločine nad civilnim stanovništvom? Godine 1945. hrvatski su ljudi stradavali u poratnim likvidacijama i na Križnom putu, a 1991. njihovi potomci i sunarodnjaci ponovno su se našli pred tenkovima, topništvom i postrojbama JNA. U Vukovaru, Škabrnji, Nadinu i brojnim drugim mjestima  po Hrvatskoj i BiH ponovno su se otvorile rane koje hrvatski narod nije nikada do kraja zaliječio. Odgovor na to pitanje leži u činjenici da se komunisti i velikosrbi nikad nisi pomirili niti su htjeli  prihvatiti hrvatsku državu u bilo kojem njezinom obliku. 1945. godina i masovna ubojstva bi se dogodili i da je Nezavisnom Državom Hrvatskom upravljao Vladko Maček, kao što bi se  i Vukovar dogodio da je novouspostavljenom Republikom Hrvatskom na čelu bio recimo Vlado Gotovac ili bilo koji drugi političar koji je želio samostalnu Hrvatsku. To nema nikakve veze ni s Pavelićem, ni s Tuđmanom ni s bilo kojim drugim političarem: jugoslavensko-komunističkoj i velikosrpskoj ideologiji je uvijek bila neprihvatljiva hrvatska država bez obzira tko njome upravljao.

U prilog toj tezi govori i činjenica da se ni danas projugoslavenski i velikosrpski politički i ideološki krugovi ne mogu pomiriti s postojanjem samostalne Republike Hrvatske. Pritom je osobito znakovita podudarnost političkog i medijskog rječnika koji dolazi iz dijela srpskog javnog prostora s retorikom pojedinih novinara, pisaca, publicista i „intelektualaca“ u samoj Hrvatskoj. Dok se u velikom dijelu srpskih medija i političkih istupa, Hrvate bez ikakvih problema etiketira kao ustaše, u Hrvatskoj postoje javni akteri koji ni nakon više od tri desetljeća nisu raskrstili s jugoslavenskim političkim i ideološkim nasljeđem te teško prihvaćaju povijesnu činjenicu nastanka samostalne hrvatske države. U njihovu se javnom govoru Republika Hrvatska nerijetko poistovjećuje s Nezavisnom Državom Hrvatskom, u suvremenom se hrvatskom društvu posvuda pronalaze navodne pojave ustaštva i ustašizacije. Dovoljno je da otvoriti bilo koje hrvatske novine i naići ćete na kolumniste koji plasiraju takve besmislene teze. Stoga se ne treba čuditi što mediji i srpski političari koriste takvu retoriku, kad se ona propagira i unutar same Republike Hrvatske.

Takvo svođenje složene suvremene političke stvarnosti na povijesne etikete produbljuje ideološke podjele. Tako se uspostavlja očita podudarnost dvaju istovjetnih narativa koji doduše polaze od različitih političkih pozicija, ali u konačnici dijele jednu te istu neprihvatljivu pretpostavku: da je hrvatska državna samostalnost nešto što neprestano treba dovoditi u pitanje, preispitivati ili sumnjičiti za ekstremizam. U takvom se diskursu svaki pokušaj afirmacije hrvatske državnosti proglašava nacionalizmom, a svako komemoriranje hrvatskih povijesnih stradanja pokušajem povratka ustaštvu. Stvara se tako iskrivljena slika stvarnosti u kojoj se pojedinci predstavljaju kao žrtve i neprestani borci protiv ustašizacije – te izmaštane navodne prijetnje u Republici Hrvatskoj koja ih vreba iza svakoga ćoška, grafita ili opravdane kritike njihova ponašanja i djelovanja. Ta takozvana intelektualna elita u Hrvatskoj je  konstruirala paralelnu stvarnost i svijet u kojemu se prošlost neprestano koristi kao sredstvo diskvalifikacije sadašnjosti i gdje se upravo oni koji iz dana u dan proizvode mržnju i netrpeljivost prema drugima, proglašavaju navodnim žrtvama kojima je ugrožen život i egzistencija.

Hrvatska ima pravo na istinu o 1945. i 1991. godini. Ima pravo imenovati počinitelje, obilježavati grobišta, tražiti nestale i zahtijevati da se zločini nikada ne relativiziraju. To nije nikakav nacionalizam, nego elementarno poštovanje prema mrtvima i odgovornost prema živima. Jer Vukovar i Škabrnja nisu nestali  iz hrvatskoga pamćenja, a žrtve iz 1945. i poraća nisu prestale biti žrtve zato što je desetljećima bilo zabranjeno govoriti o njima. Njihova imena i njihove sudbine obvezuju nas da istinu prenosimo budućim naraštajima.

Ubojstva na Ovčari

Posebno mjesto u vukovarskoj tragediji zauzima Ovčara. Ona je postala simbolom najdubljega ljudskog poniženja, gaženja svih civilizacijskih i moralnih načela te stravičnoga zločina počinjenog nad ljudima koji su već bili prestali pružati otpor. Nakon sloma obrane grada i okupacije Vukovara, ranjenici, bolesnici, medicinsko osoblje i drugi civili odvedeni su iz vukovarske bolnice. Umjesto sigurnosti i dogovorene evakuacije, za mnoge od njih uslijedila je tragedija. Na Ovčari su zarobljenici bili izloženi zlostavljanju i mučenju, a potom su ubijeni. Isto tako su postupali i partizani u svibnju 1945. kada su iz hrvatskih bolnica odvodili i masovno ubijali ranjenike i medicinsko osoblje i bacali ih u mnogobrojne jame diljem Hrvatske. O tome postoji i javno svjedočanstvo partizanskog pokajnika Branka Mulića koje se može naći na internetu gdje on u detalje objašnjava kako su kamionima i autobusima danonoćno odvodili ranjenike iz zagrebačkih bolnica i ubijali ih i bacali po obližnjim jamama.

Istovjetan zločin se dogodio 45. godina kasnije na Ovčari. Među pobijenima su bili ranjenici, hrvatski branitelji, medicinski djelatnici i civili. Ljudi koji su vjerovali da će, nakon svega što su preživjeli, barem biti pošteđeni kao ranjenici i zarobljenici. Njihova je jedina krivnja, u očima onih koji su počinili zločin, bila njihova pripadnost hrvatskom narodu ili povezanost s obranom grada. Ovčara je zato rana koja ne pripada samo obiteljima ubijenih. Ona pripada cijeloj Hrvatskoj i svakome čovjeku koji u sebi nije izgubio osjećaj za pravdu i ljudsko dostojanstvo. Ondje su ubijeni ljudi čiji su životi tek trebali biti nastavljeni. Iza svakoga imena nalazila se jedna obitelj, jedna majka, jedan otac, supruga, dijete, prijatelj, jedan neostvareni san i budućnost koja je nasilno prekinuta. Zato Ovčara nikada ne smije postati samo povijesni podatak. Ona mora ostati trajna opomena čovječanstvu kamo vodi mržnja kada se oslobodi svake moralne odgovornosti, kada čovjek prestane u drugome prepoznavati ljudsko biće i kada ideologija postane opravdanje za zločin.

A možda je najteže upravo ono što se ne može vidjeti: sudbina nestalih. Dok se na grobljima mogu zapaliti svijeće i položiti cvijeće, obitelji nestalih desetljećima žive s pitanjem na koje još uvijek nemaju odgovor. Ne znaju gdje su posmrtni ostaci njihovih najmilijih, gdje im je grob, gdje mogu doći i u tišini se pomoliti. Njihova bol nije završila završetkom rata. Ona se nastavlja svakoga dana, u svakom obiteljskom okupljanju na kojemu nedostaje jedno mjesto, u svakom blagdanu u kojemu se osjeća nečija odsutnost, u svakoj nadi koja se ponovno probudi kada se pojavi mogućnost da bi istina napokon mogla biti otkrivena.

Pitanje nestalih zato nije samo humanitarno i pravno pitanje. Ono je pitanje ljudskosti, savjesti i civilizacijske odgovornosti. Obiteljima se duguje istina. Duguje im se odgovor na pitanje gdje su njihovi najmiliji. Duguje im se mogućnost da nakon toliko godina neizvjesnosti pronađu svoje mrtve i dostojanstveno ih pokopaju. Nijedna politička računica, nijedan diplomatski interes i nijedna ideološka interpretacija ne mogu biti važniji od prava obitelji da saznaju istinu o sudbini svojih najmilijih. Tko danas govori o pomirenju, a ne želi govoriti o nestalima, zapravo govori o pomirenju bez istine. A takvo pomirenje ne može biti ni iskreno ni trajno.

Vukovar je mnogo više od svojih ruševina, masovnih grobnica i bolnih uspomena. On je i simbol hrvatskoga zajedništva. U njegovoj obrani sudjelovali su ljudi iz različitih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dolazili su dragovoljci iz Slavonije, Dalmacije, Like, Zagreba, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva. U Vukovaru se, u najtežim okolnostima, pokazalo da domovina nije samo administrativna i politička kategorija, nego zajednica ljudi koji su spremni jedni za druge preuzeti odgovornost. Vukovar je postao mjesto na kojemu se hrvatska nacionalna svijest nije izražavala samo riječima, nego djelima. Ondje se nije pitalo tko je iz kojega kraja, kojoj političkoj opciji pripada ili kakvo je njegovo društveno podrijetlo. Pitalo se samo može li se računati na njega, hoće li ostati i hoće li pomoći drugome.

Vukovar ima i svoju duboku duhovnu dimenziju. On nas podsjeća na Kristove riječi da nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. U svjetlu tih riječi možemo razumjeti i veličinu žrtve vukovarskih branitelja. Njihova se ljubav prema obitelji, bližnjima i domovini nije očitovala samo riječima, nego spremnošću na najveću žrtvu. Njihova je žrtva postala zalog slobode koju danas živimo. Kršćansko pamćenje ne znači njegovanje mržnje, nego čuvanje istine, poštovanje žrtava i odbijanje zaborava. Oprost nije isto što i zaborav, a pomirenje nije isto što i prešućivanje. Oprost može biti put prema budućnosti, ali samo ako se ne pretvara u zahtjev da žrtva odustane od istine. Mrtvi zaslužuju istinu, obitelji zaslužuju pravdu, a budući naraštaji zaslužuju povijest koja neće biti iskrivljena zbog dnevnih političkih interesa. Žrtva vukovarskih branitelja govori nam da sloboda nije samorazumljiva. Da se domovina ne može voljeti samo onda kada je lako i ugodno. Da postoje vrijednosti koje su veće od osobne sigurnosti, materijalnoga blagostanja i svakodnevne udobnosti. Govori nam da se povijest ne smije zaboraviti, ali i da se budućnost ne smije graditi na mržnji, nego na istini, pravednosti i odgovornosti. Iznad svega, Vukovar nam govori da postoje ljudi čija je veličina veća od vremena u kojemu su živjeli.

Stoga dugujemo veliku zahvalnost i poštovanje ljudima koji su ga branili, majkama koje su izgubile sinove, očevima koji nikada nisu dočekali povratak svoje djece, suprugama koje su ostale bez muževa, djeci koja su odrasla bez roditelja, ranjenicima, prognanicima, logorašima i svima onima čiji su životi zauvijek obilježeni vukovarskom tragedijom. S posebnom zahvalnošću mislimo na one čija su imena uklesana u kamenu i na one čija imena još uvijek čekaju da budu pronađena. Vukovar nije nikada pao iz srca hrvatskoga naroda. Njegove su ulice bile osvojene, njegove su kuće bile razorene, a njegovi su ljudi bili prognani i ubijeni, ali duh grada nije bio poražen. Vukovar je ostao uspravan u svojoj žrtvi, dostojanstven u svojoj boli i neuništiv u pamćenju svoga naroda. Neka je vječna hvala svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima, svim nedužnim civilnim žrtvama i svim ljudima koji su svoje živote položili za slobodu svog naroda.

(Povodom 35. godišnjice stradanja)