Godine 2026. obilježavamo 800. obljetnicu smrti svetoga Franje Asiškoga. Iako je prošlo osam stoljeća, siromašni svetac iz Asiza ostavio je iznimnu baštinu koja traje i danas. Crkva je za ovu obljetnicu proglasila poseban jubilej, koji završava 10. siječnja 2027. U ovom članku razmotrit ću pet tema: pokoru, siromaštvo, molitvu, mir i suobličenje Kristu, piše Bret Thoman za katolički portal Aleteia.
Pokora
Prije obraćenja Franji su se gubavci gadili. No kada je počeo razmatrati kako se Krist ponizio uzevši ljudsko tijelo (usp. Filipljanima 2,6–8), Franjo je počeo drukčije gledati na svijet i drukčije se prema njemu odnositi. Jednoga dana na putu je susreo gubavca. Prvi mu je poriv bio pobjeći od unakaženoga čovjeka, jer se, kao i gotovo svi u to doba, gnušao blizine gubavaca. Umjesto toga, Franjo mu je prišao i zagrlio ga. U tom se trenutku ono što mu se prije činilo „gorkim” pretvorilo u „slatkoću duše i tijela”, kako je zapisao njegov životopisac. Sam se Franjo u svojoj Oporuci, napisanoj nedugo prije smrti, prisjetio da ga je Gospodin doveo među gubavce i da je ondje „počeo činiti pokoru”. Taj je susret bio presudna prekretnica njegova obraćenja.
Siromaštvo
Jednoga dana, na misi na blagdan svetoga Matije, Franjo je čuo evanđeoski odlomak u kojem Krist potiče svoje učenike da „ništa ne nose na put” (usp. Matej 10,9–10). Odmah je uskliknuo: „To je ono što želim, to je ono što želim svim srcem!” Od tog se trenutka odrekao svega što je posjedovao i nastojao slijediti Krista u potpunom oslanjanju na Boga. Nije želio nemati ništa samo radi siromaštva. Želio je isprazniti sebe kako bi ga ispunio jedino Bog i ono što mu Bog želi dati. Time je ujedno živio i Kristov poziv bogatom mladiću: „Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima… pa dođi i slijedi me!” (Matej 19,21). Za razliku od bogatoga mladića, koji je otišao žalostan, siromaštvo je Franju i njegove sljedbenike učinilo slobodnima i radosnima.
Molitva
Toma Čelanski zapisao je da je sveti Franjo „cijelo svoje biće usmjeravao prema onom jednom što je molio od Gospodina, i to ne toliko moleći koliko i sam postajući molitvom”. Kao da je utjelovio biblijski poticaj: „Bez prestanka se molite!” (1 Solunjanima 5,17). Iako je molio gdje god se nalazio, Franjo se često povlačio u špilje i pustinjaštva, ponekad i na više tjedana. Ondje je Bogu izlijevao cijeloga sebe. Molio je cijelim bićem: srcem, umom, osjećajima, pa i tijelom. Molitva ga je postupno preobražavala. Na drugom mjestu Toma Čelanski piše da je Franjo nakon duboke molitve bio „promijenjen gotovo u drugoga čovjeka”. Molitvom je Franjo postajao sve sličniji Kristu.
Mir
Iz njegova života pokore i molitve proizlazi još jedno obilježje Franjine baštine: mir. Franjo je često pozdravljao druge i započinjao propovijedi riječima: „Mir i dobro!” Mir nije samo odsutnost sukoba nego prisutnost dobrote koja dolazi od Boga. Kršćanski je mir doista dar Duha Svetoga, a ne nešto što možemo steći vlastitim naporima. Franjo ga je primio predajući se Bogu: prihvaćajući pokoru i siromaštvo, služeći siromasima i odbačenima, opraštajući drugima i tražeći Boga u molitvi. Takvim je načinom života Franjo primio unutarnji mir kakav svijet ne može dati. Taj je Božji mir zatim, kao mirotvorac, nosio u sebi u nasilan i podijeljen svijet.
Suobličenje Kristu
Ako se u Franjinoj baštini nešto posebno ističe, onda je to njegovo suobličenje Kristu. U svemu što je činio Franjo je nastojao postati sličan Isusu. To se na najizvanredniji način pokazalo 1224. godine, samo dvije godine prije njegove smrti, kada je na gori La Verni primio stigme, rane raspetoga Krista, na vlastitom tijelu. Sveti Bonaventura protumačio je taj događaj upravo kao suobličenje, napisavši da je „prava ljubav prema Kristu preobrazila ljubitelja u samu sliku Ljubljenoga”. Ipak, stigme su bile vrhunac cijeloga života nasljedovanja Krista. Franjo se već prije preobražavao u Kristovu sliku po Evanđelju, molitvi, siromaštvu, grljenju gubavca, služenju siromasima i primanju Krista u euharistiji. U svim tim djelima Franjo se postupno svlačio staroga čovjeka i sve se više preobražavao u Kristovu sliku.
Osamsto godina nakon smrti Franjo i dalje progovara Crkvi i svijetu. Pokret koji je utemeljio stoljećima je donosio obilne plodove po braći, sestrama i laicima koji nastoje slijediti njegov jedinstveni način života. Ipak, njegova baština pokore, siromaštva, molitve i mira u konačnici upućuje dalje od samoga Franje. Ona vodi Kristu. Upravo bi to moglo biti njegovo najveće naslijeđe: pokazao nam je put k Bogu. Svetost na kraju vodi pobožanstvenjenju, kada dopustimo Kristu da nas sve više preobražava u sebe
