Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da čovjek ne može spokojno, čitavim srcem disati. U kojem je nezamislivo da se zanemaruje ljudsko dostojanstvo – i osobno, i svakoga čovjeka. Da itko nedužan stradava.
Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se gazi obećanje ljubavi. Obećanje ljubavi dano najkasnije u času vjenčanja. Najkasnije u času začeća djeteta. U času svjesno rečenoga „evo me”.
Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se kućnim ljubimcima – ili kakvim drugim navezanostima – daje prednost pred članovima svoje obitelji. Pred ljudima u potrebi. Pa i pred samim sobom. U kojem je nezamislivo da se itko osjeti napušten i zaboravljen.
Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se za pregršt ispraznosti – imetka, zadovoljstva, časti, vlasti… – izdaje najdragocjenije: Ljubav kojom smo ljubljeni. Ljubav kojom nam je ljubiti. U kojem je nezamislivo da se među sobom dijele oni koje isti Duh nadahnjuje. Koji se na istoga Duha pozivaju.
Ima trenutaka kada pomislim da su sve te čežnje tek tlapnja. A onda se prisjetim Isusa kako je čeznuo blagovati pashu sa svojim učenicima. „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama…” (Lk 22,15), rekao je. Svom dušom je čeznuo – čezne – s nama živjeti kao s braćom i sestrama. Kao svoj sa svojima. Dijeliti s nama i vrijeme i vječnost.
Ako je on čeznuo – a ja mu vjerujem – tko bih ja bio kad ne bih s njim dijelio njegovu čežnju? U skromnosti svoje osobnosti, u oskudici svojih snaga, u svoj krhkosti i nepostojanosti svoga bića, zauzimao se za nju?
„Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio” (Ps 116,12)? Za sve što mi čini? Što, ako ne svoju čežnju, svoj trud oko začudnosti njezina ozbiljenja?
