Isusovo uskrsnuće od mrtvih predstavlja status cadentis kršćanske vjere. S njime naša vjera stoji ili pada: ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera (1 Kor 15,14). Pavao ovime pokazuje svu zahtjevnost kršćanske vjere, jer pravo je pitanje: kako uopće vjerovati u Isusovo uskrsnuće od mrtvih kad se nalazimo usred krize Boga? Kako vjerovati u uskrsnuće od mrtvih kao nadnaravni događaj kad se više gotovo i ne vjeruje Božjoj svemoći? Kako vjerovati u Boga koji šuti, koji je odsutan ili, ako je prisutan, kako vjerovati u Boga koji trpi, koji pati, koji na križu pokazuje svoju nemoć, koji i u naše vrijeme kao da je nemoćan pred prirodnim katastrofama, ratovima, izrabljivanjima, patnjama i stradanjima nevinih? Sva ova pitanja nisu nipošto nova – stara su, barem u svom osnovnom izrazu, koliko i samo čovječanstvo. No, onomu tko Pismo čita očima vjere, to isto Pismo otvara vrata odgovorima dostojnima vjerovanja.
Prazan grob i ukazanja Uskrsloga
Već je u Starom zavjetu jasno izraženo uvjerenje da je Bog gospodar života i smrti (1 Sam 2,6), te da je isti Bog koji stvara i koji uskrišava (2 Mak 7,9.11.22), čim je jasno izražena Božja svemoć. On je onaj koji će uskrsnuti tijela i oživjeti one koji su pali u prah (Iz 26,1). Novi zavjet pokazuje Isusa svjesnoga da otajstvo uskrsnuća mora započeti s njim jer mu je Otac dao gospodstvo nad životom i smrću, kako to Isus pokazuje svojim silnim djelima. Sam je Isus najavio svoje uskrsnuće (Mk 8,31) što nisu odmah razumjela ni Dvanaestorica, zbog čega su ih Isusova smrt i ukop bacili u očaj. Međutim, ni Novi zavjet ni tradicija nisu nikada pretendirali da bi netko vidio uskrsnuće. Zbog toga ga nijedno kanonsko evanđelje ne pokušava ni opisati. Uskrsnuće, naime, nadilazi samu osjetnu potvrdu jer nema osobnoga zapažanja svjedoka samoga događaja. Nije moguće u prirodno-znanstvenom smislu dokazati činjenicu uskrsnuća, ali je moguće dokazati vjerodostojnost tvrdnji o događaju Isusove smrti i uskrsnuća. Iako izmiče sudu povijesti, uskrsnuće je povijesni događaj jer se ostvarilo u određenom trenutku ljudske povijesti i na određenom prostoru. Vrijeme i mjesto Isusova uskrsnuća tvore temelj toga događaja. Uskrsnuće potvrđuje svoju vezu s poviješću i u Isusovim ukazanjima jer Uskrsli ulazi u ljudsku povijest.
Budući da nitko nije vidio sam događaj uskrsnuća, stvarnost uskrsnuća ovisi o dvama pokazateljima: praznom grobu i ukazanjima Uskrsloga. S obzirom na prazan grob vrijedi spomenuti da tu činjenicu nikada nisu nijekali ni Židovi koji su pokušavali osporiti Isusove sljedbenike u njihovoj vjeri u uskrsnuće. No, prazan grob, na uskrsno jutro, sam po sebi ne vodi vjeri, kako je razvidno iz primjera Marije Magdalene koja dolaskom na grob najprije pomišlja da je tijelo ukradeno (Iv 20,2). Tek ukazanja Uskrsloga skidaju dvoznačnost s praznoga groba. Svoja ukazanja Uskrsli, dakako, pridržava samo svjedocima što ih je sam izabrao (Dj 10,41). On se pokazuje apostolima i nekim drugim učenicima, a ne svijetu (Iv 14,22), jer se svijet zatvorio prema vjeri. Samo oni koji vjeruju mogu prepoznati povijesne znakove (prazan, grob, ukazanja, Isusovo tijelo gdje se vidi mjesto čavala, blagovanje Uskrsloga) kao znakove uskrsnuća. To su znakovi posebne sigurnosti, baš kao što je i vjera posebna vrsta sigurnosti. Upravo nam događaji oko Uskrsloga pokazuju da se ukazanjima ne može pristupiti na način neutralnoga promatrača, kako navodi W. Kasper, nego je u njima na djelu potpuna zahvaćenost i obuzetost Isusom; u njima se zbiva buđenje vjere.
Važno je imati na umu da se uskrsnuće od mrtvih ne odnosi se samo na duhovno nadilaženje materijalne stvarnosti, nego na uvođenje u preobraženi život čitavog čovjekova bića, podrazumijevajući i njegovo tijelo, kako ispovijedamo u Credu. Tjelesnost uskrsnuća pokazuje da se radi o tome da je Gospodin preobražen, tj. da živi drukčijim životom koji pripada novoj sili Duha koji proizlazi iz božanskoga i uvijek se vraća u božansko. Isusovo uskrsnuće pokazuje da je Duh prožeo čitav život, pa i tijelo. Zato R. Guardini ističe da Duhom ispunjen život čini upravo puninu tjelesnosti u tolikoj mjeri da bi čovjek najradije kazao da je tek ono tijelo posve savršeno koje je posve uronilo u duh.
Neodvojivost Isusove smrti i uskrsnuća
Pored toga što je Isusovo uskrsnuće događaj i otajstvo neodvojivo od vjere, ono je neodvojivo i od Isusove smrti na križu. Naime, naspram staroj apologetici koja je u Kristovu uskrsnuću pokušavala pronaći dokaz Kristova božanstva, a događaju Kristova križa pripisivala vrijednost spasenja, pri čemu je uskrsnuće dolazilo samo kao sretan završetak drame, danas se u teologiji Kristovu uskrsnuću i njegovoj smrti pripisuje neodvojiva važnost otkupljenja. Drugim riječima, Isusovo uskrsnuće od mrtvih moramo motriti u kontekstu pashalnoga otajstva koje neodvojivo uključuje Isusovu smrt i uskrsnuće. Time Isus daje objavi puninu i dovršenje (usp. DV 4). Isusova smrt i njegovo uskrsnuće zajedno imaju spasenjsku vrijednost. Oni pripadaju Božjem spasenjskom planu. Isusova bi smrt ostala neshvaćena i ne bi bila spasenjski događaj bez njegova uskrsnuća. Smrt se događa s obzirom na uskrsnuće. Sever Antiohijski to jasno kaže: „Krist je prihvatio i podnio muku sa svrhom da omogući uskrsnuće, neumrlost i neraspadljivost […] Kako bi bilo moguće doći do uskrsnuća bez njegove prethodne smrti?” U uskrsnuću se, dakle, nalazi cilj smrti, čime se potvrđuje da Isusova smrt i uskrsnuće u svojoj povezanosti pribavljaju spasenje.
Uskrsnuće – dogođena budućnost
Vrlo često se mučimo s pitanjem što je uskrsnuće, što označava ovaj pojam, što mislimo pod njim i koji je njegov sadržaj te kako shvatiti stvarnost uskrsnuća. Obično odmah pomislimo da je uskrsnuće od mrtvih povratak u život. No, uskrsnuće nije, kako navodi J. Ratzinger, tek ponovno vraćanje tijela prema načinu ovoga svijeta. Drukčije rečeno, uskrsnuće nije tek običan povratak u život kakvih je bilo mnogo u Isusovo vrijeme, kao u primjeru Lazara, Jairove kćeri, sina udovice iz Naina, a i prije Isusova vremena (1 Kr 17,17-23; 2 Kr 4,33). Uskrsnuće je više od toga. Isusovo uskrsnuće je vrhunski Božji zahvat u ljudsku egzistenciju u koju Bog redovito i trajno zahvaća. Ono je ljudskom jeziku neopisivo iskustvo.
Na tragu nekih teoloških promišljanja (J. Moltmann) možemo još izravnije ukratko ocrtati – koliko je moguće konkretnije – što mislimo pod ovim pojmom koji tako često upotrebljavamo. Izričaj uskrsnuće je, zapravo, interpretacija i zaključak u kojima se polazeći od iskustva i viđenja dolazi do događaja (uskrsnuća) o kojemu se nema iskustva i kojega se nije vidjelo. Učenici su doživjeli iskustvo Božje blizine u Isusu i to su željeli prenijeti dalje. Pojmom uskrsnuće zapravo se želi izraziti činjenicu da čovjek sada živi, ali ne onako kako živimo ovozemaljskim životom; želi se reći da je Bog prihvatio/uslišio onoga koji je bio pogubljen te da on sada pripada budućnosti. Izrazom uskrsnuće ne želi se označiti povratak u prijašnji život, nego se njime izriče novost života koji kvalitativno mijenja život predodređen za umiranje. Uskrsnuće je legitimna nada. Ono označava Isusov eshatološki proboj. S obzirom na budućnost, uskrsnuće predstavlja anticipaciju promjene svijeta koja se s uskrsnućem počela događati.
Konkretno, kad jedni drugima čestitamo Uskrs – naš najveći blagdan (evo zašto je i najveći) – mi zapravo izražavamo legitimnu nadu, koja se već počela ostvarivati, da ćemo živjeti i da smo već započeli živjeti novim, preobraženim životom, posve drukčijim od ovoga propadljivoga i smrtnoga (zato se i hranimo hranom besmrtnosti) te da pripadamo budućnosti koja se s Isusom već dogodila, da već sada, logikom anticipacije, pripadamo drukčijem svijetu u kojemu možemo anticipirati Božju prisutnost u Raspetome te pozivamo jedni druge na vjeru koja nadilazi svijet i na ljubav koja prožima ovaj svijet. Nijedan transhumanistički projekt ne može pribaviti budućnost koja se s Isusom već dogodila, niti može ponuditi kvalitetu života koju Isus ostvaruje svojim uskrsnućem. Naspram transhumanističkom projektu, vjera u uskrsnuće svjedoči da smo već postali takoreći „superhumanizirana” bića, jer smo Kristovim uskrsnućem već postali nova stvorenja.
Sadašnjost uskrsnuća
Za Isusove učenike Uskrs nije predstavljao prošli događaj, nego naprotiv, budući događaj koji u povijesnoj stvarnosti utemeljuje i podržava univerzalnu nadu koja mijenja svijet i koja je nužno vezana uz rizik vjere, kako navodi J. Moltmann. Kršćanska vjera u uskrsnuće pokazuje se kao otvorenost iznenadnoj novosti budućnosti. U tom smislu Uskrs nas, usred postojeće stvarnosti, otvara novoj stvarnosti u kojoj se može gledati onoga koji je osvijetljen svjetlom nove stvarnosti, a to je samo raspeti Isus. U Kristovu uskrsnuću možemo dodirnuti stvarnu anticipaciju budućnosti. Krist se preobrazio prije nas u kraljevstvo slobode koju i mi živimo, ali još uvijek u ovom smrtnom tijelu. On je prvina usnulih i darovatelj života. Isusovo uskrsnuće koje nas predusreće ogleda se i postaje konkretno u njegovoj solidarnosti za druge koju je pokazao na križu. Budućnost koja nas predusreće u Isusovu uskrsnuću usmjerena je zemlji i zemaljskim stvarnostima kroz proegzistenciju Raspetoga. Tako Isusovo uskrsnuće objavljuje značenje njegova križa za budućnost i obrnuto, njegov križ objavljuje značenje koje budućnost ima za sadašnjost.
Između vjere da je Krist uskrsnuo (prošlost) i da ćemo mi uskrsnuti (budućnost), ne smijemo sadašnjost ostaviti siromašnom uskrsnućem. Isusovo: „Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25) odnosi se na sadašnjost. Ja sam, sada i ovdje, za tebe uskrsnuće i život. Ono što će biti u potpunosti u budućnosti počinje ovdje i sada. Sadašnjost i budućnost uskrsnuća idu zajedno.
Oslanjajući se na Ef 2,5-6, gdje se kaže kako nas Bog oživi zajedno s Kristom te nas zajedno s njime uskrisi i posadi na nebesima u Isusu Kristu, Ratzinger tumači kršćaninovo uskrsnuće i uzašašće na nebo kao već dogođeno. Jednostavno rečeno, poveznica s Isusom već sada jest uskrsnuće (Iv 11,25). Tamo gdje je zajedništvo s Isusom, granica smrti prekoračena je sada i ovdje. Hrana besmrtnosti podupire činjenicu da uskrsnuće nije neki daleki apokaliptički događaj, nego događaj ovdje i sada. Kad god čovjek uđe u Kristovo Ja, kako veli Ratzinger, već je ušao u prostor konačnoga života.
Sadašnjost uskrsnuća, kao budućega već dogođenoga događaja, treba prožeti konkretnu i aktualnu stvarnost označenu ratovima, katastrofama, izrabljivanjima, oduzimanjem temeljnih ljudskih prava. To je ono što danas treba uskrsnuti i gdje se vjera u Uskrsloga mora pokazati jačom od svake sile, Vrhovništva, Vlasti i upravljača ovoga mračnoga svijeta, jača od svih zlih duhova po nebesima. U tom smislu, Isusovo uskrsnuće nije prošli, nego budući događaj koji je već ostvaren i koji se vjerom kršćana živi u konkretnoj situaciji nužnoj preobrazbe iz rata u mir, iz katastrofe u harmoniju, iz izrabljivanja u dostojanstvo, iz oduzimanja temeljnih ljudskih prava u poštivanje istih.
Onaj koji gubi, pobjeđuje
Na koncu, uzimajući kao neodvojive događaj Isusove smrti i uskrsnuća možemo odgovoriti na postavljena pitanja s početka. Isusova smrt i uskrsnuće predstavljaju odgovor na krik napuštenosti i na sva teodicejska pitanja. U Isusovoj patnji sam Bog kuša smrt. Bog gubi kako bi čovjek zaradio, kako veli K. Barth. U Raspetome Bog odlaže moć i vlast te se ponižava sve do smrti. U Raspetome apstraktna Božja besmrtnost postaje „Božja smrt” u Kristu; apstraktna Božja svemoć, u Kristu postaje konkretna Božja patnja. Bog se, dakle, više ne nalazi pred problemima ljudske patnje, nego je uključen u njih. Bog se dao uvući u igru, u kojoj dobiva onaj koji gubi. Križ Uskrsloga objavljuje tko je Bog i gdje se Bog nalazi. Bog više nije problem pred pitanjima čovjekove patnje, nego se odgovor nalazi u samome problemu. Zbog toga na uskrsnuće trebamo gledati kao na budućnost koja je već započela i koja nam je, iako u našem smrtnom tijelu, nadohvat.
