Odavno već demokraciju ne vidim kao najsretnije ni najbolje društveno uređenje. Kao i druga društvena uređenja i ona donosi sa sobom loše, a kako „sazrijeva”, paradoksalno, sve lošije i lošije plodove, koji se u demokratskom sustavu pripisuju relativnoj većini, a ne pojedincu –iako, u biti, pojedinac donosi odluke.
Zapravo, pitam se je li ovakva demokracija uopće demokracija ili je samo prividna demokracija pod čijom se krinkom kriju različiti oblici kracije koji su sve samo nisu demokracija. U toj prividnoj demokraciji nerijetko susrećemo autokraciju, plutokraciju, sve češće kakistokraciju (možda bismo mogli govoriti o ćacikraciji), prikrivenu diktaturu i drugo. Dakako da je i demokracija donijela nešto dobra. Samo ne znam u kojoj mjeri je to dobro zaista dobro?! Da je npr. sveti Pavao ili netko od kršćanskih apologeta sumnjao u ondašnje državno uređenje vjerojatno bi osjetio njegove najgore represivne mjere. No, demokracija dopušta svojim „podložnicima” da ju propitkuju, iako i ona raspolaže širokim dijapazonom suptilnih represivnih mjera (kultura odbacivanja, kultura skraćivanja, suptilne zabrane, biranje podobnih, isključivost onih koje su sami sebe prozvali uključivima i slično).
Jedno od temeljnih pitanja u demokraciji, kao i u svakom državnom uređenju, trebalo bi biti pitanje razumijevanja istine? Kako demokracija dolazi do istine ili kako u demokraciji istina dolazi na vidjelo? Vidljivo je kako demokratska kultura kojoj smo izloženi shvaća istinu kao plod konsenzusa. Demokratska uređenja mjere istinu praktičnim uspjehom i profitom. Ideje i teorije se prosuđuju na temelju njihove uspješnosti. Pragmatizam, koji je sveto pismo kapitalističke demokracije vodi se krilaticom: ako nije uspješno nije ni istinito. Demokracija svodi istinu na percepciju. Tako je nešto postalo istinito samo na temelju percepcije. Iza ovakva poimanja istine stoji shvaćanje istine kao onoga što je samo eksperimentalno dokazivo, dok u ono što se ne može dokazati čistim razumom te izvesti iz eksperimenta, treba sumnjati da uopće postoji. Svođenje istine na percepciju ne niječe stvarnost Boga, nego uspostavlja kriterij korisnosti. Istina je samo ono što iz naše percepcije može donijeti pozitivne praktične posljedice. Tko se još imalo razuman može složiti s ovakvim prihvaćenjem istine koju su unaprijedile društvene mreže kojima se istina nalazi jedino u površnom virtualnom svijetu?!
Najpodlije shvaćanje istine koje nudi demokracija sastoji se u tome da vidi istinu kao plod konsenzusa većine. Istina tako pripada samo većini. Verificira ju se dovoljnim brojem glasova. Konkretno, broj ruku u zraku u nekom parlamentu određuje istinu o ljudskom životu (početku i kraju života), o odgojnoj slobodi u školama, te o tome što je pravedan mir i što su istinske vrijednosti. Tako se određuje istina u današnjem demokratskom uređenju – konsenzusom najmoćnijih i često najlošijih. Pokazatelj je to da se iza demokracije često krije plutokracija i kakistokracija. Demokracija, u određenoj mjeri slično kao tiranija i totalitarizam, može nagrditi ljudsko lice politike. Zar Isus nije gurnut na put osude upravo demokratski, unatoč tada drukčijem društvenom uređenju – brojem ruku u masi koja je tražila slobodu za Barabu? U tom demosu, temeljem kojega upravlja pojedinac, uvijek se krije i nešto demonsko. To demonsko je ono autoreferencijalno. Kada demokratski mehanizmi postanu autoreferencijalni, upada se u demokratsku dijalektiku većina-manjina kojoj bivaju podložna i temeljna ljudska prava. Takva demokratska dijalektika određuje i gotovo propisuje što je istina, te slično kao u totalitarnim sustavima, zakonski kažnjava nepoštivanje propisa koji su nametnuti kao istiniti.
Istina o Bogu i čovjeku ne može biti propisana relativnom i dvotrećinskom većinom. Ona je objektivna i univerzalna ili nije istina. Nužno je imati u vidu objektivne i univerzalne, a ne isključivo demokratske vrijednosti. Ako demokratske vrijednosti nisu univerzalne i objektivne, tada se takvo uređenje samo osuđuje na propadanje. Ako se u jednom demokratskom uređenju s pravom kritizira nasilje, nesigurnost, nezaposlenost, gubitak zajedništva, loš socijalni položaj i slično, nije li to u biti kritika samoga društvenog uređenja – demokracije? Možda je baš imajući na umu ovu kritiku, papa Lav XIV. konstatirao kako u današnjem svijetu demokracija nije savršeno rješenje za sve.
Odmicanje od univerzalnih objektivnih vrijednosti onemogućuje spoznaju stvarnosti dio koje je Bog, ili još bolje, koju Bog omogućava i podržava. Istina u demokraciji ne vodi samo relativizmu nego i nijekanju objektivne i univerzalne istine. Za nas kršćane Krist je Istina o kojoj govorimo. On je universale concretum veritatis koja se samodariva i otkriva u besplatnosti objave, a ne na temelju demokracije, pa ni na temelju sinodalnoga procesa koji neki, nažalost, shvaćaju kao demokraciju.
