Braćo i sestre, čuli smo tri prekrasna biblijska čitanja. Prvo čitanje (Post 12, 1-4) govori nam o pozivu Abrahama, našeg oca po vjeri, koji je bio prvi čovjek koji je vjerovao u jednog jedinog pravog Boga. Bog ga poziva i šalje ga iz Ura Kaldejskog (koji se nalazi u današnjem Iraku) u daleku zemlju, u Kanaan, u današnjem Izraelu. Obećava svu tu zemlju njemu i njegovim potomcima. Bog također blagoslivlja Abrahama i obećava: “Velik ću narod od tebe učiniti! … Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati!”
Zaista, veliko i uistinu jako poželjno obećanje! Abraham je povjerovao Bogu i krenuo u tu tuđu zemlju, kako mu je Bog zapovjedio.
Međutim, Bog je dugo vremena nastavio iskušavati Abrahamovu vjeru, izdržljivost i vjernost. On i njegova žena Sara nisu imali djece dugi niz godina. Mnogo kasnije dobili su Izaka. Kroz povijest njegovih potomaka, Bog ih je iskušavao i postupno pročišćavao njihovu vjernost od nevjere, od idolopoklonstva i praznovjerja te usavršavao njihovu vjeru.
Izraelski narod, Abrahamovi potomci, iako su vjerovali u Boga svojih predaka – Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, nisu bili posve vjerni. Često su i lako padali u grijeh. Bog je kažnjavao grijehe naroda, ali je uvijek on bio vjeran i ispunio je sva svoja obećanja. Isus Krist je potomak Abrahama, po kojem su blagoslovljeni „svi narodi zemlje”, kao što je Bog obećao Abrahamu.
U Isusu su blagoslovljeni svi koji u njega vjeruju i svi ljudi cijelog svijeta pozvani su, po vjeri u Isusa Krista, da postanu baštinici njegova blagoslova i spasenja, za koje nas je on svojom smrću na križu spasio od vječne smrti.
Vjera i odanost Isusa Krista nebeskom Ocu također je bila iskušana teškim iskušenjima đavla, kao što smo čuli u Evanđelju prošle nedjelje. Ali sada, na kraju Isusova života, dolazi još jedan test, dolazi sablazan križa, dolazi njegova smrt na križu. Isus je dobro znao da nema spasenja, osim po križu, jer je čovjek svojim grijehom zaslužio smrt – i nema spasenja za čovječanstvo, osim ako Isus umre za nas.
Isusu je to bilo jasno, ali njegovim učenicima to nije bilo jasno. Zbog toga, kako smo čuli u današnjem Evanđelju (Mt 17, 1-9), Isus je sa sobom poveo trojicu izabranih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Odveo ih je na goru Tabor i preobrazio se pred njima, pokazujući im svoju nebesku slavu, koja ga je čekala nakon smrti na križu.
Njegova smrt na križu bila je sablazan za njegove učenike, bila im je neshvatljiva. Nisu mogli prihvatiti činjenicu da će i pravednici biti osuđivani na smrt, a posebno nisu mogli shvatiti da će Mesija, Spasitelj Izraela, Otkupitelj svijeta, umrijeti.
Kako bi ublažio tu sablazan, taj skandal, šok, traumu, Isus im je pokazao slavu koju je nebeski Otac pripremio za njega i njegove vjernike. Međutim, Isus je zabranio učenicima da govore o tom viđenju prije nego što on uskrsne od mrtvih. Iako apostoli nisu razumjeli o čemu govori, poslušali su njegovu zapovijed. Nakon Isusova uskrsnuća, ovo je viđenje ojačalo vjeru apostola.
Čuli smo i poticaj svetog apostola Pavla u drugom čitanju (2 Tim 1, 8-10), kako se ne bismo stidjeli svjedočiti za Isusa Krista, „koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po Evanđelju”. Krist nam je donio spasenje i njegovo Evanđelje se naviješta po cijelom svijetu, ali nikada rat protiv Boga i protiv vjere nije bio tako velik, tako organiziran i tako podmukao, tako zao i tako prikriven iza dobara ovoga svijeta, kao što je danas.
Dakle, Bog nam je dao i velike blagoslove i najdragocjenija obećanja, ali čak i danas iskušava našu vjeru po bezbožnom svjetonazoru, po nevjerničkom mentalitetu, po ljudima koji ne vjeruju u Boga i koji preziru i rugaju se svakoj vrsti vjere i svakoj zapovijedi Božjoj i Crkvenoj. Žrtve takvih ljudi postaju ljudi sa slabom vjerom i oni kojima je stalo do toga što će ljudi reći o njima, ako se ne ponašaju kao većina nevjernika, pa takvi gube svoje duše, upravo zato što im je više stalo do onoga što će im prijatelji reći, nego što traži Bog i njegova Crkva.
Tko nema Boga na prvom mjestu u svom životu, uvijek je u opasnosti da izgubi svoju dušu. Mora se hitno pokajati za svoj grijeh, obratiti se, potpuno se pokoriti Božjoj volji, klanjati se jedino Bogu i služiti samo Njemu. Jer se inače uzalud naziva vjernikom, ako ne pokazuje svoju vjeru djelima i ako ne ostane vjeran Kristu do kraja.
Dao Bog da svi mi izađemo kao pobjednici nad iskušenjima koja nas napadaju i ostanemo vjerni raspetom i uskrslom Kristu sve do smrti! Amen.
