U proljeće 1993. Sarajevo je slavilo “Pola milenija od osnutka grada”. Dok ostali gradovi nastoje dokazati svoju starost i time steći veći ugled, Sarajlije nastoje svoj grad učiniti “mlađim” iako znaju da je naselje u kojemu žive makar šest puta starije od “pola milenija”. Prije više od 760 godina ovaj grad je imao katedralu koju u Vrhbosni izgradi biskup Povša – ili Ponza (1238 – 1239). Posvetio ju je svetom Petru, što se i danas može pročitati na ostatku oltarskog kamena: “Apostoli Petri Verbos…”. Ona se morala nalaziti negdje između Marijin dvora i Skenderije (Usp. Juraj Kujundžić, Katedrala sv. Petra u Vrhbosni, Nova et vetera, Sarajevo 1978. str. 295 – 303). Vidi također M. Hadžijahić, O nekim lokalitetima iz povelje Bele IV od 20 jula 1244. godine, ANUBiH, Radovi XXXV, Sarajevo 1969, str. 291.). Učenici sv. Ćirila i Metoda sagradili su mnogo ranije crkvu na Vrucima kod Vrela Bosne. Ostaci mozaika rimske bazilike nađeni ispod ceste na Marindvoru svjedoče da je ovdje postojalo rimsko naselje. Nećemo zalaziti među ilidžanske ostatke rimskog naselja i banja, a pogotovo nećemo ići na glasovito prapovijesno naselje u Butmiru (neće nas pustiti ni UNPROFOR ni naši dojučernji susjedi), ali moramo konstatirati da su naselja ovog grada mnogo, vrlo mnogo stara. I kršćani su na ovim područjima obitavali mnogo prije pola milenija. Jedino su fratri došli nešto kasnije.
Na užem i širem području današnjega Sarajeva davno je postojala kršćanska zajednica koja je imala svoje crkve. Današnji Blažuj nosi ime po crkvi sv. Blaža čiji su se ostaci u prošlom stoljeću dobro vidjeli. Ljetopisac fra Nikola Lašvanin (+ 1750) piše:
“U sarajevskom polju ima jedno misto – zove se Rogačići više sela Blažuja. I onde je bila crkva sv. Blaža. I sad ima grebje i obiližje. I govore da je niko vrime onde bilo tilo sv. Blaža. I građa je doisto bila čudnovata: stupovi su bili od prilipoga mramora i govore da su vađeni u planini Trebeviću više Sarajeva… Kad je manastir izgorio, Usrembeg je došao i odnio lipi kamen i stupove u Sarajevo u mečite, kako se i sada vidi u njegovu mečitu i u carevu. I od istoga kamenja, od iste crkve, ograđena je ćuprija niže vrila Bosne a druga na Reljevu.” (F N. Lašvanin, Ljetopis, Sarajevo 1981, str. 167). Za ovu tvrdnju kroničar donosi samo narodnu tradiciju i ostatke zdanja. A to se kušalo različito tumačiti pa je Ć. Truhelka zastupao drugačije mišljenje (Usp, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1912. str. 153 sl.). Bez obzira kako tko tumačio, mora priznati da je na ovom području postojala crkva.
Vrlo je brzo razorena katedrala ili biskupska crkva u Vrhbosni iz ranog razdoblja bosanske državne samostalnosti kad su ondje rezidirali biskupi (dominikanci), a biskup je odselio u Đakovo. Nakon dominikanaca u Bosnu su došli franjevci (prije 702 godine) i podigli mnoštvo samostana, ali se na području današnjeg Sarajeva ne spominje ni jedan samostan. Crkva i župa je postojala, ali nemamo sigurnih podataka kad i kako je nastala. Tursko naselje Sarajevo u fratarskim spisima se povezuje s Vrhbosnom. Ondje je uz pretežno muslimansko stanovništvo boravilo i kršćansko, “latinsko” pučanstvo, posebno predstavnici dubrovačkih trgovaca koji su imali svoje vijeće (conceio) i svoj pečat. Zato se predio grada nazivao “Latinluk” a most na Miljacki uz taj predio nazivao se “Latinska ćuprija”.
Kršćanski “geto” u Sarajevu
Koliko bi se katolički kvart u Sarajevu mogao nazvati getom? Fra Pavao Rovinjanin opisuje (1638.) sarajevske prilike ovako:
“Kršćani stanuju u predjelu odijeljenom od Turaka i zatvaraju se, kao što čine Hebreji u venecijanskom getu. – Li Christiani stanno in una contrada separata da Turchi, e si chiudono, comme fano li Ebrei nel Gheto di Venezia” citira F. Blažević, nav. dj. str. 9). Bolje bi bilo nazvati ovaj dio Sarajeva kvartom.
Fra Grgo Martić donosi tradiciju: “Od starinah bijaše Crkva ovoga Božjega ugodnika u sredini predjela koi se Latinski zove, jednu stotinu koračajah od mosta Latinskoga uz Miljacku s gornje strane ulice gdje je sada kuća Stjepana Dujmovića – Petra Dujmovića i Mije Marinovića, uz nju bijaše također i samostan, ali koga vrimena i od koga sagrađena, tako isto kad i od koje nesreće razvaljena i uništena: to ne može se posvjedočiti. Pripovijeda se samo, da je onda kadano hrabri knez Evgenija Savojski udari na ovi grad, pridobi ga, poruši i vatrom poravni i Crkva pala s Manastirom ostavivši ga Redovnici i pobjegavši zajedno s najmoćnijim ljudima od ove obćine tragom Cesarske vojske u zemlju Cesarovu radi straha da ne bi obijeđeni bili i izginuli poslie od Turakah što dojde istovierni vojvoda i ošteti mjesto ovo…” citira Dr. Franjo M. Blažević, Crkva sv. Ante Padovanskog u Sarajevu, Sarajevo 1917. str.4-5). Međutim, u popisu franjevačkih samostana u Bosni nigdje se ne spominje ni sarajevski ni vrhbosanski samostan, a i crkva je razmjerno kasno podignuta.
Sarajevski franjevački mučenici
Prvi spomen fratara u Sarajevu veže se uz tragičan događaj. Naime, dok je Bosnom upravljao Gazi Husrefbeg za provincijalstva fra Stjepana Vučilića, da bi kaznio fratre što su u Fojnici bez njegova dopuštenja obavljali neke radove na crkvi, razorio samostane u Fojnici, Visokom, Sutjesci i Kreševu 1521. godine i dao uhvatiti provincijala i desetoricu fratara te ih dotjerati u Sarajevo na sud. Putem su braća omogućila svome starješini da pobjegne, a oni su kako kaže Sutješki Nekrologij (popis umrlih fratara) 1. VII. 1523. godine “ubijeni iz mržnje prema vjeri – in odium religionis occisi”. Slična progonstva su u ono doba bila i po ostalim dijelovima Bosne (Vidi o tome J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1990, str. 125.).
U Sarajevu postoji u šesnaestom stoljeću snažna katolička zajednica za koju se brinu franjevci koji ovdje imaju rezidenciju ili župnu kuću s crkvom. Prema jednom dokumentu iz 1581. godine u Sarajevu je u Latinluku bio župnik (u ono doba nazivali su ga “kapelan”) poznati bosanski pisac fra Matija Divković – otac bosanske književnosti. Ovdje je dovršio svoje djelo “Nauk krstjanski” 1609. godine i započeo pisati “Sto čudesa”. Drugi poznati pisac fra Pavao Papić, pisac djela “Sette trombe – Sedam truba” rodio se u Sarajevu 1630. godine. Fra Marijan Sarajlija djelovao je 1630. godine među kalvinistima u Erdelju, dolazio je u Sarajevo ali se opet vratio i postao erdeljski župnik.
Franjevci koji su služili u Sarajevu morali su biti ugledni ljudi jer su sarajevski vjernici predlagali za biskupe neke od njih. Tako sarajevski katolici mole 1633. godine papu da za biskupa postavi fra Jerku Lučića iz Vareša, a 1645. traže da se biskupom imenuje njihov tadašnji župnik fra Mato Benlić, ugledan propovjednik i svećenik kojega prihvaća čitava Bosna (citira F. Blažević, nav. dj. str. 9.).
U Sarajevu je kasnije djelovao i fra Luka Dropuljić (jedan od sudionika sudskog procesa s biskupom Barišićem u Carigradu) koji je ostavio zanimljiv putopis “Opis puta u Carigrad 1845. godine”. Umro je u Sarajevu 19. listopada 1851. godine kao sarajevski župnik. U Sarajevu je rođen fra Lovro Milanović koji je kao župnik u Tremošnici 3. veljače 1807. išao posjetiti strica fra Franju Milanovića, župnika u Dubravama, kad ga je u Turiću ubio pijani Mujo Arnaut, nadzornik imanja Osman-kapetana Gradaščevića. Posavski kršćani dolaze na fra Lovrin grob i štuju ga kao sveta čovjeka.
Značajan Sarajlija franjevac fra MarkAnđeo djelovao je u Palestini i na Bliskom istoku. Bio je sposoban i učen teolog. S turskog je preveo na talijanski Takrir o prekopu Getsemanskog vrta. Bio je učitelj turskog jezika u Betlehemu. Kasnije su ga braća poslala da uči arapski (Franjevački Vijesnik 1930. str. 325.).
(Nastavlja se.)
