„Mrtvački ples koji potkraj srednjega vijeka prema ništavilu odnosi razne ‘staleže’ – to jest različite društvene skupine ovoga svijeta, a to pogoduje osjećajnosti jednoga doba na izmaku, odvodi često uz kraljeve, plemiće, crkvene dostojanstvenike, građane, pučane…” Tako Jacques Le Goff, francuski povjesničar, u svom djelu Intelektualci u srednjem vijeku tumači srednjovjekovnu situaciju koja mu se čini vrijednom analize upravo zbog sličnosti s vremenima koja dolaze.
Nismo li svi u svojevrsnom prolasku kroz ovaj život dali sebi previše važnosti, zaboravljajući odakle smo došli i kamo idemo. Vlastita ranjivost čini nas osjetljivima i nezaštićenima. Takvo stanje ostavlja različite posljedice na svijest pojedinca, ali i njegov odnos prema drugima. Obitelj stoga predstavlja važno uporište, sklonište od nepoznatih izazova i svakodnevnih nedoumica. „…’Zlo’ vani veoma dobro komunicira, a to je dodatan razlog zašto je važno da obiteljska komunikacija postane učinkovitija i moćnija”, zaključuje Federica Benassi, autorica knjige Roditelji vs. adolescenti.
Izazovi obitelji i škole
One, kojima je po Le Goffu „zanat misliti i prenositi svoje mišljenje na druge” nazivamo učiteljima. Velika je to i važna zadaća kojoj ostaju vjerni oni najuporniji. Prijenos znanja i poučavanje je kompliciran proces, često nezahvalan i mukotrpan. Vidi se to po odnosu društva prema ovoj profesiji, a i prema odnosu korisnika odgojno-obrazovnih institucija. Mladi će se radije prepustiti umjetnoj inteligenciji da upravlja njima i ispunjava njihove zadatke, umjesto da se sami prime posla. U potpunoj konfuziji shvaćanja opterećenosti pojedinca silnim zadaćama i poslovima našli su se samozvani eksperti koji su odlučili rasteretiti čovjeka, učiniti mu život jednostavnijim, umetnuti mu alatke u ruke, ali i u glavu, te ga spriječiti u donošenju vlastitih odluka. Čovjek postaje rob određenih želja i postignuća i rijetko zastane da bi se zapitao je li to doista ono što mu treba. Nametnuti parametri modernog života guraju ga u neke kalupe koji mu nisu prirodni. Ipak, ne bježi od zamke u koju upada jer mu je ona servirana na zlatnom tanjuru pričina i taštine. Le Goff kazuje: „Povezivanje osobnog razmišljanja i njegovog širenja podučavanjem svojstvo je intelektualca.” Cijene li se danas takvi intelektualci, ljudi širokoga raspona znanja, vještina, umijeća, kompetencija, aktivni sudionici društvenih zbivanja, neovisni kritičari mudroga pristupa? Sveprisutna razmišljanja koja od čovjeka žele stvoriti pasivnoga promatrača ili potrošača, kojemu je sve nadohvat ruke i čiji mozak polako odstupa od svoje prvotne namjene, ne izgledaju obećavajuće. Upitno je koliko je dobro čovjeka na pameti onima koji putem umjetne inteligencije hoće svime ovladati pa i ljudske misli osloboditi. „Ako želimo nadvladati te bolesne jednostranosti našeg vremena, potrebno je da se okrenemo prema onim vrijednostima koje se ne mogu kupiti novcem”, savjetuje Christa Meves u knjizi Manipulirana neumjerenost.
Stalna upozorenja kako su djeca nezaštićena pred novom tehnologijom, kako je vršnjačko nasilje sveprisutno uslijed intenzivnoga igranja igrica, kako se djeca otuđuju, ne komuniciraju, zapadaju u depresiju i gube mogućnosti jasnoga izražavanja čine se nesuvislim pred najezdom silnih reklama i upliva tehnologije u privatnu sferu pojedinca. „Što rade influenceri? Oni ‘dijele’ videa, ‘dijele’ fotografije i članke, ‘dijele’ različite članke na društvenim mrežama s ciljem, naravno, da se prošire, poput vodenih ospica”, zaključuje Federica Benassi. A vodene ospice su, znamo, zarazne. Na svakom koraku, u obitelji, u javnom prostoru, na ulici vidimo duhom odsutne pojedince obuzete nekim sadržajima ili igricama. Jako je važno odučiti djecu od ovakvih navika (ako su ih već stekla), pojašnjavati svrhu svake aktivnosti, provoditi zajedno vrijeme na zraku, u ugodnom promatranju prirode i njezinih blagodati. Federica Benassi ističe važnost obitelji i njezine uloge u odgoju zdravoga pojedinca čiji se značaj ogleda u zajednici koja u njega ulaže i koja se na njega oslanja. „Obitelj je najmanji i najvažniji oblik ljudskog društva, ona je korijen koji podupire cijeli sustav. Botaničari dobro znaju da je vidljivi dio stabala, onaj nadzemni, ogledalo njihova korijenskog sustava. Kada je korijenje zdravo i dobro usidreno u plodno tlo, grane i lišće također će biti zdravi i bujni.”
Ohrabruje inicijativa da se u školama zabrani korištenje mobitela (kada je uopće bilo dopušteno?). Iz odgojno-obrazovnih ustanova koje su ovu zabranu već primijenile, stižu informacije kako su djeca opet djeca, trče, druže se, komuniciraju. Sretniji su u susretu s drugima, razmjenjuju punim riječima svoje misli, ideje, nove činjenice koje su upravo spoznali. I svi su sretni i radosni kao da je to dosad bilo nešto nedostižno!?! Uloga učitelja kao onoga koji prenosi znanje, upućuje, savjetuje, postaje još vidljivija, značajnija i vrjednija. „Među tolikim nazivima: znanstvenici, učenjaci, klerici, mislioci (terminologija iz svijeta mišljenja nije uvijek bila jasna) ova riječ (klerik) opisuje krug točno određenih obrisa: krug učitelja na školama. Najavljuje se u ranom srednjem vijeku, razvija u gradskim školama XII. stoljeća, a puni procvat doseže u XIII. stoljeću na sveučilištima.” Danas je omiljena tvrdnja mnogih relevantnih čimbenika da živimo u informacijskom društvu te time i u društvu znanja. Međutim, Konrad Liessmann u knjizi Teorija neobrazovanosti ističe da se ovome može sasvim opravdano suprotstaviti teza da živimo u „dezinformacijskom društvu”. Kvalitetno obrazovanje je predmet zajedničkoga interesa svih uključenih u ovaj proces jer omogućuje pojedincu da postane dobar građanin. Ipak, ne bi se smjelo dogoditi da je društvu važnije stvoriti dobroga građanina, nego dobroga, marljivog i sretnog čovjeka, upozorava Hartmut von Hentig u knjizi Humana škola.
Znanje i duhovnost
Učitelji i roditelji kontaktiraju online, e-dnevnici nude sve moguće informacije o učenicima. Nema iznenađenja, straha, radosti, čežnje da se podijeli dobra vijest ili sakrije loša u nadi da će uskoro biti prilike za njezino ispravljanje, a roditelji pošteđeni nepotrebne brige. Ne, već je sve pušteno u eter. I prije nego dijete stigne kući, roditelj je upoznat s njegovim rezultatima u školi. Sport je isto pod nadzorom kamera i svaki pokret se analizira. Nema spontanosti, prirodnosti, samo izračun. Sve veći pluralizam u društvu dovodi do natjecanja između različitih načina života i djeca se mogu osjećati nesigurno kako organizirati svoje razumijevanje sebe, života, odnosa i vrijednosti. „Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,14-15). Škola, učenje, nastava, zapamćivanje, istraživanje, sve to postaje opterećenje, kako djeci tako i odraslima. Jednim klikom sve se može pronaći, odraditi u trenu, naivno razmišljaju, nesvjesni opasnosti koje taj klik čini njihovu opstanku u ovom svijetu punom izazova. „Naše vrijeme nalazi se na raskrižju između narcizma i otpornosti. Između odvajanja onih koji ne vide ništa osim vlastite slike u kojoj se izgube do te mjere da se više ne mogu ni odraziti u ogledalu i onih koji se teško, ali plodno otvaraju, koji hodaju zaobilazeći preprjeke na koje nailaze”, kazuje Maurizio Fabbri u predgovoru knjige Roditelji vs. adolescenti autorice Federice Benassi. Potrebno je poraditi na obnovi unutarnjega reda. Živjeti u stalnom nastojanju prilagodbe „misli životu i života misli na takav način da neprestano rastemo, uvijek doživljavajući nove stvari na stari način i stare stvari na nov način. Tako je život uvijek nov”, kazuje Thomas Merton u knjizi Misli u samoći. Jednostavno iskustvo divljenja i strahopoštovanja, postavljanje pitanja, biti u tišini, povezivanje s drugima, otvara djecu za duhovnost.
Jagoda Truhelka je u knjizi U carstvu duše napisanoj u 19. stoljeću, pojasnila što se podrazumijevalo pod obrazovanošću u njezino vrijeme i zašto je ono bilo znakovito za razvoj mlade ličnosti. „Pri riječi obrazovanost mislimo dakle prije svega znanjem prosvijetljen duh i odgojem pročišćena čuvstva. Obrazovanost u tom shvaćanju čisto je duševno djelovanje. No ona u širem smislu obuhvaća čitav razvitak čovjeka, njegov duševni i tjelesni život. Pod obrazovanim čovjekom razumijevamo čeljade prosvjetljena uma, plemenita srca i k’tomu uglađenih spoljašnjih navada. Istina sve troje se rijetko nalazi u jednom čovjeku zajedno. A gdje se nađe – makar samo i približno – to su onda oni rijetki miljenici Božji u kojima se otkriva ideal čovještva na utjehu i izgled ostalome ljudstvu. Težiti spram toga ideala neka ti bude prva i najpreča briga tvoga mladog života.”
