Ovih dana u mislima prebirem uspomene minulih dana i prisjećam se putovanja u daleke zemlje koja su ostavila neizbrisiv trag u mome srcu. Među svim tim izletima u nepoznato neki od njih ipak su na poseban način uokvireni u spomenaru sjećanja jer bijahu popraćeni neobičnim okolnostima. Zbog toga mi i jesu draži. Jedno od takvih putovanja zbilo se u Latviji, baltičkoj državi koja je stekla svoju samostalnost nakon raspada Sovjetskoga Saveza. Nikada neću zaboraviti veliko nevrijeme koje me pogodilo na putu iz Litve prema jugoistočnom dijelu Latvije gdje je smještena Aglona, mjesto u kojem se nalazi najveće Gospino svetište u ovoj zemlji. Vozeći lošom i poplavljenom cestom prema odredištu – marijanskom svetištu zbog kojega sam najviše i želio posjetiti ovu zemlju – živo se sjećam svoje zabrinutosti da mi se ne dogodi nešto loše u tuđoj zemlji i daleko od svoga doma. Iskustvo nas uči da se usrdnije molimo u trenucima nevolje. Tako i meni nije preostalo ništa drugo, nego tijekom vožnje još žarče moliti i preporučiti se Marijinoj zaštiti za sretan dolazak u njezino svetište.
U večernjim satima, pri dolasku u ovo čudesno mjesto smješteno na obali jezera, kiša je konačno prestala, a na čistom nebu ukazali su se oblaci nestvarne boje i ljepote te u moju dušu unijeli osjećaj duboke zahvalnosti i mira.
Ljubazni svećenik, iako sam bio nenajavljen, omogućio mi je prenoćiti u ovoj Marijinoj oazi. A sada kratki opis ovoga, većini vjernika nepoznatoga svetišta.
Prema istraživanjima, područje današnje Aglone već od 1800 g. pr. Kr. naseljavalo je baltičko pleme Latgalijanaca, jednoga od nekoliko baltičkih plemena. Povijesni izvori svjedoče da je na području gdje se danas nalazi svetište spomenuto pleme imalo svoje bogoštovno mjesto, a prvi pisani dokument u kojem se Aglona spominje kao kršćansko središte datira iz 1263. kada se govori o tragičnoj pogibiji litvanskoga kralja Mindaugasa i dvojice njegovih sinova u ovom mjestu. Koncem 17. stoljeća, zahvaljujući jednoj poljskoj plemićkoj obitelji, u Aglonu dolaze dominikanci te podižu crkvu, samostan i školu. Ovi dobrotvori plemićkoga roda također su pomogli izgradnju sedamnaest sela u tom području s nakanom: Bogu na slavu i na blagoslov latvijskom narodu. Nažalost, prva crkva bila je veoma skromna drvena građevina koja je ubrzo nakon završetka stradala u požaru. Stoga je na zgarištu stare crkve u vremenu od 1768. do 1780. sagrađena nova, današnja bazilika u kasnom baroknom stilu posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije.
Središnji dio crkve bila je prekrasna ikona Blažene Djevice Marije iz 17. stoljeća koja se već nalazila u staroj crkvi stradaloj od požara. Od samih početaka uz ovu sliku vezana su nebrojena uslišanja, čudesna ozdravljena i razne pomoći po Marijinu zagovoru. Vjernički puk je vjerovao da Marijin lik ima čudesnu ljekovitu moć i tako je nazvana Naša čudotvorna Gospa od Aglone. Jedno od poznatijih čudesa dogodilo se u životu jednostavnoga seljaka imenom Kristaps Mateisāns koji je sa svojim sinčićem plovio čamcem jezerom Cirisu, na čijoj obali se i nalazi Marijino svetište. Iznenada se spustila velika oluja i dok je nesretni čovjek veslajući nastojao izbjeći tragediju, njegovo dijete je palo u vodu i nestalo u valovima. Vidjevši što se dogodilo, očajni čovjek počeo je glasno zazivati pomoć Gospe Aglonske. Tada se dogodilo čudo. Njegovo dijete se pojavilo na obali jezera i izvađeno od strane ondje okupljenih ljudi.
Ovaj Gospin lik koji zauzima središnje mjesto iznad glavnoga oltara bazilike u svečanoj ceremoniji se otkriva za velikih blagdana tijekom godine, a na poseban način o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tada se u svetištu okupi mnoštvo hodočasnika, ne samo iz Latvije nego i okolnih zemalja. Bez sumnje ovo svetište je najvažnije duhovno središte katoličkoga naroda u Latviji.
Zanimljiva je činjenica da u nebrojenim marijanskim svetištima diljem svijeta postoje i izvori vode koji su se na čudesan način pojavili tijekom Marijinih ukazanjima ili su već ranije postojali. Ovi izvori na poseban način, Gospinom prisutnošću i njezinim zagovorom, postali su blagoslovljeni i brojnim vjernicima donosili milosti obraćenja i pomoći u različitim životnim nevoljama. Tako i u Agloni pokraj svetišta, na obali jezera, postoji izvor kojemu pobožni narod pripisuje ljekovita svojstva. Stoga svi hodočasnici koji dolaze u ovo svetište piju i umivaju se vodom s ovoga izvora tražeći božansku pomoć po zagovoru Djevice Marije.
Bazilika u Agloni bila je od 1920. do 1924. i sjedište biskupije, a nakon što je promaknuta u nadbiskupiju stalno sjedište je u glavnom gradu Rigi. Uz spomenuti Gospin lik ovu crkvu izvana krase dva zvonika visine 60 metara, a iznutra raskošne orgulje te lijepo uređene arkade i stupovi u rokoko stilu. Tijekom povijesnoga posjeta pape Ivana Pavla II. Agloni 1993. godine ispred bazilike je uređen prostrani trg koji je predviđen za svečane procesije i proslave na otvorenom. Ovoj crkvi, povodom 200. obljetnice, papa Ivan Pavao II. dodijelio je titulu manje bazilike i ona je jedina s tim naslovom u cijeloj Latviji. Bazilika je temeljito obnovljena u vremenu od 2011. do 2013. godine.
