Osam stoljeća nakon što je sveti Franjo Asiški u tami bolesti i blizini smrti zapjevao Pjesmu brata Sunca, Crkva u Hrvatskoj slavi ovu obljetnicu. Svako slavlje prigoda je za evociranje uspomena, ali i istinski ispit savjesti i vlastitoga identiteta. Istinsko pitanje je: slavimo li je kao živi izazov ili kao prigodničarski ukras? Naime, nisu nam strane razne obljetnice koje smo slavili kao narod i Crkva u nedavnoj prošlosti, čije plodove nikada nismo ubrali. Kolektivni stav u kojemu se posvećujemo prigodi i iz nje izlazimo istom silinom kojom smo u nju i ušli ostavlja dojam nezrelosti i kolektivnoga lutanja. Živi li Crkva na staroj slavi pobožnih predaka i na njihovoj odanosti evanđelju, pitamo se.
Sinodalnost koja je zastala
Papa Franjo je govorio o sinodalnosti kao o putu Crkve, ali u našim sredinama taj govor je često ostao neispunjen. Sinodalni proces u Hrvatskoj doživljen je kao birokratska formalnost, kao niz sastanaka i upitnika, bez stvarnoga osluškivanja, bez istinskoga uvažavanja glasa laika, marginaliziranih, žena, mladih. Kao da je sinodalnost preuzeta kao tema pontifikata, ali je u praksi nakon što su se navikli na tu riječ nastavljena stara usporena dinamika hijerarhije i pasivnosti vjernika. Ono što ostaje dodatno zanimljivo je činjenica da su najveći promotori i najglasniji tumači s dolaskom novoga pontifikata ostali skriveni i kao da vrijednost Franjine teologije i snaga misli odjednom više ne vrijedi. Zašto više ne koristimo sliku Poljske bolnice, Periferije, Siromašne Crkve za siromahe,…?Jesmo li prigodničari ili pomodarci prigodne teologije kojoj pristupamo utilitarno i po potrebi, možda i radi vlastite koristi ili ne daj Bože kako bismo isključili drugoga.
Prigodničarska teologija i promjena „boja”
Spomenute teme poput siromašnih, migranata, ekologije, milosrđa bile su donedavno u fokusu. U Hrvatskoj su se održavale tribine, usvajale se strukture, pisale deklaracije. Međutim, često je to bilo prigodno: kad tema dođe u medije ili kad je u Rimu novi poticaj, onda se „preuzme boja”, ali se ne mijenja srce, ne mijenja način razmišljanja, ne postavlja trajna struktura.
Kada bi pontifikat bio više okrenut disciplini ili tradiciji, tada bi se naglasci promijenili ne zato što je dotle bilo nevažno, nego zato što se najviše pazilo na javni profil, percepciju, a ne na autentično oblikovanje zajednice. To je prigodničarska teologija: privremena, često estetizirana, sklona promjeni paralela politici, a ne po mjeri evanđelja.
Pogrebna želja i primjer – kritika komoditeta vjere
Pokojni papa Franjo je više puta pokazivao želju da Crkva bude jednostavna, da pogreb bude skroman, da se ne očekuje pompa. To nije samo osobna želja nego kritika kulture u kojoj je vjera često roba spektakla. Taj paradoks između Papina poziva na jednostavnost i crkvene prakse pokazuje koliko smo skloni prigodničarskom pristupu: slavimo dok traje tema, a kada tema „propadne” ili prestane biti „aktualna”, vraćamo se starim obrascima. Možda bismo trebali učiti iz škole umiranja koja nije puki odlazak ili nestajanje već priprema za ono najvažnije – Nebo.
Kršćanska tradicija razlikuje smrt kao biološki događaj od umiranja kao procesa u kojem čovjek sazrijeva za vječnost. Upravo na tom tragu stoji sveti Franjo Asiški, koji nije smrt doživio tek kao kraj, nego kao posljednji čin hoda za Kristom. Njegova poznata hvalbenica Pjesma brata Sunca govori o „sestri smrti tjelesnoj”. Ovdje nije riječ o romantičnoj slici, nego o dubokoj teološkoj intuiciji: umiranje je sastavni dio života, trenutak u kojem se očituje istina o čovjekovoj ovisnosti o Bogu.
Umiranje „ars moriendi”
Crkva tijekom stoljeća njeguje praksu „ars moriendi”, umjetnosti umiranja, kojom vjernika uči da vlastitu prolaznost ne promatra kao tragediju, nego kao dovršenje krsnoga saveza. Franjo je to živio na radikalan način. Nije se borio protiv smrti kao neprijatelja, nego ju je prihvatio kao sestru. U njegovu iskustvu smrt nije negacija života, nego ulazak u puninu odnosa s Ocem.
Za Crkvu danas, koja živi u kulturi što smrt često skriva iza zidova bolnica i sanitarnih procedura, Franjin pogled ima proročku snagu. Umiranje se ne smije pretvoriti u medicinski i tehnički problem, nego ostaje duhovni proces u kojem zajednica vjere prati brata ili sestru do prijelaza u vječnost. Zato liturgija bolesničkoga pomazanja i molitve za umiruće nisu tek obredi, nego izraz Crkve koja stoji uz čovjeka u njegovu najosjetljivijem trenutku.
Franjo Asiški pokazuje da se Crkva ne boji smrti jer vjeruje u Krista raspetoga i uskrsloga. Umiranje nije poraz, nego trenutak u kojem se ostvaruje hodočašće prema konačnom susretu. U tom smislu, svaka smrt u vjeri postaje hvalospjev kao što je to bila i Franjina posljednja pjesma.
Franjina pjesma odjekuje u tišini Crkve danas i opominje kao nikada dosad. Caritas Christi Urget Nos – Ljubav Kristova nas obvezuje. Pomirena radost Asiškog siromaha ostaje i biva živi primjer i vječna provokacija Crkvi koja kalkulira i koja se uzda u vremenito. Kao da pokušava utišati buku govora o potrebi uvođenja novih metoda, didaktike, metodike, pristupa…. Franjina pjesma gromoglasno odzvanja i do zidova teoloških učilišta u kojima se nižu projekti i planovi. Njegova pjesma ulazi i u Biskupski zbor i odzvanja po hodnicima apostolske palače.
Franjina pjesma odaje nam pravu dimenziju vjere koja je lišena svih nejasnoća i nepotrebnih primjesa. Franjo je susreo Krista Uskrslog! Taj Asiški siromašak i danas ostaje moralna gromada, te svetost pokazuje u Božjem svijetlu, potpuno siromašnu i jednostavnu. Upravo on svojim primjerom zove Crkvu sadašnjice da evanđelje živi na periferiji materijalnoga.
