Književnost je umjetnička kreacija, ali je također sredstvo i odraz misaonih gibanja i kulturnih ostvarenja. Po svojoj je prirodi ona slikovita panorama duhovnih i društvenih razmišljanja i događaja te u literarnoj ilustraciji, premda polazi od estetskih stajališta, uključuje čovjeka i njegov svijet u cjelini. Književnost, dakle, bilježi vremenske mijene i odraz je životnoga puta. U književni svijet tako su uključeni i oni bez književnih aspiracija, oni koji samo dopuštaju da tekst provri iz iskustva vlastitoga i tuđega, onako grub i nedostatan… poput moga.
Ponukana sam pisanjem prije svega praktičnim potrebama, rasprostirem u tekstovima stanje svoje duše, ali i čovječanstva kojem pripadam – što često iznutra i izvana otkriva slabosti, stagnaciju, krizu i umor u traženju nadasve ljudskoga identiteta, ali i nove zanose u duhu obnove vjerničkoga duha, na poseban način u odgojnoj brizi za siromahe, bolesne, odbačene, napuštene i zaboravljene.
Kroz tekstove Boga tražim, ali ne sumnjam u Njegovu opstojnost te On stoji na kraju svakoga iskustva, makar samo u pretpostavci. Boga Oca veliča tekst u stvorenju, a u zazivima Duha Svetoga nazire se žudnja za dubljim posvećenjem. No, nisu samo Bog, Djevica Marija, sveci, grijeh, nebo, duhovni poziv, božićni, pasionski i uskrsni motivi ono što nedostatno izričem. U tekstovima, mojim i onim traženim, javljaju se također motivi općeljudske i svevremenske tematike – patnja, zlo, sumnja, smisao, zahvalnost, obitelj, prijateljstvo, ekologija.
Između životom ispisane patnje i otkrivene radosti
Ne mogu načiniti pripovijest od kamena na putu, ali mogu ostati taknuta čovjekom koji sjedi na tom kamenu, pun patnje, napuštenosti i siromaštva: „Zašto trpi ovaj čovjek? Nije li njegova uloga mogla biti i moja? Kuda ide ovaj patnik, gdje mu je dom, misli li netko na njega? Postoji li toplina za srce ovoga čovjeka?” Zbio se taj susret u kasno predvečerje, daleki zapad išaran crveno-prugastim šarama, purpurno crvenilo slično dogorijevanju slame, zrak ispunjen težinom dima tvorničkih čađi i žamorom ljudi što vraćahu se svojim domovima da nađu toplinu i odmor nakon radnoga i umornoga dana… Susrećem patnika, sićušnoga i bijednoga, bez nogu, znojnoga i izmorenoga…
Ipak, motiv patnje ne ostaje nedorečen, nego svoje razrješenje ima u osobi Isus Krista. Zato tekst dopušta dijalog u kojem patnik na pitanje odakle mu izdržljivost, odgovara da mu nije teško jer nije sam. „Krist trpi sa mnom. On, uzor trpljenja i patnik čovječanstva, daje mi snagu i obećava mi mnogo.” Bog je svemoćan – svjedoči život.
O Bože moj, koliko će dugo trajati noć ova
Crna grozničava i besana
Hoće li uskoro svanuti zora
Hoće li duša dočekati boljih dana?
Zar je ljubav tvoja tako tvrda i surova
Te sve ovo tražiš od svog malog stvora???…
Ipak čini mi se tamo u daljini sviće rujna zora.
U njenu svjetlu ugledah i prepoznah
Tajanstveni znak tvoga svetog Križa.
Teška stvarnost čovječanstva otkriva se u motivima poput križa, posljednje večere, Getsemanskog vrta, kaleža, Golgote, Judine ili izdaje,… ili onoga što u životima ispisuju ti motivi kao kulturi pejzaži naših djetinjstava, kao kod mladoga slikara Marka, oduvijek fasciniranom poviješću i religijom. Dok istražuje povijest svoga grada, susreće se sa starom zidnom freskom u crkvi koja prikazuje Isusa i njegove učenike za stolom, dok Judu obasjava misteriozna sjenka. Zaintrigiran ovim prikazom počinje istraživati povijesne i duhovne aspekte Judine izdaje. Upoznaje se s teorijama o motivima koji su vodili Judu do njegove odluke te istražuje dublje o moralnim dilemama koje su mučile Judu u trenutku izdaje.
Otkrivam da priča o Judi nije samo povijesna anegdota već univerzalna lekcija o ljudskim slabostima, izdaji i oprostu, o ljudskoj složenosti i Božjoj milosti koja je nadilazi. U svemu tome i Dijete se rodilo / i božanski osmijeh obasja zemlju. / Od radosti zatreptaše sestre zvijezde, / a brat mjesec zapjeva svečanu pjesmu. / I ljudsko se srce pokloni / pred tajnom ljubavi.
Među stihovima, ispisanim i onima ostavljenima u dubini duše, jesu i hvalospjevi gdje se riječima punim molitvenoga zanosa očituju uvjerenje kako priroda odražava božansku ljepotu – prema uzoru na Pjesmu bratu suncu sv. Franje Asiškoga.
Velik si, Gospode, u zrakama sunca,
u kapima kiše, u vjetru s vrhunca,
mirisu ruže, u zelenilu trave,
velik si, Gospode, djela te ta slave.
Neizbježno je spomenuti Isusa Krista i Boga kao najveće dobro, kao velikoga, jakoga, svemoćnoga, sveznajućega – prema Pohvalama Bogu sv. Franje Asiškog. On je svet, istina, dobrota, ljubav, milosrđe, pastir, branitelj, sigurnost, zaštita, mir, radost, veselje, nada, utjeha. Odjekuje pitanje: A tko sam ja? Ipak, mi to dobro znamo / Preko Majke milost dobivamo, / Što god Majka od Sina zamoli / On će dati jer je puno voli. // Ona će nam svima majka biti / I nas grešne ljude razumiti, / Kada ona vidi našu muku / Pružit će nam svoju svetu ruku. // Svaka majka svoje dijete diže / Kad upadne trči k njemu bliže, / Majka njemu svoju ruku daje / A djetetu bolova nestaje.
Ne manje važno
O književno-estetskim elementima u ovakvim tekstovima može se govoriti samo sporadično. Stilom i jezikom te namjerom pokušaj je ovo približavanja pisanju literarnih tekstova. U skladu sa sadržajem repertoar ciljano korištenih stilskih figura i pjesničkih obrata dosta je oskudan, a kada se pojavljuje u obliku epiteta, ponavljanja riječi ili stihova, usporedbi, inverzija i drugih retoričkih sredstava, zasigurno nesvjesno biva korišten u preobilju što dovodi do pretjerane i nepotrebne kićenosti teksta. No, kako je spomenuto, tekst očituje osobni doživljaj te svaki izričaj subjektivnosti postoji kao stalni element.
Ovakvi su tekstovi zabilješke najdubljih osjećaja bez ikakvih utjecaja vladajućih književnih tendencija. Međutim, i kao takvi svjedoče da njegovanje lijepe (pisane) riječi nije isključivo povezano s razinom obrazovanja. Upravo svijest o trajanju teksta i ostavljanju svjedoka budućim generacijama nadvladava nedostatak teorijsko-književnih sastavnica, kako to čine ovi tekstovi – ne moji, već sabrani iz više desetljeća provincijskoga glasila „Marija među nama” Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije.
