Voljeli bismo kada bismo priču o ovom franjevačkom muzeju započeli na način da pričamo o dugoj tradiciji prikupljanja, formiranja i izlaganja muzejskih zbirki, kako je to svojstveno franjevačkim samostanima, ali nažalost za takvo nešto smo uskraćeni zbog mnogih nemilih događaja koji su pogodili ovaj samostan. Tako priča o Franjevačkom muzeju Guča Gora počinje na ovaj način: Početkom mjeseca srpnja Franjevački samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori prvi put je u svojoj povijesti za javnost otvorio profesionalno uređen i opremljen franjevački muzej.
Ovaj samostan u svom vlasništvu posjeduje izuzetno bogatu etnološku kolekciju kao i manje opsežnu arheološku kolekciju, obje otkupljene od gospodina Marinka Slipca iz mjesta Rankovići u Novom Travniku. Kolekcije su nastale prikupljanjem i otkupom predmeta od strane drugih kolekcionara i zaljubljenika u prošlost. Arheološku zbirku u najvećem opsegu čine predmeti s neolitskoga lokaliteta Nebo u mjestu Brajkovići i antičkoga nalazišta u Mošunju.
Prateći kronologiju i vodeći se najvažnijim temama kao što je način življenja i običaji sahranjivanja ljudi i zajednica od pretpovijesti do kraja srednjega vijeka, osmišljena je i izložbena arheološka stalna postavka. Od skoro 300 predmeta kao posebnu povijesnu, umjetničku i arheološku vrijednost predstavlja kamena skulptura i epigrafski spomenici s lokaliteta Mošunj, Oblačak, Rankovići i Kalvarija. Cjeloviti i očuvani su dijelovi skulpture s kasnoantičke bazilike u Mošunju koji čini jedan impost s reljefno izvedenim križem jednakih krakova(crux immissa)kao i kamena ploča s precizno urezanim rozetama s jednakih šest krakova na bočnoj strani i plitko isklesanim kvadratnim udubljenjem, a što bi moglo biti dio oltarne ploče (mensa).
Darovnica kralja Sigismunda
Arheološki postav obogaćen je digitaliziranom verzijom darovnice ugarskoga kralja Sigismunda iz 1425. godine. Ova darovnica za Guču Goru predstavlja prvorazredni izvor o imenu mjesta Guča Gora, s obzirom na to da se u istoj spominje skoro identičnim imenom onome pod kojim ovo mjesto znamo danas. U originalnu darovnice navedeno je ime Vuka, sina Miloša Držića iz Gučje Gore u Lašvi (Gudchyagora de Laswa). Darovnica je izdana u Budimu„u srijedu neposredno prije blagdana Rođenja slavne Djevice, u godini Gospodnjoj tisuću četiri stotine dvadeset i petoj, kraljevanja našega u Ugarskoj…”.Darovnica je ustupljena od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), a pripada Zbirci latinskih isprava u Arhivu. Kako se u rujnu ove godine navršava točno 600 godina od izdavanja ove darovnice, predstavljanje digitalne verzije unutar muzejske postavke tek je mali podsjetnik na višestoljetno postojanje imena ovoga mjesta kao i njegove važnosti unutar srednjovjekovne bosanske države.
Nadgrobni spomenik Petra Kušetića
Vrlo značajan segment arheološke postavke predstavlja replika nadgrobnoga spomenika posvećenoga Petru Kušetiću, a koju su izradili konzervatori Zemaljskoga muzeja BiH uz pomoć ustupljenoga originalnog spomenika koji se čuva u Zavičajnom muzeju u Travniku. Na brežuljku udaljenom oko 100 metara od samostana u Gučoj Gori, na lokaciji Klisa, do 50-ih godina 20. st. nalazio se spomenik koji je na gornjem dijelu zaobljen i polukružnim izrescima ukrašen sa strane. Na stražnjem dijelu unutar vijenca (kruga) motiv je ljiljana, a iznad svega, polumjesec s rogovima, okrenutim prema dolje, dok je na prednjoj strani ukras u obliku motiva latinskoga križa s natpisom:
Ace лежи ПетарЬ Кушетиѣи овога братЬ Матија стариноь Л ….. на свој баштини
(Ase leži Petar Kušetić i ovoga brat Matija, starinom L….. Na svoji baštini.)
Slova su visoka, ali uska i plitko su urezana. Pisana su ne baš vještom rukom. Pisar koristi tanki poluglas i ligaturu JA. Po obliku slova i na osnovi ornamentike koja pokazuje još svježu uspomenu na ornamentiku stećaka, ovaj spomenik najvjerojatnije da se može datirati u kraj 15. stoljeća. Tome ide u prilog sam natpis u kojem stoji da pokojnik leži na „svojoj baštini”. Po ugledu na ovaj spomenik nastali su u 18. stoljeću slični spomenici u selu Dobretićima, vjerojatno pod utjecajem biskupa Marka Dobretića (1715. – 1784.) koji ih je podizao svojoj rodbini s latinskim natpisima.
Numizmatička kolekcija
Dio arheološke postavke čine raznovrsni primjerci papirnoga i kovanoga novca, koji je skupljačkim aktivnostima franjevaca i brojnim donacijama jedna od rijetkih zbirki koja je tijekom desetljeća očuvana u ovom samostanu. Numizmatička kolekcija sadrži kovani novac iz antičkoga, srednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja te primjerke papirnoga novca iz 19. i 20. stoljeća. Među kovanim novcem najstariji primjerci su: Efez, Ionija, Mala Azija / Ephesos, Ionia, Asia Minor 295. – 280. pr. Kr. / BC, Ptolomej II., Egipat; Ptolemy II, Egypt, 295. – 280. pr. Kr. / BC, Pergamon, Mizija; Pergamon, Mysia, 2. st. pr. Kr. / BC. Od papirnoga novca među najstarijima izdvajaju se dva primjerka iz kasnoga razdoblja Osmanskoga Carstva kuruşe Murata V. i Abdulhamida II. iz 1876. godine. Izdvojeni primjerci za stalni numizmatički postav uklapaju se u monetarnu strukturu optjecaja novca na bosanskohercegovačkom području od antičkoga do kraja novovjekovnoga doba.
Etnološka zbirka
Etnološka zbirka samostana u Gučoj Gori vrijedi za najopsežniju i najcjelovitiju zbirku u kojoj se baštine predmeti materijalne i duhovne kulture gučegorskoga kraja. Postav je koncipiran od devet cjelina kroz koje je interpretiran svakodnevni život, vjerski i zabavni segment, učenje i zabava najmlađih članova zajednice, te običaji i vjerovanja ljudi od sredine 19. do kraja 20. stoljeća. Prateći svakodnevni život i način življenja katoličkoga stanovništva Lašvanske doline u etnografskoj postavci kao imperativ kroz muzeološko-umjetnički karakter osmišljena je tema privrede i ambijent življenja. Uzgoj raznih kultura, sjetva, stočarstvo za čovjeka prošloga stoljeća simboliziralo je samo jedno – opstanak. Shvaćajući i pokušavajući da razumijemo važnost, danas već zaboravljenoga načina života i prioriteta tadašnjih ljudi, pažljivo osmišljenim muzejskim ambijentom i postavkom, udahnut je novi život eksponatima i pričama koje smo silno željeli otrgnuti od zaborava. Važno mjesto dano je temi tetoviranja katolika i katolkinja lašvanskoga kraja, a koje važe za jedne od najljepše izvedenih tetovaža ovoga tipa. Dio postava čini i interaktivni dio: memori igre i zaboravljene dječje igre kroz koje se stvara posebna veza s posjetiteljima, naročito onim najmlađima. Razumijevajući važnost duhovne nematerijalne kulturne baštine prostor je obogaćen pjesmama i napjevima iz Guče Gore što svima, koji su vezani za ovaj kraj, budi radost i uspomene.
Gučegorke likaruše
Treći postav ovoga muzeja čini sakralna izložba s pažljivo uređenim segmentom posvećenim gučegorskim likarušama. Važnu ulogu u pružanju medicinske pomoći u zajednici imali su svećenici, posebice franjevci, franjevački samostani, hospitali i ljekarne. U stalnoj muzejskoj postavci nalaze se tri likaruše od kojih je najstarija s kraja 18. stoljeća (1790. g.). Na nekima od njih poznata su nam imena početnika i liječnika koju su ih sastavili, dok su druge anonimne. Sadrže brojne ljekarske recepte i savjete, kao i recepte za različite pripravke u domaćinstvu. Važnost i vrijednost likaruša posebno se ističe u etnografskom smislu kao dio etnomedicine i etnofarmacije. Predstavljaju prvorazredni pisani izvor podataka o pučkoj medicini i liječenju kao i jedinstven izvor za proučavanje jezika, običaja, vjerovanja i narodne predaje.
Sakralna i umjetnička zbirka
Sakralnu zbirku čine različiti liturgijski predmeti, misno ruho, matične knjige kao vrijedni povijesni izvori, te umjetnička djela. Eksponati navedenih cjelina ove zbirke bili su u upotrebi tijekom 19. i 20. stoljeća. Najveći broj predmeta potječe iz vremena prije stradanja crkve i samostana 1945. godine, te danas ono što je očuvano u tom nemilom događaju predstavlja posebnu vrijednost ne samo u umjetničkom smislu već sa sobom nose posebnu sentimentalnu vrijednost. Glavni cilj svete (crkvene) umjetnosti je da na najbolji način doprinese ukrasu kuće Božje kroz koju se njeguje vjera i pobožnost onih koji se skupljaju u crkvi, kako bi prisustvovali službi Božjoj i da mole milost nebesku. Posebno vrijedi istaknuti umjetničku sliku s kraja 19. stoljeća, nepoznatog autora tirolske škole pod nazivom „Sv. Franjo sa sv. Ljudevitom i sv. Elizabetom” koja je preživjela tijekom stradanja samostana u Drugom svjetskom ratu, kao i misnicu koja je pripadala biskupu fra Marijanu Šunjiću.
Umjetnička zbirka ovoga samostana je tijekom svih godina i desetljeća stradanja i obnove preživljavala, ponekad u znatnoj mjeri šireći broj i spektar u raznovrsnosti umjetničkih djela, a ponekad stagnirajući i čekajući bolja vremena. Danas stalni postav umjetničke zbirke čini 71 djelo počevši od manje skupine nepoznatoga podrijetla nastalih u stilu neobaroka i neoklasicizma s prikazima Svete Obitelji, Madone i svetaca kao i dvije italo-kritske ikone, preko djela Gabrijela Jurkića, Behaudina Selimanovića do suvremenih umjetnika kao što su djela Ivana Meštrovića, Cate Dujšin, Zlatka Kesera, Ivana Picelja i dr.
Kao vječiti spomen i mali trag u ovom muzejskom prostoru posjetitelju je na samom ulazu predočena povijest ovoga samostana i ljudi koji su ga učinili ovakvim kakvim ga danas poznajemo. Uz osjećaj odgovornosti i vječne zahvale prema tim ljudima i vremenima osmišljen je postav dokumentarno-povijesnoga karaktera „Jači od nevolja”.
Obnova franjevačkoga muzeja u Gučoj Gori trajala je dvije i pol godine koje su bile ispunjene radom na konzervaciji, inventarizaciji i enterijerskom uređenju i osmišljavanju stalnih postavki, a kolektiv Zemaljskoga muzeja BiH koji je sudjelovao u obnovi želi izraziti duboku zahvalnost na tome što smo imali priliku biti na strani onih koji su gradili, čuvali i podijelili ovo naslijeđe sa zajednicama kojima pripada.
