Crkva se od najranijih početaka morala nositi s herezama koje su potkopavale njezinu poruku. Gotovo se može kazati kako je za naviještanje evanđelja uvijek bilo jednako važno opovrgavati zablude, kao što je i naučavati istine.
Zablude su kadgod dolazile u vidu eklatantnog idolopoklonstva, grijeha i otpadništva. U doba rane Crkve rimske su vlasti od kršćana, pod prijetnjom smrću, tražile da pogrde Isusovo ime, da prinesu žrtve grčko-rimskom panteonu ili da se caru poklone kao božanstvu. Mnogi su kršćani u to vrijeme mučeništvom posvjedočili svoju vjeru, a njihova je očita, javna žrtva bila sjeme nove vjere. Mnogi koji su životom svjedočili o Kristu i donijeli dobar plod za Božje kraljevstvo, svjedočeći i smrću vjernost Kristu donijeli su stostruko veći plod, a Crkva će ih pamtiti zauvijek.
Kadgod su pak zablude dolazile profinjenije, suptilnije, podmuklije, pa čak i na način da njihov donositelj nije imao namjeru potkopati pravovjerje. Primjer potonjega je prijetvornost apostola Petra, Barnabe i nekih drugih Židova koji su slijedili Isusa, pred Židovima koji nisu, zbog čega ih je Pavao ukorio (Gal 2,11-14). Nakon judeokršćanske hereze uslijedili su gnosticizam, marcionizam, maniheizam, donatizam, arijanizam i niz drugih. Za njihovo je opovrgavanje bilo potrebno sustavno promisliti i obrazložiti kršćansku vjeru, što su činili Irenej, Ignacije, Justin, Augustin, Ciprijan i mnogi drugi vični peru i polemici. Zahvaljujući ustrajnoj evangelizaciji i očuvanju pravovjerja, s vremenom su osnovna načela zdravoga kršćanskog nauka i ćudoređa u mnogim kršćanskim zemljama postali skoro općepoznati. Dakako, malo je bilo onih kojih su po njima živjeli, ali prepoznati zlo i razlučiti ga od dobra nije bilo teško, jer su tradicija i kultura počivale na tome razlučivanju.
Na tim je načelima niknula najnaprednija civilizacija ljudske povijesti, ona koju danas nazivamo zapadnom. Europa je njezina kolijevka, a Amerika područje najsnažnijeg širenja. Osobne slobode, uređeno društvo, vladavina prava, obrazovanje, umjetnost, znanost i blagostanje nisu se slučajno pojavili upravo i samo ondje gdje je evanđelje očistilo duhovni prostor, Bogu na slavu a čovjeku na svekoliki blagoslov.
Bezbožne ideologije
Ali zlo je bilo kreativno. Nakon što se evanđelje stoljećima nije moglo potkopati ni nasiljem ni krivovjerjem, na pozornici intelektualne i duhovne povijesti kršćanskoga svijeta pojavile su se ideje, koje su na evanđelje udarile iz drugoga kuta: ideološkoga. Sablazni su se pojavile pod okriljem plemenitih, korisnih i poticajnih ideja. S razvojem humanističke i prosvjetiteljske misli među vodeće intelektualce i moderne filozofe počelo se uvlačiti shvaćanje čovjeka, prirode, društva, stvarnosti i vrline duboko različito od kršćanskoga, ali ipak privlačno iz plitke i površne kršćanske perspektive. Najvažniji dio toga shvaćanja bila je pretpostavka da je „čovjek mjerilo svega”. Tko je mogao pretpostaviti da će tu bizarnu misao, koju su nekad davno zagovarali sofisti a opovrgnuli Sokrat i Platon, prigrliti intelektualna avangarda posred kršćanske Europe dvije tisuće godina kasnije. Optimistične su prosvjetiteljske ideje iznjedrile revolucije, a revolucije nezabilježena razaranja i zločine. Iz pustoši što su ih ostavili za sobom rodio se duboki pesimizam i s njime najpogubniji svjetonazor koji je zapadni svijet ikad proizveo ‒ postmodernizam.
Postmodernizam i relativizam
Postmodernizam je, ukratko, poricanje postojanja apsolutnih vrijednosti i objektivne stvarnosti. U omjeru u kojem je postmodernizam utjecao na njih, kultura, umjetnost i filozofija ne samo da su gubili tradicionalnu ljepotu izričaja, plemenitost svrhe, poučnost misli i društvenu korist, nego su postajali groteskni. Postmodernistička logika nametala je imperativ subjektivne percepcije i relativizacije svega, od vrijednosti do činjenica. Ako je čovjek mjerilo svega, a apsolutne vrijednosti i objektivna stvarnost ne postoje, tko onda čovjeku koji nešto mjeri može kazati da jest ili da nije u pravu? Emocija i mišljenje uzdignuli su se na prijestolje vrhovnog arbitra u svim pitanjima u kojima priroda nije postavila jasnu i neposrednu granicu, poput gravitacije. Čovjek si nije mogao umisliti da je ptica, ali jest da mu je predak majmun. Vulgarnost je postala umjetnost, prostaštvo kultura a primitivizam vrlina. Zahvaljujući zapadnim sveučilištima koja su zagadile ideje Frankfurtske škole, bizarne, neomarksističke ideje Kritičke teorije izborile su se za status naprednih. Intelektualci s doktoratima iz protukolonijalističkih, egalitarističkih i rodnih studija zaposjeli su katedre, kulturu, nevladin sektor i fondove, kako bi u zapadnim društvima normalizirali bezakonje, perverziju, odurnost i nered. Prirodne kategorije poput spola protumačili su kao „društveni konstrukt” i zbunili naraštaje djece i mladeži.
Kršćanska se vjera našla na udaru novih ideja na nov način: neizravno. U postmodernome svijetu kršćanska se vjera ne suzbija poglavito ni progonom ni krivovjerjem, nego se izruguje kao zastarjela, zanemaruje kao nebitna, ili se prokazuje kao imperijalističko, isključivo, i netolerantno vrelo nejednakosti i nepravde.
Crkva je pred takvim razmišljanjima djelomice ustuknula. Samokritičnost, preuveličavanje povijesne krivnje i logika da možda postoje duhovne istine izvan evanđelja, učinili su da se crkveni programi često svedu na kulturne i karitativne. Izbjegavanje sukobljavanja pod svaku cijenu kao da je postalo odraz kršćanske ljubavi. Vojujuću Crkvu istisnula je „putujuća”. Posred kakofonije različitih mišljenja, nauka, vjerovanja i uvjerenja, Crkva je, umjesto da osvaja svijet za Krista, pristala svesti evanđelje na paralelnu alternativu. Spasenje je postalo fakultativno. Tȁ ipak smo fratelli tutti. Kome se Crkva sviđa neka se pridruži putovanju, a kome se ne sviđa neka samo slijedi svoj životni put; važno je da bude dosljedan sebi i da čuva okoliš.
Ideologija ili hereza?
Snaga postmodernog relativizma u odnosu na kršćansku vjeru leži u tome što se nametnuo kao svjetonazor, ideologija i politički program, a ne kao hereza što jest. Na taj se način smjestio u drugu polovicu poruke „Bogu Božje, a caru carevo”. Suvremeno društvo počiva na načelu odvojenosti Crkve i države, koje Crkva poštuje. Postmodernizam i relativizam su kroz obrazovanje, kulturu, društvene znanosti i ljudskopravaški aktivizam zaposjeli državu, i otud nagrizaju i napadaju Crkvu, koja ne uzvraća, jer je odvojena od države. U zamišljenom razgraničenju između Crkve i države, Crkva se tako našla stjerana u sve uži prostor, unutar kojega je slobodna baviti se svojim simpatičnim teološkim sitničarenjem, zborskim pjevanjem, liturgijama, krunicama, vitrajima i obnovom crkvenih fasada, ali ne proročkim propitivanjem društvenih tema. Istodobno su klinike za pobačaje razvile industriju smrti na njezinu pragu. Usprotive li se ubijanju nerođene djece, normalizaciji seksualnih perverzija, transrodnosti, razaranju obitelji, eksperimentalnim cjepivima, krivotvorenju povijesti ili kultu klimatizma, kršćane se ušutkava optužbama da narušavaju pravilo odvojenosti Crkve i države. Kad je Ratzinger u travnju 2005. upozorio na „diktaturu relativnosti”, mnogi izvan Crkve zgroženo su digli poviku kako je papa napao vrijednosti sekularnog liberalizma. No Crkva ga je čula. Mnogi su vjernici zahvaljujući toj papinoj poruci počeli pozornije pratiti društvene procese i razlučivati pljevu od žita.
Dugo je i predugo za kršćane na Zapadu optužba da miješaju religiju i politiku bila najučinkovitiji omamljivač. Vjernici uglavnom nisu htjeli preglasno iznositi mišljenja o obrazovanju, zakonodavstvu ili medijima, ako se temelji na evanđelju, kako ne bi „miješali” vjeru i politiku. Svjetovno tumačenje o odnosu vjere i politike, prema kojemu je naviještanje evanđelja izvan sakristije „miješanje” u politiku na Zapadu je još uvijek učinkovitiji način suzbijanja evanđelja nego što su ikakvi progoni i krivovjerja bili u prošlosti. Logika, priroda, zdrav razum, tradicionalni svjetonazor i evanđelje našli su se pod istim udarom i zajedno su ustuknuli, uime nemiješanja vjere i politike. Nositelje ideja koje su protuprirodne i kose se sa zdravim razumom, logikom, ćudoređem i tradicionalnim svjetonazorima, poput umrežene klateži koja je ovladala našim glavnim gradom, narod je već prozvao sektom. Narod je, čini se, prije Crkve razabrao da koalicija nevladinih udruga, antifa, kvazikulturnjaka, profesionalnih prosvjednika, LGBT aktivista i seksologa koji nam zaposjedaju društvo, poglavito targetirajući djecu, nisu samo politička stranka nego duhovna bolest i duševno crnilo. Ukratko: sekta.
Glas koji viče u kampusu
Da je koalicija normalnog, logičnog, prirodnog, zdravorazumskog, tradicionalnog, konzervativnog i evanđeoskog superiorna progresivističkoj relativističkoj neomarksističkoj alternativi, mladež diljem svijeta naučila je od neobične osobe na neočekivanom mjestu. Jedan gorljiv kršćanin, bez osobita formalnog obrazovanja, prije trinaest se godina niotkud pojavio na sveučilišnim kampusima i započeo dijalog sa studentima. S lakoćom im je dokazivao neodrživosti progresivističkih relativističkih dogmi. Možemo samo pretpostaviti koliko je studenata od njega prvi put čulo da je dobro zasnovati obitelj, prigrliti svako dijete koje se začne, da je uzvišen poziv postati supružnik i otac ili majka, da je bolje biti trijezan, marljiv i odgovoran nego ne biti, da je domovina ponos i pobožnost vrlina. Njegove montažne pozornice na sveučilišnim kampusima s kojih bi pitanjima i odgovorima zaskočio one koje se nije moglo zaskočiti nigdje drugdje, a najmanje u crkvi, zajedno s aktivizmom na društvenim mrežama poput X-a, pokazali su se sredstvom komunikacije kakvo su nekoć bile poslanice i homilije. Zahvaljujući njegovoj vještoj polemici, konzervativizam se među mladima prometnuo od muzejskog artefakta u stil života. Biti konzervativan odjednom je postalo cool. U temelju je njegove poruke bila Radosna vijest. Nekoliko mjeseci prije smrti, na pitanje po čemu bi želio da ga se pamti odgovorio je: „Po hrabrosti u mojoj kršćanskoj vjeri”. U isto vrijeme i polemično i susretljivo, i gorljivo i nesvadljivo, i oštro i dobronamjerno, poruku je evanđelja učinio relevantnom, iritantnom, aktualnom i privlačnom ondje gdje se to moglo najmanje očekivati: u žarištima intelektualne i duhovne dekadencije, na sveučilištima koja su se od Crkve skrivala iza natpisa „Odvojeno, država”. Milijuni mladih čuli su njegovu poruku te su izišli na izbore da bi na čelna mjesta u društvu postavili bogobojazne, domoljubne ili barem normalne ljude. Ali politička ideologija njima nije bila cilj, nego sredstvo. Baš kao što politička ideologija progresivističke ljevice nije sama sebi svrha, nego sredstvo razaranja tradicionalnih vrijednosti, institucija i društva, tako je cilj političkog aktivizma mnogih mladih konzervativaca povratak evanđeoskih vrijednosti, obnova društva i spasenje duša.
Udar na suvremene hereze došao je iz sfere ideologije i politike, otkud su nekoć i one krenule u osvajački pohod na kršćanski svijet. Snaga je toga udara evanđelje, koje se putem društvenih mreža širi među mladima kao malo kad u povijesti.
To što se ovih dana zbiva pred našim očima mogao bi postati trend. Mogao bi probuditi vojujuću Crkvu koja je truckajući se na putu zaspala. Smrt jednoga navjestitelja života lako bi mogla postati sjeme koje će uroditi obilnim plodom za Onoga koji je Put, Istina i Život, i to i u Crkvi i u svakoj sferi društva izvan nje.
Ne bi bilo prvi put.
