U mjesecu svibnju obilježavamo 80. godišnjicu završetka Drugoga svjetskog rata. Toliko je vremena prošlo od zatvaranja mnogih koncentracijskih logora, kao što su Theresienstadt, Auschwitz, Kaufering i Türkheim. U sva ova četiri logora boravio je poseban čovjek, Viktor Frankl, austrijski neurolog, psiholog, filozof i osnivač logoterapije. Nakon što je preživio boravak u četiri koncentracijska logora, napisao je knjigu Čovjekovo traganje za smislom,za koju bismo mogli reći da je udžbenik kako bi se kršćani trebali nositi sa zlom, nasiljem i ratom u svijetu. Pokušat ću prenijeti dio njegove misli, ali svakako preporučujem svakome tko ima vremena i mogućnosti, da ovu knjigu pročita u cijelosti.
Patnja – prilika za rast
Neka vam nikad uspjeh ne bude cilj – što ćete više prema njemu stremiti, to ćete ga lakše promašiti. Naime, za uspjehom se, kao ni za srećom, ne smije težiti; on mora proizaći, a proizlazi samo kao slučajna posljedica osobne posvećenosti cilju koji nadilazi samog čovjeka ili kao nuspojava predanosti drugoj osobi. Sreća se mora dogoditi, a isto vrijedi za uspjeh: morate mu dopustiti da se dogodi i to tako da vam ne bude stalo do njega. Želim da slušate ono što vam nalaže savjest i da to ostvarujete što bolje možete. A onda ćete vidjeti da će dugoročno gledano – kažem – dugoročno gledano! – uspjeh uslijediti baš zato što ste „zaboravili” na nj. Ako je naš cilj vječno spasenje, nemoguće je da se i u našemu životu na zemlji sve u konačnici ne posloži onako kako treba. Viktor piše: Nije zapravo bitno što mi očekujemo od života nego što život očekuje od nas. Nije potrebno da stalno tragamo za smislom, govoreći i meditirajući o tome, već je najvažnije ispravno djelovati i ispravno se ponašati. Život znači preuzeti na sebe odgovornost pronalaženja pravih odgovora na životne probleme. Svatko od nas mora ispuniti svoje zadatke koji se razlikuju od osobe do osobe i ako ih ispunjavamo na moralan i dobar način, pred nama će se očitovati naš smisao. Ako shvatimo da je naša sudbina da patimo i ako tu patnju prihvatimo kao zadatak, svoj jedinstveni zadatak, nudi nam se neponovljiva prilika da rastemo. Pri tome je najvažniji način na koji ćemo nositi svoj teret. Nama logorašima takve misli nisu bile spekulacije koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Bile su to jedine misli koje su nam mogle pomoći. Razmišljanje na takav način u trenutcima kada patimo je izraz prave kršćanske nade.
Dostojevski kaže Bojim se samo jedne stvari, da ne budem dostojan svoje patnje! Način na koji se nosimo s patnjom je odgovor na pitanje tko smo i kakvi smo. Nitko nije baš previše loš dok mu je lijepo. Patnja je prilika da svom životu damo dublje značenje. Ako tada ostajemo nesebični, hrabri i dostojanstveni, postali smo uspješni. To je onaj uspjeh koji ne blijedi. Ako u nama prevlada nagon za samoočuvanjem, propuštamo priliku da dosegnemo puno veće moralne vrijednosti nego što bi ih dosegnuli da nas nije snašla patnja. Od logoraša je samo maleni broj ljudi mogao zadržati dostojanstvo u patnji, tako što su sačuvali unutarnju slobodu. Ona se ogledala u tome da nisu gubili nadu i u onim trenutcima kada nije bilo nimalo razloga za nadu. Oni koji su preživjeli, većinom su u dubini sebe prepoznali smisao patnje. Shvatili su da je to test koji život stavlja ispred njih, baš ispred njih, a ne ispred nekoga drugoga, i oni su ti koji na taj test moraju odgovoriti. Oni koji su dostojanstveno preživjeli svu patnju, dokaz su da nas naša unutarnja snaga može izdignuti iznad vanjske sudbine. I to nije pravilo samo za koncentracijske logore, jer s patnjom se suočava svaki čovjek. Tu su unutarnju snagu imali svi mučenici. Možemo je razviti i mi.
Smisao – samonadilaženje
Pravi smisao čovjeka treba otkriti u svijetu, a ne u samom čovjeku. Smisao je u „samonadilaženju ljudskog postojanja”. To znači da čovjek treba biti usmjeren na nešto drugo ili na nekoga drugog, a ne samo na sebe. Nadići samoga sebe znači povjerovati da postoji netko iznad nas, radi kojega se sve isplati i radi koga sve ima smisla. To je sposobnost i poniznost da vidimo da mi nismo početak niti svršetak, i da na to ne gledamo kao na neku tragediju. Kad to spoznamo osjetit ćemo se tako slobodno.
Što čovjek više zaboravi sebe, služeći drugima i ljubeći ih, to se on više ostvaruje. Ako je cilj osobe da se što više samoostvaruje, ona će taj cilj sve više promašiti. Samoostvarenje je moguće jedino kao nuspojava samonadilaženja. Patnja nije neophodna da bi se pronašao taj smisao, ali smisao postoji unatoč patnji, onda kada je ta patnja neizbježna. Ako patnju možemo izbjeći, trebamo je izbjeći, ako ne možemo trebamo je junački podnositi i u njoj prepoznati smisao. U današnjem svijetu nije baš popularno patiti jer je to izraz neprilagođenosti, tako da je patnik, osim što pati, dodatno i postiđen jer patnju nitko ne cijeni. Danas se očekuje da uvijek trebamo biti sretni, ali većina to uopće nije. U ateističkom društvu misli se da čovjek mora podnositi besmisao života, ali zapravo mi samo trebamo podnositi svoju nesposobnost da racionalno shvatimo životnu bezuvjetnu smislenost. Svako doba ima svoju kolektivnu neurozu i svako doba treba svoju psihoterapiju da se s njom nosi. Egzistencijalni vakuum, koji je masovna neuroza sadašnjeg vremena, može se opisati kao privatni i osobni oblik nihilizma; naime, nihilizam se može definirati kao tvrdnja da postojanje nema smisla. Što se tiče psihoterapije, nikad se neće moći masovno nositi s takvim stanjem stvari ne ostane li oslobođena utjecaja suvremenih trendova nihilističke filozofije; u protivnom ona je simptom masovne neuroze umjesto njezin mogući lijek. Taj egzistencijalni vakuum je zapravo stanje dosade u koje je upao moderan čovjek. Može se prepoznati po nedjeljnoj neurozi, kada čovjeka hvata stanje nemira pomiješanoga s dosadom jer uviđa nepostojanje sadržaja u svom životu. Ne znamo što bismo učinili sa svojim slobodnim vremenom, a najviše zbog dvostrukoga gubitka koji se dogodio slijedom povijesnih događaja. Čovjek se razvijao i s vremenom izgubio instinkt životinje koji je imao dok je u dalekoj prošlosti živio u skladu s prirodom, a onda se u moderno doba u potpunosti udaljio od svih oblika tradicije. Posljedica je da moderan čovjek više nema instinkta koji bi mu rekli što mora, ni tradicije koja kaže što treba raditi. On onda ili radi što svi rade i ponaša se konformistički ili radi što mu drugi kažu, a onda je žrtva totalitarizma. I za jedno i za drugo stanje, lijek se nalazi u samonadilaženju, vraćanju prirodi, vjeri, pa i tradiciji, koliko god to nepopularno zvučalo.
Život – zbroj odluka
Naš život je satkan od milijuna mogućnosti, neke od njih će ostati osuđene na nepostojanje, a druge ćemo aktualizirati. Uvijek odlučujemo, bilo dobro, bilo loše, a zbroj naših odluka bit će spomenik našega postojanja. Ako pogledamo na svoje patnje, na one koje smo prebrodili hrabro i u kojima smo odoljeli životinjskim porivima koje su budile u nama, da otimamo, krademo, lažemo, da budemo grubi, da budemo čangrizavi, one u kojima smo ostali ljudi, one će ostati u našemu pamćenju kao nešto vrijedno. Uvijek i među svim ljudima postoje ljudi koji se sa svojom patnjom nose časno i oni koji ne. Ni jedna skupina ljudi nije u potpunosti časna, niti je druga skupina nečasna. Kamo god išli i što god radili, susretat ćemo ljude i jedne i druge vrste. Pitanje je kako ćemo se mi postaviti, tko ćemo mi biti u ovom svijetu. Hoćemo li biti časni ljudi koji su naučili sebe nadići ili ćemo ostati nečasno zarobljeni u egzistencijalnom vakuumu okrenuti samo prema sebi? Sjetimo se, život je slijed mogućnosti, a mi uvijek biramo, čak i kada mislimo da ne biramo, odlučujemo se za dobro ili loše. Činimo uvijek onako kako bi naš voljeni Isus činio i bit ćemo onda njegovi pravi sljedbenici, koji vide smisao patnje i koji vide smisao života, za razliku od nihilističkoga modernog čovjeka koji ne vidi smisao patnje, a ni života uopće.
