Neizbrisive su samo one slike koje ostaju u oku. Pa i one mogu biti uprizorene, ako smo svjesni da postoje kraj nas i među nama.
Kako pandemijsko doba zamijeni onu periodizaciju i računanje našega vremena na prije i poslije rata tako ću se i ja poslužiti novom: nekad prije korone posjeti me u Sarajevu prijatelj, književnik, kojega prvi put dovedoh na Žutu tabiju u suton dana. Dok je sunce uranjalo tamo negdje u stupska polja, htjedoh ga fotografirati. No, on to kategorički odbi uz riječi da neke slike trebaju ostati tek u oku! Duboko me dotače ova lirika dragoga prijatelja, i odlučih tada, doduše dosta neuspješno, istu pretočiti i u svoj život. Pa ipak, uvjerih se od tada bezbroj puta da slike sačuvane u oku su dugotrajnije, jezgrovitije i emotivnije od svih onih koje načini neko tehničko pomagalo.
Gostoljubivi ukrajinski narod
Tako i s mojim posjetom Ukrajini i Kijevu, isto nekako pred koronu. Stotine slika u mobitelu, ali ipak one u oku su poprimile epsku dimenziju: ima nešto čarobno, gotovo nestvarno u Kijevu. Osvaja te na prvu, nenametljivo i neprimjetno, poput pravoga šmekera. Njegova kultura, skladna sinteza različitih arhitektonskih stilova, duhovnost pretočena u Božjim promislom rukotvorene svetinje Pečerske lavre, miris boršča iz ukrajinske kuhinje, osmijeh ljudi na tržnici, i ta rijeka ljudi koja poput velikoga i ponosnoga Dnjepra prolazi svakodnevno kroz fascinantno uređeni i najdublji na svijetu metro, sve to može stati u jednu riječ – Kijev. Zavoljeh tada taj grad, tu ukrajinsku ravnicu i taj dobri, gostoljubivi narod, koji je preživio i nacističko satiranje i Gladomor i nuklearnu katastrofu i ine nesreće u svojoj povijesti. Toliko više zabolješe slike u oku koje odolijevaju mraku rata, doživljenoga i preživljenoga i u svojoj domovini. Te slike se sada preklapaju s ruševinama, poginulima i nastradalima. Stoga su bolnije, intenzivnije, življe. Ako su Ukrajina i njezin narod tako metaforički u mome i u srcu mnogih, ipak treba glasno reći da ona stvarna Ukrajina, njezin narod nisu daleko. Oni su tu, s nama i među nama, u Bosni i Hercegovini. Ne oni koji nađoše utočište od aktualnih ratnih stradanja, nego oni koji su potomci davno dospjelih Ukrajinaca u Bosnu i Hercegovinu. Još u doba austrougarske vlasti, koja unutar svojih granica zakrili i Bosnu i Hercegovinu i nama daleku Galiciju, dospješe prvi ukrajinski doseljenici. Naseljavali su, uglavnom, ravničarske krajeve oko Dervente, Prnjavora, Čelinca, Srpca, Banjaluke, Prijedora, pa sve do Gradiške. Zemlja, koju su dobivali Ukrajinci, bila je uglavnom nenaseljena i neobradiva, zarasla u šikaru, i veoma loše kvalitete za obradu. Ti su doseljenici najprije morali iskrčiti šume kako bi dobili plodne oranice. Bio je to težak i mukotrpan rad, praćen iscrpljenošću i bolešću koja je nerijetko završavala i smrću. Mnogi mladi Ukrajinci su, zbog takvih uvjeta života, ubrzo po dolasku u Bosnu i Hercegovinu umirali, pa i ne čudi da su mnogi odlazili i dalje od Bosne i Hercegovine, tražeći bolji život. Oni najuporniji ostajali su tu i gradili jedan novi život, ženili se i udavali, i zasnivali obitelji. Njihov težak život nastavljen je i u sljedećim godinama. Posebno je teško bilo nakon Drugoga svjetskog rata, kada su, izgradnjom lokalnih putova i oduzimanjem oranica u korist državnoga vlasništva, brojni Ukrajinci tjerani sa svojih ognjišta. Ipak, Ukrajinci su, zahvaljujući svojoj odlučnosti i žilavosti, ostali i opstali sve do današnjih dana u Bosni i Hercegovini.
Ukrajina među nama
Ukrajinci su, svojim dolaskom u Bosnu i Hercegovinu, doprinijeli ne samo napretku poljodjelstva nego i njezinoj šarolikosti glede različitih kultura i običaja. Brojni su Ukrajinci ostavili snažan pečat ukrajinske nazočnosti u Bosni i Hercegovini. Možda treba posebno istaknuti Slavu Bilenki koja je, zajedno s Ivanom Timkov i Mitrom Moroz, napisala prvi ukrajinski Bukvar koji je tiskan 1956. godine.
Uz pravoslavne vjernike, dobar dio ukrajinskih doseljenika u Bosnu i Hercegovinu su grkokatolici. To su kršćani koji su od 15. stoljeća dio Katoličke Crkve, ali svoje molitve obavljaju po istočnom tzv. grčko-bizantskom obredu, i to na staroslavenskom jeziku. Zato su se i nazvali grkokatolicima. Takva vjerska osebujnost utjecala je na to da su Ukrajinci, u velikoj mjeri, sačuvali svoju nacionalnu kulturu, jezik i običaje. U nekim selima u Bosni, poglavito na potezu od Prnjavora prema Banjaluci, i danas se govori ukrajinski jezik, a ploče s nazivima sela ispisane su i na ukrajinskom jeziku.
I danas u našoj zemlji postoje živi tragovi – mjesta gdje žive potomci ukrajinskih doseljenika koji kroz kulturna društva čuvaju svoju kulturnu baštinu i jezik. Takvi su Kulturno-prosvjetno društvo Ukrajinaca Červona Kalena, naseobina Lišnja, pokraj Prnjavora, te društvo Taras Ševčenko iz Banjaluke, i druge udruge koje okupljaju ukrajinsku nacionalnu manjinu u Bosni i Hercegovini. Slike u oku tako ne moraju samo ostati u oku. Ukrajina je tu kraj nas, među nama. Ako smo zaboravili ili nismo znali, i ovaj tekst je mali podsjetnik na to.
