Koliko često vam se dogodi da nakon dugoga dana sjedite pored kolege koji vam postavi pitanje vezano za nešto što vam je ispričao u zadnjih pet minuta, a vi nemate pojma na što se pitanje odnosi? Jeste li ikada bili u situaciji da nakon slušanja evanđelja na nedjeljnoj svetoj misi svećenik u propovijedi spomene nešto specifično iz toga čitanja, a vi se ne možete sjetiti detalja?
Znate li slušati svoje tijelo koje vam šalje signale preko raznih simptoma, kad mu je dosta napora i stresa ili loše hrane, alkohola i kofeina? Zašto kad s nekim ljudima razgovarate imate osjećaj da vas zaista čuju, a s nekima kao da niste ništa ni rekli?
„Dignite ruku ako možete ponoviti imena i kompanije troje ljudi od ovih 60-ak koji su vam se sad predstavili. Oni koje ste od prije znali se ne računaju”, s pozornice pitam prisutne na jednom događaju umrežavanja u Nashvilleu. Nekoliko ljudi se nervozno nasmijalo, nekoliko njih se osvrnulo po predivnoj dvorani za sastanke u kojoj se nalazimo, ali nitko ne diže ruku.
Bila sam pozvana u organizaciji akademije Radiant Coaches da održim kratko predavanje na temu „aktivnoga slušanja” – vrlo važne vještine u poslovnoj (i svakoj drugoj) komunikaciji. Aktivno slušanje pomaže nam u međusobnim odnosima i osluškivanju tržišta i klijenata kojima pružamo naše usluge. Skupina kojoj sam se obratila bila je sastavljena od producenata, administratora i menadžera glazbene industrije Nashvillea.
Na početku programa svatko je imao 30 sekundi da se predstavi imenom, prezimenom, kompanijom koju predstavlja i opisom svoje uloge u njoj. Neki su bili skoro nečujni jer smo se nalazili na drugom katu zgrade u popularnoj ulici Broadway – gdje u svako doba dana svira barem 20-ak bendova – te su se naši glasovi natjecali s kakofonijom hitova country glazbe. Uz to, većina prisutnih imala je određeni cilj zbog kojega su došli na umrežavanje bilo da je to upoznavanje određene osobe iz neke kompanije ili predstavljanje sebe u nadi da će ih čuti osoba koja im može pomoći u ostvarenju nauma, pa prezaokupljeni svojim mislima teško su mogli čuti i registrirati nekoga drugog.
Trenirani da slušamo
„Pomislili biste da barem glazbenici znaju slušati”, obratim se skupini i objasnim kako su glazbenici trenirani za slušanje – slušamo druge dionice da bi prema njima uskladili svoju, slušamo sami sebe da bismo dobro zvučali. Slušajući zapažamo greške da bismo ih ispravili i nijanse u dinamici da bi izražajnije dočarali osjećaje. „Svejedno, glazbenici su među najlošijim slušačima”, našalim se i izmamim nekoliko osmijeha i potvrdnih kimanja glavom, „jer smo trenirani da slušamo – i čujemo – samo ono što želimo čuti. Ne ide nam baš slušanje u kojem nemamo svoj interes. A i činjenica da glazbenici žive od toga da ih drugi slušaju često otežava problem.”
Kako sam cijeli život provela u glazbi, dobro poznajem taj sindrom. Osobno, kroz kontemplativnu molitvu naučila sam smiriti svoje misli i svoje srce i osjećaje te slušati tišinu u kojoj bih mogla prepoznati šapat duše – i Boga.
No, s praktične strane, na treningu za životnoga trenera naučila sam slušati druge – supruga, djecu, poslovne suradnike, prijatelje, strance, žene u zatvoru kojima imam priliku biti mentorica. A kada slušamo kao treneri (bez predrasuda, potpuno prisutni, s dubokim razumijevanjem, i postavljajući pitanja da bi klijenta ponukali da sam uvidi rješenja i mogućnosti) dobivamo sasvim drukčiju perspektivu na svijet i našu ulogu u njemu.
Kad sam zaista slušala?
Prije dvije godine sudjelovala sam u duhovnoj radionici koju je vodio indijanski starješina plemena Ojibwe, Daniel Hull (Medvjed Jakog Srca). Dok smo čekali da svi dođu, bilo ga je nemoguće prepoznati jer nije sjedio na nekoj višoj stolici, na pozornici ili na čelu stola. Svi smo jednako sjedili u krugu. Nakon kratkoga uvoda pozvao nas je da se predstavimo i podijelimo nešto za što nam treba pomoć. Rekao je da nitko od nas sam ne može iscijeliti nekoga drugog – to može samo Stvoritelj. Mi, svojom prisutnošću služimo kao instrument Ljubavi i Milosti. Zamolio nas je da zaista slušamo jedan drugoga, da ostavimo brige i svoje probleme sa strane dok netko drugi priča. Rekao je da slušamo bez formiranja svojih mišljenja o osobi koja priča, sasvim otvorenoga srca i bez ikakvih predrasuda. Ponukao nas je da se ne opterećujemo odabirom onoga što ćemo i sami podijeliti s grupom. Jer kada dođe red na nas, naše srce i duša znat će što trebamo reći. Ne moramo se zamarati prije vremena jer na taj način ne možemo biti potpuno prisutni da čujemo druge osobe koje otvaraju svoja srca.
Nikome se nije žurilo. U slijedećih dva – tri sata svakoga je mirno saslušao. I mi ostali pokušavali smo pratiti njegov primjer. Već nakon druge ili treće osobe primijetila sam da sam postala nemirna. Aktivno slušanje zahtijeva puno mentalne, emotivne i fizičke energije. Kad sam zadnji puta sjedila i slušala satima? Zaista slušala?
U brzom ritmu života i stalnim kratkim razgovorima, SMS-ovima, kratkim Tweetovima ili komentarima na društvenim mrežama, kad to uopće imamo priliku prakticirati mirno, aktivno slušanje u kojem smo potpuno prisutni (tjelesno, mentalno, emotivno i duhovno)?
Kontemplativna molitva i meditacija (kao npr. molitva krunice u katoličkoj tradiciji) ili slušanje koncerta klasične glazbe jedine su prilike u kojima slušamo bez predrasuda – ali i tada nam misli često odlutaju, zaokupljeni brigama i problemima.
Ako smo stalno pod utjecajem svojih misli i svojih osjećaja, onda lako propuštamo vrijedne informacije koje nam naš govornik želi saopćiti, bilo da se radi o voljenoj osobi, djetetu, ili poslovnom partneru ili cijelom tržištu. A što ako je naš govornik sam Bog koji nam želi svratiti pažnju na ono što je bitno, a mi smo zaokupljeni svojom mentalnom i emotivnom bukom?
Vještina aktivnoga slušanja u sebi nosi poštovanje prema čovjeku. Bez poštovanja i slušanja drugih, na čemu gradimo međusobne odnose institucije i poslovanja? Na sebičnim motivima i egoizmu? Nije ni čudo što smo stvorili svijet koji ne sluša – i ne registrira – siromašne, ovisnike, bolesne, slabe i izmučene. Zaboravili smo slušati jedan drugoga – bez predrasuda, otvorenoga srca, bez da unaprijed razmišljamo o tome kako možemo pametovati, bez ukora i ukazivanja na pogreške i bez pomisli da mi znamo najbolje.
Postali smo vješti u tome da selektivno čujemo potrebe koje sami možemo riješiti svojim solucijama i njima se okoristiti. Kao društvo izgubili smo svijest o tome da treba stati i zaista čuti probleme za koje znamo da se mogu izliječiti jedino ako zajedno sjednemo u krug. Ne na čelu stola, bez obilježja naših dostignuća i statusa, i bez guranja, s vjerom u Boga da će ispuniti naša srca i duše i sasvim smireno nam ukazati gdje smo potrebni da služimo.
Nije problem započeti aktivno slušati. Potrebna je samo volja, i odluka da promijenimo neke od svojih mentalnih navika. Katolička tradicija ima izvrsne instrukcije (koje je lako zaboraviti u praktičnom i poslovnom životu): na svakom početku svete mise pozvani smo da se saberemo i postanemo svjesni Božje prisutnosti, ispovjedimo ono što nas muči i prepustimo se Božjim rukama. Na sličan način, prije sastanka s prijateljem ili poslovnim suradnikom, potrebno je sabrati se. Dovoljno je duboko udahnuti par puta i metaforički izdahom izbaciti sve nepotrebno iz glave i tijela. Na taj način brzo postajemo prisutni duhom, a ne samo fizički.
Prije donošenja velikih odluka (osobnih i poslovnih) treba se smiriti – da bismo mogli „čuti”, a ne samo „donijeti” pravu odluku. Vjera nas uči da se uzdamo u Boga – da se oslobodimo svojih agendi i krutih planova vođenih egom, da „slušamo” i prepoznamo kad nas Bog zove… Jer možda donosimo odluke iz emotivnih strahova ili mentalnih opterećenja.
Aktivno slušanje može nam pomoći i u zdravlju. Često nam tijelo daje signale koje ne želimo „čuti” jer smo prezauzeti ili imamo planove koje ne možemo ili ne želimo mijenjati. Kroz slušanje pokazujemo poštovanje prema Bogu, nama samima – stvorenima iz Ljubavi – i prema svakom čovjeku. Poštovanje nam pomaže da gradimo dublju zahvalnost i suosjećanje. I tada se svi naši privatni i poslovni poduhvati skladno mogu uklopiti u krug u kojem nitko ne ostaje gladan ili zaboravljen.
