U starom Rimu, car se ogrtao kraljevskom ljubičastom bojom, svećenici boga Marsa nosili su grimizne haljine u čast krvavog boga rata, a obitelji u žalosti su oblačile crnu odjeću.
Kršćanski biskupi, svećenici i đakoni su pred oltarom uvijek nosili bijelo. Kao što je car imao razlog za nošenje ljubičaste boje, a ožalošćeni crne, tako i odabir bijele boje klerika nije bio slučajan. Filozofi i senatori su također nosili bijelo. Svojim bijelim haljinama klerici su se označavali kao učitelji vjernika i vladari Crkve.
Razvojem liturgijskog kalendara, razvijala se i logika korištenja liturgijskih boja koje danas viđamo na misama. Tijekom prvih 300 godina postojanja Crkve, jedini sveti dani bili su nedjelja, Uskrs i Duhovi, iako su mjesne crkve slavile blagdane svojih mjesnih mučenika održavajući mise na grobovima svetaca. Nakon što je car Konstantin 315. godine objavio svoj Milanski edikt, koji je omogućio Crkvi da izađe iz katakombi, počeli su se razvijati i širiti različiti aspekti liturgijskog života. U četvrtom stoljeću u kalendar su dodani Božić i Bogojavljenje kao sveti dani. Kršćani u Maloj Aziji su do petog stoljeća slavili Veliku Gospu. Tada su mjesne crkve počele odijevati svoje svećenstvo u različite boje kako bi naglasile poseban karakter svetih dana i liturgijskih razdoblja.
U početku se u liturgiji koristio čitav spektar različitih boja, a potom su se do 1200. godine na Zapadu izdvojile bijela, crvena, zelena, crna i ljubičasta kao glavne liturgijske boje. Ovih pet boja još uvijek su najčešće boje ruha u Rimokatoličkoj crkvi.
Bijela boja predstavlja radost, nevinost, čistoću i slavu, a nosi se u doba Uskrsa i Božića, na sve blagdane Gospodnje te na blagdane Blažene Djevice, anđela i svetaca koji nisu bili mučenici.
Crvena je boja krvi i predstavlja goruću ljubav Duha Svetoga, pa se nosi na Cvjetnicu, Veliki petak, na sve blagdane Muke Gospodinove, na Duhove i na blagdane mučenika.
Zelena je boja ponovnog rođenja i nade, posebno nade u vječni život i nosi se tijekom cijele liturgijske godine, osim na spomendane svetaca i na blagdane.
Ljubičasta predstavlja poniznost i pokoru. To je boja koja se koristi u adventu i korizmi, kao i boja štole koju svećenik nosi za vrijeme ispovijedi.
Crna je boja žalosti. Suprotno svemu što ste možda čuli, na sprovodnim misama se može nositi crno ili ljubičasto ruho.
Ružičasta, radosna boja, nosi se samo dva dana u godini: na treću nedjelju došašća (lat. Gaudete) i četvrtu nedjelju korizme (lat. Laetare). Ružičasto ruho podsjeća nas da će Božić i Uskrs uskoro biti tu.
Ruho zlatne boje može se nositi na svečanim misama kao što je misa polnoćka, dok je nošenje ruha srebrne boje dopušteno za svečane svete dane, iako je npr. u Sjedinjenim Američkim Državama rijetkost vidjeti svećenika obučenog u srebrnu boju.
