Svaki čovjek za sobom ostavlja raznovrsne zapise. Zapise, ne nužno ispisane rukom, nego i one ispisane koracima, svakodnevnim trudom, znojem i zagrljajem. Zapise ispisane pjesmom, ništa manje, i one ispisane suzom. Zapise koji svjedoče o vjernosti, o jednostavnoj skrbi oko ljepote svakoga dana.
Mnogi zapisi pritom ostanu skriveni očima drugih. Ima ih koji su poznati samo Bogu. Događa se da nisu poznati čak ni onome tko te tragove za sobom ostavlja. Mnogi tragovi ublijede kroz kraće ili duže vrijeme i ostanu tek u pamćenju ponekih.
Ali svaki je dobar trag zauvijek obogatio ovaj svijet, učinio ga ljepšim. Svaki je udomio barem nešto od susreta čovjeka s čovjekom. I s Bogom. Dakako, uočljivost traga itekako ima svoje značenje. No, nijedan neuočljiv trag nije manje značajan.
I sam život svojevrstan je zapis kojim se čovjek upisuje u povijest: u povijest ljubavi, u povijest nemara prema ljubavi ili u povijest suprotstavljanja ljubavi. Svaki je na neki način presudan. I nijednoga se ne može izbrisati kao da ga i nije bilo.
Kad čovjek pođe na onu stranu vječnosti, ti tragovi ostaju utkani u njegovo biće, ali ništa manje i u bića onih s kojima je dijelio svoje dane. Kako godine odmiču, u čovjeku se sve više nakuplja pamćenje tragova koje su oni s kojima je dijelio i radosti i zahtjevnosti života ostavili za sobom, kao hotimični ili nehotični podsjetnik na ono što je život bio. I što – i ne samo u tišini srca – ne prestaje biti.
Dogodi mi se, nerijetko mi se dogodi, da poželim ponovno se susresti s onima koji su otišli na onu stranu vječnosti. Ne dvojim: dogodit će se taj dan. I neće uminuti. No volio bih danas, ovdje, na ovim putovima, pod ovim suncem, koračati s njima, sjesti negdje i promatrati svijet oko sebe. Volio bih jednostavno biti s njima. Nemam potrebe išta im reći. Išta ih pitati, kamoli potužiti se. Znam, razumjeli bismo se već jednim pogledom. Jednim osmijehom. Zagrljajem. Često nam ni prije nije trebalo više od toga.
Upoznali smo duše jedni drugih. Upoznali ono što nas nosi. I ono što nas lomi. Nismo imali potrebe biti bolji jedni od drugih. Imali smo potrebu biti jedni uz druge. Jedni za druge. Svaka radost i svaka bol bile su nam zajedničke. I sada kada smo, na neki način, zakonitošću života i smrti, odijeljeni, usuđujem se reći da su oni na jedan prisan način i ovdje, i da sam ja, da smo mi, na jedan neshvatljiv način i ondje.
Nedostaje samo dodir. Nedostaju pogled, ruka, zagrljaj. Dodirima duša, ne uskraćujući se životu, ispisujemo nešto nerecivo. I nemamo potrebe tražiti način kako bismo to izrekli. Dovoljno je što nam duše katkada, osobito kad ustreba, zadrhte od blizine.
