Početna stranica » Život je prometno stajalište

Život je prometno stajalište

153 pregleda

Život nije učmala čekaonica, već prometno stajalište prilika i odabira. Stižu bez voznog reda, više sporadično, ali stignu. Treba ih samo prepoznati, dovoljno brzo reagirati i biti hrabar, pun vjere.

U malom talijanskom mjestašcu živio čovjek, siromašan i nezadovoljan svojim životom. Bez prave volje za pokušaj, više priča radi same priče. Jedinu nadu, priliku za promjenu svog ustajalog života vidio je u čudu. Čudo, prema njegovu shvaćanju, može doći jedino iz mjesne crkvice. Počeo tako dolaziti češće u crkvu i zadržavati se dugo pred velikim kipom sveca, patrona toga mjesta. Prekrižio bi se, pao na koljena i molio: „Molim te za čudo, molim! Ja, tako želim dobiti na lutriji, to bi riješilo baš sve u mom životu! Strpljiv sam dolazim, molim ti se, klečim pokorno. Učini čudo! Daj da dobijem na lutriji, molim te!“ Priča se ponavljala, vrtjela iz dana u dan s malim varijacijama teksta, zapravo nevažnim, bit ista, molba ista. Kada je izmaltretiranom svecu dosadio sa svojom svakodnevnom molitvom i više ga nije mogao trpjeti niti dana, on učini čudo! Da, čudo, ali druge vrste – oživi pred čovjekom! Ovom oči stale, problijedio, tek sad stvarno pade ničice i upre pogled u sveca iščekujući magično rješenje svoga života, sigurnu, ma magičnu kombinaciju brojeva, a svetac će gromkim glasom: „Pa kupi čovječe već jednom taj listić za loto!!“

Ljudi su, baš kao i u ovoj priči, uglavnom, statični, ali u isto vrijeme i nezadovoljni svojim sadašnjim životom. Upravo stoga, u užem društvu, u pravilu u kasne sate, krenu priče o tome „kako sam mogao…, da sam samo htio… , nudili su mi…“ i krene tako prazno „more“ samohvale i glađenja ega.  Koja je uopće svrha ovih razgovora – „lizanje rana“, uvjeravanja drugih kad ne ide sebe ili jednostavno žala za svime što je prošlo i neće se vratiti? Više nikada…

Čitav ljudski život je zbir, kolekcija stvorenih prilika. Velikih i malih, trenutnih i onih dugoročnijih… Životne prilike (i „ne-prilike“ donekle) stvara čovjek sam (vrlo rijetko i rijetkima sve pada s neba).

I što ti preostaje? U takvim prilikama uglavnom slušaš pokorno, klimaš glavom, tješiš „zakinutog“ zbog neiskorištenih mu sposobnosti. Pun razumijevanja i čuđenja spram nepravde svijeta i nesretnog spleta okolnosti, netrpeljivosti između života i logike.

Tako se očekuje. Ljudi vrlo često trebaju samo tihog slušača, odbacuju sugovornika. Njegovo mu mišljenje niti ne treba. Pokvarilo bi ukupan dojam, dinamiku priče. Posebno kad je osoba još i zrele životne dobi. Samim time uvjerena je da prenosi vrlo važne životne istine i moralne vertikale.

Nakon toga, baš uvijek, dođe na red vječna priča o „zlatnoj kočiji“ pripovjedačeva života, o njegovoj životnoj prilici, biti ili ne biti… Vječna je to priča o onoj jednoj, posebnoj, nikad ponovljenoj, najvećoj prilici u životu, o trenutku kad pored tebe projuri u punoj brzini. Ako imaš sreće, mrvicu zastane, pri tom sipajući svoj zlatni svemogući prah oko sebe, darujući ti tako značajan djelić sekunde više za odluku. Ideš ili ne ideš?

I nikad, nikad više….

Uza svo dužno poštovanje spram godina, iskustva pripovjedača još jedne životne drame, jednostavno ne može biti! Nema logike! Ma kakva priča o jednoj prilici?! Ništa nije samo jedan put. Život je gotovo krug istog ili sličnog. Da, jednom ipak završeni ciklus, ali u međuvremenu niz brojnih mogućnosti i varijanti. Pa i u tv kvizu ima pomoći, novih i dodatnih prilika, kako ih u životu ne bi bilo?

Čitav ljudski život je zbir, kolekcija stvorenih prilika. Velikih i malih, trenutnih i onih dugoročnijih… Životne prilike (i „ne-prilike“ donekle) stvara čovjek sam (vrlo rijetko i rijetkima sve pada s neba). Čovjek odlučuje. Čovjek odgovara za te iste odluke. Griješi pri tom. Konačno, sam pokušava, ponovo i ponovo…

I u tome, u ponovljenom pokušaju je bit.

Priča o propuštenim i nikad ponovljenim, jedinstvenim prilikama, bijeg je od učmale stvarnosti kojoj se, istovremeno, vrlo lako prepustiti. Onako, linijom manjeg otpora. Zašto riskirati nepoznati drukčije bolan neuspjeh, kad si na svoj jedva naviknuo, pa nesposoban za novi pokušaj pričaš o „zlatnoj kočiji“…

Život nije učmala čekaonica, već prometno stajalište prilika i odabira. Stižu bez voznog reda, više sporadično, ali stignu. Treba ih samo prepoznati, dovoljno brzo reagirati i biti hrabar, pun vjere.

„Pomozi sam sebi i ja ću ti pomoći“, zvuči poznato? Izloži svoj trud, srce, nadu, vjeru, inicijativu. Iskorači! Izazovi! Teško da će proći nezapaženo.

Svatko se boji neuspjeha. Nitko nije oduševljen razočaranjem. Baš nikome nije svejedno kad bude odbijen. Ne, nema garancije. Nema reklamacije. Niti roka trajanja…, ali ima, uvijek ima prilike za novi pokušaj.

Jednom kad se opet sastane društvo i krenu priče tvoje će biti jače, uvjerljivije, veće i s više težine jer si probao, pokušao, trudio se i opet ćeš. Više puta. Nije išlo? Najteže je oprostiti sebi. Ići će, sljedeći put. Jednom mora.

I eto, da se ne bi i ostatak svetih s neba i s oltara, s početka ove priče, s pravom ljutio i testirao svoju strpljivost i izdržljivost, ne čekaj čudo. Ne gledaj u nebo. „Kupi listić“ za svoju sljedeću priliku! Uloži sav svoj trud. Loptice će se već posložiti. Sigurno! Pa rekao je!