U djetinjstvu sam imala priliku vidjeti i doživjeti „zlatni“, svjetlucavi, zapadnjački Božić u Njemačkoj. Kičasti, kako su ga oni tada zvali, meni nije bilo jasno zbog čega.
Bila sam naviknuta vidjeti škrto ukrašene izloge za Novu Godinu, od strane nemotiviranog gradskog aranžera. Tako su pojedini, čini mi se, iz godine u godinu, jednako izgledali. Sve bi se svelo na tek pokoju kuglicu i pahuljicu. Eventualno saonice u većem izlogu. Pomno pazeći, pri tom, da prođe Božić i „sve oko Božića“ prije ikakva ukrašavanja grada da ne bi slučajno netko…
Sama proslava Božića je ionako bila privatna, gotovo zabranjena, tajna stvar, baš kao i miris bakalara i orahnjače. I nestala je zauvijek u tom istom, nježnom obliku… Sada znam.
Uglavnom, izgubila se ja, tada, u zlatu i lampicama inozemnog Božića, glazbi i mirisima, guranju kolica, nepreglednom moru ponude, pa zijevam na sve strane, usta ne zatvaram. Oči mi stale na povelikoj figuri Djeda Božićnjaka, crvenog nosa i zagonetnog smješka. Bučno hrče pokriven kariranom dekicom u krevetiću i pri tom se pomiče kao da stvarno udiše i izdiše. Ma baš kao stvarni spavač! Bože mili, svo to „blago“ ne možeš očima sagledati, da je meni uvijek tako… Ma da mi jesamo moći dovoljno uvjerljivo ovo nekome ispričati kad se vratim, teško da će moći i zamisliti.
Prava, iskonska vrijednost Božića užgat će ti dušu i riječi, planove i obećanja i namjere, beskrajno dobre, iskrene, namjere.
Protutnjaše bezobrazno godine, noseći svaka svoje i nižući se svaki put sve brže, namećući promjene. Bez obzira na to priželjkivali ih mi ili im se opirali. I dođe i k nama takva javna i blještava proslava Božića.
Krene već krajem listopada, svake godine sve ranije. U početku prigovaraš – pa kud će ranije, kasnije se navikneš, pa i ne vidiš. Sve se zahukta i zaokruži u jednu veliku svjetleću, bučnu kuglu svega i svačega što ima i nema veze s predstojećim blagdanom. Odjednom sve svijetli, zvoni i svira, šareni se i sjaji, obećava i nudi.
U biti da. To je „taj“ toliko željeni Božić – nezamisliva ponuda svega, miris nečeg slatkog i toplog, glazba, pjesme o ljubavi, praštanju, nadi, darovima, dobrim djelima…
Da, dobra djela.
Uz svu to toplinu i obasjanost tisućama lampica upravo tada, planski, pomno tempirane, bivaju neke tužne, teške životne priče gurnute u prvi plan. Kao simbol mogućeg sretnog završetka u predvidivo tužnom filmu.
Ljudi se pokreću, ljudi rješavaju, pomažu, priskaču, kao dio mase, moćne sile koja čini čuda. Jer može. Ali sada i hoće…, pa mijenjaju živote, ispravljaju nepravde, ispunjavaju snove, posebno one male. Drugome neostvarive, nikada …
I ne sumnjaš u pozadinu svake priče – zašto baš taj, zašto takav, je li stvarno tako? Ponesen trenutkom i snagom mase koja djeluje, ljudi koji opet postaju ljudi. Ili se vraćaju sebi? Ne razmišljaš o beskrajnom tužnoj činjenici da je neophodno svoj nezavidni život podastrijeti onako gol i jadan pred porotu svekolike javnosti da bi se čulo, primijetilo, konačno i poduzelo nešto. Možda…
Svakodnevica je, čini se, toliko otužna da reagiraš samo na krajnje ekstreme nečije patnje, podastrte tako da se na nju spotakneš, tako da je baš nikako ne možeš previdjeti, umjesto da, uobičajeno, sliježeš nemoćno ramenima očekujući da netko drugi nešto poduzme, ubrzavaš korak bježećiod ostataka sebe. Tužno, zar nije?
Zato sada, potaknut predblagdanskim raspoloženjem, iščekivanjem onog nečega „ugledaš“, stvarno vidiš tuđu tugu, pa dijeliš, nudiš, daruješ i doniraš, bez imalo sumnje u vlastitu odluku. Svojevrsno plaćanje poreza na nečistu savjest, otkup grijeha. Ne shvaćajući da čak niti ta, čime god potaknuta, dobra djela, nisu bit, srž, reklo bi se srce gotovo cijelog prosinca. Ta bit ne da se uhvatiti, kupiti samo tako.
Ona se rađa i privremeno živi u pogledu, u očima, bilo starim ili mladim, velikim ili malim, umornim ili „veselim“ ta bit je sjaj. Bljesak. Toplina.
Nada. Radost. Dobrota. Utjeha. I opet, nikad previše – Nada.
Ona što te pokreće da budeš bolji, bolji od samog sebe, od kruha i sunca, bolji od jutra, radosniji od duge. Da vjeruješ. Da voliš. Da se nadaš. Da opraštaš…
Prava, iskonska vrijednost Božića užgat će ti dušu i riječi, planove i obećanja i namjere, beskrajno dobre, iskrene, namjere.
Družit ćeš se više nego inače, smijati puuuno više nego inače, gledati, vidjeti, slušati i čuti. Za promjenu.
I kao jeka, utišavanje glazbe u filmu kad se glavni lik udaljava od središta radnje, odlazeći prema pravoj sceni, tako se i stvarnost uvijek dovuče. Dođe ceh na naplatu, uvijek iznenađujući, puno više nego što si htio, hrane pojedeno puno više nego što si smio, gorak okus nakon svega…
Ma kao da te netko prevario! Navukao! Čekaš nešto. Pripremaš se za nešto. Dok izgubljeno čekaš, to „nešto“ protrči, pobježe i ode, a ti ostade u beskraju siječnja sa istim ili još i većim brigama… Niti ove godine nećeš shvatiti da nije kriv siječanj, niti si što propustio jer nisi bio na „pravom“ mjestu.
Od silnog sjaja, pozlate, ponude plastike i stakla previdio si onu toplinu, nadu, vjeru i dobre namjere duboko udahnuti, ma pospremiti ih i za kasnije, za ponijeti, „to go“.
Zato bih, umjesto dara, ma koliko znala da je baš taj ono što najviše želi ili barem tako misli, puno radije bezbrojne kutijice napunila onom istom Nadom, Radošću, Dobrotom, Utjehom i Razumijevanjem, čvrsto ih zatvorila, zavezala mašnu i darovala.
U siječnju. Svima. Za svaki slučaj. I nadala se da će potrajati.
Do slijedećeg Božića…