Moj prvi ozbiljniji susret s domaćim životinjama ostao mi je u nezaboravnom sjećanju.
Baka, superjunakinja mog ranog djetinjstva, koja se čitavog svog vijeka nije bojala „ni vuka ni hajduka“ kako su za nju govorili, pokušavala je od mene, „gradskog“, uporno, napraviti „normalno“ dijete, pa mi je utrpala neku blesavu kravu da je odvedem na pašu, kako su to i ostala ,„normalna“,djeca radila.
Nije niti potrebno naglašavati da je taj pothvat, sa vrlo mizernim preduvjetima realizacije, vrlo kratko zaživio i vrlo neslavno završio i ostao zapamćen u obiteljskim analima kao takav.
Naime, u slijedećem kadru ulijećem u dvorište pred galopirajućom kravom! Baka, učinilo mi se tad, dok sam panično tražila bilo kakav zaklon, istovremeno jednom rukom ščepa mene, drugom kravu i iznervirano promrsi – Neće ti ništa, Ja sam tu! A ja na to prestravljeno – Lako bi ja za kravu, da nije kokošiju oko mene! Tad joj je definitivno pao mrak na oči i zadnje što sam čula, bilo je njeno bijesno – Pa jesi li ti u Parizu odgojena ili što?!
S druge strane, nikad nisam jela slasnijih slatkiša od onih iz „zadruge“ na povratku s nedjeljne mise. Baš nitko, nikada, osim bake, nije dao da jedem slatkiše prije ručka, a opet sam, kad bolje razmislim, ručala isto kao što bih i inače… Okus nedjeljnih slatkiša miješa se sa sjećanjem na najblesavijeg mačka ikad, koji je bio „faca“ samo dok sam ga potajno hranila lignjama. Kad smo mu bacili miša ulovljenog u mišolovku, odjurio je prestravljen, ako je moguće, više nego ja pred već spomenutom fatalnom kravom. Treba li reći da ga više nikad nitko nigdje nije vidio?
Kako će odrasti generacije bez onih kojima je najveća briga u danu jesi li obukao potkošulju i dovoljno se igrao danas? Bez onih koji mirišu na neke nikad zaboravljene jabuke, kolače, čistu posteljinu i imaju samo za tebe sve strpljenje ovoga svijeta?
Kao posljednja, ali ne manje lijepa ili važna, nameće mi se slika našeg, tada to ni slutiti nisam mogla, posljednjeg zajedničkog Badnjaka sa slamom prosutom po podu, molitvom, blagoslovom, te mirisom i pucketanjem, dok ga plamen potpuno ne obgrli, pažljivo odabranog badnjaka na ognjištu…
I puno, puno smijeha…
Baš ta posljednja slika, kako godine prolaze, sve češće mi dođe u ove predbožićne dane i ne da mi mira… Današnji smanjeni, koncentrirani životi donose iste takve male obitelji, neobičnog oblika, okrnjene bez važnih sudionika odrastanja. Riječ „pripovijedati“ polako nestaje iz našeg govora jer najčešće nema niti u blizini onih kojima je to oduvijek bio „zadatak“, glavna značajka – baka i djedova.
I pitaš se, kako će odrasti generacije bez onih kojima je najveća briga u danu jesi li obukao potkošulju i dovoljno se igrao danas? Bez onih koji mirišu na neke nikad zaboravljene jabuke, kolače, čistu posteljinu i imaju samo za tebe sve strpljenje ovoga svijeta? Vječni izvor novih priča, koje su, čini ti se, jedini stvarni dokaz da se roditelji ne rađaju odrasli i namršteni. Priča koje ti dokažu da su i oni bili nestrpljivi i zaigrani, nespretni i snalažljivi… Koliko god puta čuo neku priču, namjestiš se udobno, po mogućnosti u krilo dragog pripovjedača i opet umilno tražiš da ti ispriča priču o tome kako je…
Priča kreće ispočetka, po tko zna koji put. Uživaš u predvidivosti svake riječi, uzdaha, pauze u rečenici… Uživaš u kontroli nad događajem, nestrpljivo iščekujući vrhunac zapleta. Niti mrvicu jednu ne pristaješ na odstupanje, napominješ, ne daj Bože, izostavljene, preskočene, dobro poznate okolnosti događaja.
Vidiš u tom trenutku, u tim očima, čini ti se, sve tri generacije, sva tri života odjednom ili barem u neprekidnom nizu, nadopunjavanju, baš onako kako i treba biti.
Iskustvo, slutnja, „odstajala“ mudrost, kao voda kad se mulj smiri i padne na dno, a nastala jasnoća se sama od sebe rastvori, kao knjiga. I sve ti je jasno. I sve je tako logično. Život ti se tada čini čudesan, kao zabavni park, jednostavan i spontan, kao disanje.
Gledaš, slušaš i upijaš i čini ti se da taj trenutak jedinstva, bliskosti, sigurnosti i zaštite nikad neće proći, jer ne može. Nešto tako drago nema kraj. I kao niti u ostalim rijetkim, a prelijepim trenutcima, događajima, ne uživaš dovoljno dugo, dovoljno jako, složiš ih na policu svakodnevice olako, ne posvetivši im dovoljno sebe.
Godine pobjegnu, neke druge priče i neki drugi događaji postanu jako „važni“. Stare priče te počnu živcirati, predvidivost postane naporna i suvišna i nekako najčešće korištena rečenica u do tada besprijekornoj komunikaciji postane – Pusti me na miru! Vremenom shvatiš da su razbijena koljena i isplakane bolne nepravde dječje igre samo usputne stanice na kratkom putu koje se zove djetinjstvo.
Nažalost, kao i ruka koja tvoju čvrsto drži dok hodate jedno pored drugog, ti malen, a ona pred tebe „velika“, a opet ste na neki neobjašnjiv način ravnopravni, suučesnici u prešutnom dogovoru, beskraj povjerenja i plima utjehe.
Imat ćeš u životu puno prijatelja, ljubavi i druženja, ali nikad više takvog beskrajno strpljivog i utješnog sudruga, pratitelja u danu, uvijek raspoloženog „slušača“.
Sve češće i nježnije ćeš ga se sjećati, vapeći za oazom mira u pretrpanom rasporedu, vapeći za tim da te netko dočeka sa šalicom mlijeka, onom starinskom od punog, čvrstog porculana, kojemu ni generacije nespretnih dječjih ručica nisu uspjele presuditi.
Zbog svega ovoga sebično čuvaš svoje mirisno, zaštićeno djetinjstvo i po tko zna koji put pomisliš kako siromašno mora biti ono bez svojeglavih krava, razmaženih mačaka, mirisnog, toplog, starinskog Badnjaka i onih posebnih šalica iz kojih, kao nekim čudom, mlijeko nikada nenestane.
Poželiš joj sretan svaki blagdan koji više nikad nećete provesti zajedno, barem ne u ovom životu.
Nadaš se, ujedno, da ćeš jednom i ti biti jednako zanimljiv i voljen „pripovjedač“ i utjeha i suučesnik u nečijem djetinjstvu, kad i sam postaneš svjestan prave vrijednosti i važnosti nekih „malih“ trenutaka u životu.
Sretan ti bio Božić, ma gdje bila.
