Danas sam slušala radioemisiju u kojoj je bilo riječi o odlukama, ovaj put najpopularnijim među njima – novogodišnjim odlukama: od nove godine ću, počinjem, neću više, manje ću, više ću…, i što je sad, mjesecima nakon toga, ostalo od njih?
Ljudi poneseni euforijom nove godine, prilike za potpuno novi početak, čini se, obećavaju sve i svašta i sebi i drugima. Nije ni čudo. U novogodišnjoj noći sve se čini moguće i lako: od sutra sve čisto, nova šansa, nova prilika, sve ispočetka. U emisiju se javio i psiholog koji je objasnio da se, s obzirom na to koliko ljudi brzo popuste iskušenju i prekrše svoje novogodišnje odluke, uspjehom smatra održati obećanje sebi ili drugome do 3. siječnja!
Iskreno, malo me razočarao podatak o brzini odustajanja, a još više rasprave koje su uslijedile. Naime, uključili su se slušatelji u raspravu na temu treba li uopće donositi nekakve odluke, pa bile one i novogodišnje, ako je vrlo izvjesno da ih se nećemo držati ili da ćemo ih poštivati vrlo kratko i nedosljedno, u najboljem slučaju?
Volja je vrlo moćan pokretač, uz pravu motivaciju. Svijet zavrti u suprotnom smjeru.
Nevjerojatno! Sve je išlo u smjeru: svakako nećeš uspjeti, stoga, koja svrha cijele priče?! Kakva malodušnost, kakav pogrešan svjetonazor. To je kao da nekome tko se počne baviti sportom, pri prvom nedostatku motivacije ili bolu u mišićima kažeš: Najbolje odustani, vidiš da ti to ne možeš. Kao da djetetu koje uči voziti bicikl kad prvi put padne kažeš: To očito nije za tebe. Ne pokušavaj dalje!
Svjedoci smo u svom malom, ali jednako vrijednom, kao i u ovom širokom, globalnom svijetu, brojnih slučajeva prijatelja i poznanika koji su uspjeli, koji su promijenili sebe i stvari oko sebe, bolesti, ograničenja, predrasude, ili jednostavno – samo loše navike. Ljude bez ruku koji slikaju, djeca-starci s teškim genetskim oboljenjem koji iskre od volje za životom…
Volja. Volja je vrlo moćan pokretač, uz pravu motivaciju. Svijet zavrti u suprotnom smjeru. Poznajem djevojku koja je oboljela od multiple skleroze. Ljevoruka od rođenja, imala je nesreću da joj je baš lijevu ruku bolest ranije i jače zahvatila. Udala se, da. Njezin sadašnji suprug je od početka bolesti, godinama bio s njom, bio zajedno u punom smislu riječi. Ona je dugo prije vjenčanja vježbala pisanje desnom rukom, jer nije željela da joj zgrčen, neuredan potpis pokvari najljepši dan i podsjeti je da je pobijeđena, već u startu, jer nije. I danas opstaje i bori se, radi kad i koliko može, i više od toga. Živi svaki dan punim plućima kao da je posljednji, a planira i trudi se kao da je vječnost ispred nje. Nitko od nas ne zna dokad mu je i kako suđeno boriti se i živjeti, i ono lijepo i ono teško. Samim tim nemamo pravo odustati, ne pokušavati ponovo, jer ispred nas je izvjesno toliko vremena da itekako imamo kad pokušavati, truditi se i uspjeti. I nema opravdanja za odustajanje, neuspjeh… Sve počinje malim koracima, prvim…
Ponovno se vraćam početku ove priče, slučajnoj radijskoj emisiji. Pitam se kako se netko može smatrati pozvanim izjaviti da ne treba ni pokušavati kad je neuspjeh vrlo izvjestan? Odnosi, život, društveni tokovi, predrasude, ograničenja, naša mala osobna nezadovoljstva sobom, uvijek bi ostala takva, nepromijenjena. Kakav bi to jadan svijet bio! Svijet bez nade, mogućnosti, svijet bez šanse, bez prilike za popravak.
Ne želim živjeti u takvom svijetu, ne želim živjeti sa stavom da nema prilike za poboljšanje, za promjenu i, prije svega, prilike za pokušaj, još jedan i još mnogo njih. Život se i sastoji od pokušaja da postigneš, poboljšaš, popraviš, nadogradiš i uopće nije važno ako ne uspiješ odmah. Uglavnom i neće, ali to nije razlog za odustajanje.
Naprotiv, nikad ne znaš. Možda je baš sljedeći put, možda sutra, dan kad ćeš uspjeti, kad će se stvari konačno početi kretati u drugom smjeru i kao što je u jednom crtiću jedan od ključnih likova rekao: Ma kako hladan vjetar pirka iza svakog ugla jedna duga virka!
U to ime, mnogo sreće u sljedećem pokušaju, odluci u vezi s bilo čim dobrim i pozitivnim. Ako i ne uspije danas, sutra, jednom hoće, sigurno!
