Početna stranica » Prestrojavanje

Prestrojavanje

139 pregleda

Uživanje u malim stvarima, ovdje i sada, jedini je i pravi put da ne postaneš čovjek-starac šupljeg pogleda, bez obzira na godine. Živjeti u svakom trenutku. Živjeti dobrotu, osmijeh, emocije, apsolutno prisutan i otvoren duhom za svoju, ali i tuđu sreću.

Običan dan. Ni po čemu poseban. Niti bolji, niti gori od ostalih. Sunca, istina, već danima nema. Nebo sivo, čini se kao da je traljavi slikar razlio boju preko ruba platna, pa više niti nema mjesta gdje sivilo prestaje, već uporno curi dalje. Ljudi jure, svatko svojim poslom i bez posla, bez razlike grabe. Divlja bujica i tebe povuče. Ludo, ali osjećaš da ako posustaneš, samo na tren, izgubit ćeš teško stečenu prednost u odnosu na ostale pijune ove bezobzirne igre, bespoštedne trke. Odmjeravanje brzine, ali i izdržljivosti, pa sudjeluješ, uvijek. Tek ponekad se zapitaš zašto i kuda uopće? Sve rijeđe…

I baš tada, nenajavljeno kao i uvijek, tiho se prikrade. Točno znaš. Osjetiš. Prilazi ti s leđa, grli preko srca ledenim rukama, pa te obuhvati i svlada u trenu… Riječi i zvuci se stope u žamor, a ti, izvan svega, osjećaš jedino nju, Samoću… Mnoštvo oko tebe izgubi broj i značenje. Predaš joj se potpuno, spremno potoneš do dna – Bože moj, potpuno sam Sam…

Čini ti se, odjednom, da samo ti ideš u suprotnom, pogrešnom smjeru. Ostali jure, dobro poznatim, sigurnim stazama, pa te guraju, udaraju i psuju. Ti se braniš, pravdaš, posrćeš, pa im smetaš, pa ti smetaju i gurajući te sve dublje u nerazumijevanje, samoću…

Gledaš lica oko sebe, tražiš poznato, barem susretljivo, bilo koga da joj te ukrade, da joj izmakneš, ovaj put… I prepoznaš iste takve ljude oko sebe. Ljude koje je samoća zarobila baš kao i tebe. Pritom ih bez razloga drži ispod ruke, odavno su se prestali otimati. Gledaš, ljudi-starci, neki od godina, neki od tuge, šuplja pogleda otvrdla lica. Zgureni, neprimjetni, vuku se gradom koji je davno prestao biti njihov. Sličniji kostimiranom liku koji je prije vremena sišao s pozornice, nego živom, stvarnom čovjeku.

Promatraš neke druge ljude, koji žive takve, sretne živote, uvjereni da drugačije niti ne može biti. Upitaš se, naravno prekasno, kako to obično biva, što je to u tebi što ti nije dalo da uživaš i budeš sretan u trenutku, punim plućima, da traješ…

I zamisliš… Izbrišeš desetljeća, nestanu u trenu, kao kad puhneš dozreli maslačak. Vidiš tog istog čovjeka, mlađeg, nasmijanog, zaokupljenog obiteljskim izletom, popodnevnom kupovinom, na putu do nekuda. Vidiš sretnog čovjeka, dok je bio nečija kćer, nečiji sin, mama, suprug, prijateljica. Sreće poznanike, zastajkuje, pozdravlja ih. Oni kimaju glavom, podignut šešir i sunce i grad…

Neki sretniji život, neka puno sretnija vremena. Kad je trebao, kad je bio potreban, vremena kad je živio.

Ne bude u životu baš uvijek, niti samo, tako, ali kad godine prođu i milosrdno odnesu nepravdu i sitnu zlobu, ostane tek sjećanje na sunce, pozdrav šeširom, sjećanje na grad, ljude. Postojao je čovjek. Mislio da razumi vrijeme. Nadao se dostojanstvenoj jeseni svog života, uživanju u svemu onome što mu pričinjava zadovoljstvo, a do tada nije stigao.

A život? On se zatvori dok ga ne držiš na oku, zaokruži kao staklena kugla i ostane tako zauvijek zaustavljen u vremenu, tebi nedostupan i dalek, nikada više.

Dobar život biva predviđen za neke druge, sretnije ljude…

Vremenom prihvatiš pa promatraš i ti, kao što su vjerojatno jednom i tebe. Promatraš neke druge ljude, koji žive takve, sretne živote, uvjereni da drugačije niti ne može biti. Upitaš se, naravno prekasno, kako to obično biva, što je to u tebi što ti nije dalo da uživaš i budeš sretan u trenutku, punim plućima, da traješ… Da u nedogled živiš toplo sunčano popodne, jednostavno sretan baš kao što si i trebao biti. Tada. Čemu vječna čežnja za nečim čega nema, a možda nikad neće uopće niti biti, a “danas” još traje.

“Ljudskom srcu puno treba, zadovoljno nikad nije…”

Zato čekaš bolje sutra, upirući pogled u daljinu, tražeći barem naznaku, mali tračak nade, izgubivši pritom čitav kaleidoskop današnjeg neponovljivog dana, ovoga sada!

Život je tvoj! I jedan! Nepovratan. Upravo kao bačeni kamen ili izrečena riječ. Ili još gore – neizrečena, a trebala je biti…

Večeras sam tako zavirila na trenutak u život nepoznatih ljudi. Oni mene ionako nisu bili svjesni. Na prometnom križanju u dvije susjedne trake – jedna za skretanje lijevo, druga za nastaviti ravno, zaustavljeni, na semaforu, jedan pored drugoga dva automobila. U jednom je lijepa djevojka, u drugom zgodan mladić. Primijetili su jedno drugo, pogledi se izmjenjuju i postaju duži i očito dogodilo se “ono nešto”. Mladić spušta prozor i slika djevojku. Ona se smije iskreno i glasno, od srca, mlada, pozira mu pa se opet smije. On opet slika, smije se i on.

Nevjerojatno je koliko toga se može dogoditi na običnom semaforu.

Crveno postaje žuto, žuto zeleno. Simpatično, ali gotovo, pomislim. Djevojka skreće lijevo, a mladić se, dok rijeke automobila kreću, “turirajući” u startu, kako to već u gradu biva – jer uvijek je prekasno, u trenu prestrojava također lijevo i smijući se i dalje odjuri za djevojkom.

Čemu priča? Oni su uzeli sve što su mogli od dana, od trenutka. On je pokušao, nije ni važno kako je anegdota završila. Ona je bila.

Uživanje u malim stvarima, ovdje i sada, jedini je i pravi put da ne postaneš čovjek-starac šupljeg pogleda, bez obzira na godine. Živjeti u svakom trenutku. Živjeti dobrotu, osmijeh, emocije, apsolutno prisutan i otvoren duhom za svoju, ali i tuđu sreću.

I ne propustiti baš niti jedan dan. Ono dvoje, sigurna sam, nisu.