Početna stranica » Žeđ za darovima Duha Svetoga

Žeđ za darovima Duha Svetoga

128 pregleda

Jeste li čuli za sindrom afričke impale? Naime, ova graciozna životinja može skočiti više od 9 metara u dalj i 2,5 metra u vis, a može ju se zarobiti zidom visokim samo jedan metar. Razlog? Impala nikad neće skočiti onamo kamo ne vidi gdje će joj noge završiti.  Od životarenja do života dijeli je samo jedan mali skok, čak puno manji od onoga za koji je već osposobljena. Blokada nije u zidu, blokada je u njezinoj glavi. Da ironija bude veća, vjerojatno cijeli život provede optužujući zid za svoj jadan život. A tako to uvijek bude onda kad se problem vidi svugdje osim u sebi samome.

Odvažiti se i skočiti u očima nevidljivo čovjek može jedino vjerom kojom do punine realizira svoje sposobnosti i mogućnosti, svoj život. A to iziskuje hrabrost koja jedino uporište ima u djetinjem povjerenju u Božju riječ. Naravno da je lakše hodati utabanim stazama. Udobnije je svoj komadić života ograditi sigurnošću onoga što smo već istražili, provjerili. Ipak i takav život krije opasnosti, a najveća je manjak slobode, širine, rasta… A kad čovjek ograniči sebe, on to ubrzo učini i Bogu i bestidno se postavi sucem koji nepogrešivo razlikuje dobro i zlo, ispravno od neispravnoga, vjernika od nevjernika. Paradoksalno, on tako žilavo drži i čuva ono što ionako ne može zadržati, umjesto da se odvaži rasti i tako stjecati ono što ne može izgubiti: neraspadljivo blago vjere kojom postaje Božji a samim time i čovjekov prijatelj.

Međutim, i ovdje se, kao u svemu, može otići iz jedne krajnosti u drugu. Tada takvi šizofrenim uvjerenjem u vlastitu širinu paradoksalno demonstriraju užasnu uskoću duha i promptno osuđuju, ismijavaju i omalovažavaju sve ono što se ne uklapa u njihov kalup vjere, Boga i čovjeka. Pozivajući se stalno na slobodu, uhodano je limitiraju i uskraćuju svima osim samima sebi. Bez izgrađene i zdrave nutarnje i vanjske kontrole vrlo brzo se zapute u provaliju sinkretizma gdje se boje pomiješaju, okusi izgube, različitosti ignoriraju i individualnosti brišu, umjesto da se ozbiljno uzimaju u obzir i uvažavaju. A poznato je da se od svega gotovo uvijek dobije samo veliko ništa.

Po tko zna koji put potvrđuje se da je istina negdje u sredini i to u osobnom odgovoru na Božju ljubav i milost što je, ustvari, još jedna lijepa definicija vjere. Na taj nas put usmjerava nitko drugi doli sam Bog koji je i doslovno bio u našim cipelama.