Pod „gotikom” povjesničari označavaju drugi od dva glavna srednjovjekovna stila koja su cvjetala u zapadnoj i srednjoj Europi. Prvi stil je bila romanika iz koje se razvila gotička umjetnost, koja je trajala otprilike od sredine 12. stoljeća do kraja 16. stoljeća u nekim područjima Europe te u nekim regijama Španjolskog Carstva u Americi.
Dok se pojam romanika s ponosom odnosio na rimsku kasnu antiku, temeljenu na tipičnim elementima rimske carske arhitekture, pojam gotika se izvorno koristio kao pogrdan. Osmislili su ga talijanski humanisti renesanse koji su njegovali klasičnu grčku i rimsku umjetnost i koji su izum kasnosrednjovjekovne arhitekture (pogrešno) pripisali „barbarima” Gotima, koji su navodno uništili Rimsko Carstvo i njegovu klasičnu kulturu zamijenili s onim što su smatrali „neklasičnom ružnoćom”. Zapravo, izraz je zadržao svoje osuđujuće, pejorativne prizvuke sve do 19. stoljeća, kada su umjetnici i mislioci kasnog romantizma pozitivno revalorizirali gotičku umjetnost.
Istina je da gotička umjetnost zapravo nema nikakve veze s Gotima, niti s njihovom (mnogo osporavanom) „invazijom” na Rimsko Carstvo. Međutim, bez obzira na to, izraz „gotika” se uvriježio i ostao u službenoj upotrebi u proučavanju povijesti umjetnosti.
Kako je nastala umjetnost danas prepoznatljiva kao gotička?
Arhitektura je najvažniji, originalni oblik umjetnosti gotičkog razdoblja. Njegovi glavni strukturni elementi izum su srednjovjekovnih graditelja (a ne dugobradih gotskih osvajača sa sjekirom i pivom u ruci, kako su ih zamišljali talijanski renesansni humanisti) koji su morali riješiti niz problema povezanih s podupiranjem sve težih stropnih svodova širokih raspona.
Kako su redovnički redovi postajali sve veći, veći su postajali i njihovi samostani i crkve. Tako je došlo do toga da zidovi tih građevina više nisu mogli podnijeti težinu tradicionalnih romaničkih lučnih bačvastih svodova koji su, zbog svoje veličine, vršili pritisak i gurali zidove na kojima je svod počivao, često uzrokujući rušenje građevina. Da bi građevine stajale, zidovi su morali biti iznimno debeli i teški, što znači da bi velike strukture zahtijevale ogromnu količinu materijala, što bi ih činilo nevjerojatno skupima.
Srednjovjekovni arhitekti riješili su ovaj problem s nekoliko briljantnih inovacija, od kojih je najvažniji rebrasti svod – lučna i isprepletena kamena rebra koja podupiru zasvođenu stropnu plohu izrađenu od prilično tankih kamenih ploča. Tako su uspjeli značajno smanjiti težinu stropnog svoda, koji se više nije morao oslanjati na debeli zid, već samo na određene točke ukupne konstrukcije. Romanički okrugli lukovi bačvastog svoda zamijenjeni su šiljastim lukovima, koji su pomogli u raspodjeli potiska u više smjerova prema dolje, čineći građevine višima, lakšima i svjetlijima, omogućujući da ti novonastali prazni prostori budu potpuno prekriveni vitrajima.
Razvijajući se u razdoblju od tri stotine godina, gotička umjetnost je od pogrdnog statusa barbarske umjetnosti došla do toga da je danas prepoznajemo kao najsamostalniji stilski izričaj zapadnoeuropske umjetnosti nakon antike.