Uz ovo jako važno pitanje stavljeno u nadnaslov išlo bi i drugo jednako važno i za adekvatnim odgovorom vapijuće – jesu li naša djeca sposobna za budućnost? Ne djeluju li nam ovakva pitanja zastrašujuće ili se ipak usudimo ponekad ih postaviti, makar potiho. Ovdje prvenstveno mislim na one koji su aktivno uključeni u odgoj današnje djece ili su pak svjedoci te nimalo lagane zadaće. Danas, kad svjedočimo nekim u najmanju ruku čudnim i po odgoj štetnim trendovima, pitamo se kamo sve ovo vodi? Dok nam mala djeca izmiču kontroli, a klincima školske dobi poštovanje prema roditeljima i učiteljima postaje posve nepoznat pojam, susrećemo tinejdžere koji nisu sposobni za budući rad – ne možemo ne strahovati da slika današnjeg odgoja nije baš ružičasta. Društvo se po svemu sudeći, kad je u pitanju odgoj, razvija u nejasnom ako ne i pogrešnom smjeru. Odrasli imaju svoje probleme, a djeci se ne postavljaju granice i pravila ponašanja, što su bitni preduvjeti za razvoj zdrave psihe. Odrasli nesvjesno preko djeteta kompenziraju vlastite potrebe i time blokiraju dječji razvoj u sretnog člana društva. Pogubna je ta tzv. emocionalna zloporaba djece koja je sve prisutnija u modernom društvu. Ne smijemo zaboraviti da djeca nisu mali odrasli i da im je za zdrav razvoj nužna pedagoška struktura i pozitivno okruženje koje ih usmjerava. Ako nam je stalo do naše djece i želimo li ih doista osposobiti za život, trebamo iznova učiti kako se prema njima odnositi kao prema djeci a ne kao odraslima.
Pseudoodgoj u televizijskim emisijama
Svaki dan imamo priliku gledati razne televizijske emisije u kojima se u svakodnevicu nekih obitelji u kojima je nešto pošlo po zlu, ubacuju tzv. “Supertete” ili “Supermame” koje onda pred uključenim kamerama pokušavaju dovesti u red nešto što je već odavno izgubilo dodirne točke s onim što nazivamo redom. Tako možemo vidjeti djecu izvan svake kontrole, roditelje, braću i sestre koji galame i vrište i oni nam se predstavljaju kao zorni primjeri ljudskog razvojnog stupnja koji bi zapravo trebao biti naša zajednička budućnost. Ovakve emisije raznih televizijskih kuća emitiraju se u udarnim terminima najveće gledanosti i uokvireni najskupljim promidžbenim blokovima. Ovakve i slične televizijske sadržaje mnogi će ocijeniti kao “šund” ili “neugodno”, no ipak se prešutno slažemo da i naše obitelji sve više nalikuju onima nad kojima se navodno sablažnjavamo. Htjeli mi to priznati ili ne ovakve emisije u nama izazivaju tzv. “baš je tako” osjećaj. Emisije prikazuju upravo one male nasilnike koji se sve češće pojavljuju u našemu životu. Djecu, čiji je odgoj, čini se, posve izmakao kontroli i koja više ne sliče na one drage malce kakve su jednom svaki otac i svaka majka poželjeli. Problem u svemu tome je sljedeći: pseudoodgoj u televizijskom programu ili osmišljena, zahtjevna posvećenost djeci brižnih roditelja u četiri kućna zida. Svi pokušaji prevladavanja ovih problema bit će bez rezultata i osuđeni na neuspjeh dokle god iz vida ispuštamo jednu od najvažnijih čovjekovih sastavnica. A to često činimo svjesno jer vjerujemo da će se ona sama po sebi razviti i jednoga dana automatski biti posve oblikovana. Ta je sastavnica ljudska psiha.
Prema istraživanjima i iskustvu dr. Michaela Winterhoffa, koji se desetljećima kao psihijatar i psihoterapeut bavi problemima djece i mladih s devijantnim ili nasilničkim ponašanjem, kod velikog broja takvih “nasilnika” riječ je o vrlo niskom stupnju psihološke zrelosti koja u većini slučajeva stagnira na nivou trogodišnjeg djeteta. Ili pojednostavljeno kazano: ti mladi ljudi ili pak oni nešto stariji zastali su u psihičkoj fazi ranoga djetinjstva i između njihova tjelesnoga i psihičkoga razvoja zjapi veliki jaz. To je razlogom da oni ne mogu sa svojim okruženjem uspostaviti bilo kakve skladne odnose. A pristup k njima čini se nemogućim jer svojim neprihvatljivim ponašanjem teroriziraju svoje okruženje i, što je najgore, postaju imuni na svaki oblik i pokušaj vanjskoga usmjeravanja.
Kad djeca postanu odgojitelji svojih roditelja
Prema mišljenju, a još više prema iskustvu mnogih stručnjaka koji se bave pitanjima odgoja, nalazimo se u izvanrednom stanju u kojem su djeca postali odgojitelji svojih roditelja kojima, prema raspoloženju mogu upravljati i nitko im u tome ne postavlja ograničenja. Razlog tome nije u urođenoj zloći, kako često znamo čuti primjedbe na pojedino dječje ponašanje, nego u tome što ta djeca psihički uopće nisu u stanju svoje ponašanje doživjeti kao pogrešno. Zašto je to tako i ima li krivaca?
Najprije trebamo biti svjesni činjenice da u današnje vrijeme ima mnoštvo utjecaja koja štetno pa i pogubno djeluju na ljudsku psihu. Djeca koja, na temelju nedostatka psihičkih pretpostavki, nisu u stanju razlikovati pogrešno od ispravnoga ponašanja, razvijaju se u nasilnike i mala čudovišta s kojima se sve češće susrećemo u svakidašnjici, u obiteljima, vrtićima, školama, na ulici… Pedagogija i svi odgojni koncepti provođeni bilo u obiteljima, odgojnim ustanovama ili školama bit će učinkoviti i djecu će moći izvesti na pravi put samo ako se istodobno pazi na to da stupanj njihova psihičkog razvoja bude u skladu s njihovom životnom dobi. No, nažalost, na ovu činjenicu ne obraćaju posebnu pozornost često ni oni koji sebe smatraju profesionalcima u području odgoja, pretpostavljajući čak da je psiha nešto što se razvija samo od sebe, usputno. Kad se pojavi neki problem u ponašanju mladih, onda se to naziva bolešću uvjetovanom vanjskim utjecajima koje bi se uglavnom, analizom i uklanjanjem uzročnika, moglo izbrisati i poništiti. Neprimjereno ponašanje mladih gotovo se nikada ne promatra na temelju razmatranja njihove psihičke zrelosti.
Kad se dogodi neka tragedija uzrokovana nasilničkim i neočekivanim ponašanjem neke osobe koju je okolina doživljavala kao vrlo pristojnu i dobru, onda svi zastanu u čudu s pitanjem: Zar je to moguće? Svako malo nas bombardiraju vijesti o hladnokrvnim ubojstvima u školama i na fakultetima. Takve nas vijesti sve usplahire, ustraše, a i ne slutimo da je to tek vršak ledenog brijega čije dimenzije još nitko ne može pravo procijeniti. Da ne govorimo o onima koji su izravno uključeni u odgojne procese djece i mladih kao odgajatelji, učitelji ili profesori. Sve više iz takvih krugova možemo čuti o gotovo beznadnom stanju djece i mladih. Oni se većinom ponašaju bez poštovanja i ikakvog uvažavanja opće obvezujućih vrednota i pravila. Takvo stanje stvara ne malu frustraciju kod učitelja i odgajatelja jer sve više dolaze do spoznaje svoje nemoći a time i beskorisnosti svoga rada. Zabrinjavajuće je to što takvi primjeri ne dolaze više sami i isključivo iz obitelji koje možemo okarakterizirati kao “teške” ili “nesređene”, nego je to slučaj i s djecom iz tzv. skladnih i zdravih obitelji. Problem sve češće stvaraju djeca i mladi čiji se roditelji od prvoga dana prema njima odnose s ljubavlju, koji su zahvalni za svaki dobar odgojni savjet i pokušavaju svojoj djeci dati najbolje što mogu. Kad se pojavi neki problem s teškim posljedicama, obično se o tome povede tek pedagoška rasprava. Treba kazati da u jednom društvu kakvo je naše, toliko podijeljeno i s nevjerodostojnom, često i farizejskom religioznošću, i u kojem se osjeća nedostatak vrednota, sve više može tinjati unutarnja agresivnost i kod mladih koja onda eskalira u sukobima u kafićima, stadionima, školama…
Nužnost radikalnog obrata
Odgojni savjetnici sve češće preporučuju više discipline, strogosti i dosljednosti u odgoju. Neki roditelji iz straha da ne ponove pogreške (strogoću) svojih roditelja, pribjegavaju načelu “popuštenog lanca”, što onda rezultira lošim posljedicama uslijed sve manje psihičke zrelosti djece i sve većih prohtjeva za neobuzdanom samostalnošću.
Važno je stoga kod djece i mladih prepoznati simptome koji se čine otpornima na odgoj. A to ćemo najbolje uvidjeti promatrajući kritički vlastita ponašanja. Tek tada ćemo djeci moći ponovno dodijeliti ono mjesto u društvu na koje imaju pravo, a to je da budu djeca – samo djeca. I da ih tako promatramo. Jer nam se dogodilo da djecu kao male činimo sebi ravnopravnima i time ih opterećujemo. Nemamo pravo krasti im djetinjstvo i stvarati od njih nama jednake, nego imamo tek obvezu pomoći im da se u svim pravcima razvijaju i rastu do punine dara i psihičke zrelosti.
Danas su sve glasnija zauzimanja za tzv. dječja prava, koja su nesumnjivo važna tema i dalo bi se o njoj šire govoriti. No, u tim zahtjevima i traženjima ima i bezbroj pretjerivanja. Pa sve dotle da su nam danas djeca postala gotovo poput “spasitelja”. Taj je dojam još pojačan sve manjim brojem djece u suvremenom društvu. Činjenica da se već nekoliko desetljeća rađa sve manje djece čini dijete, kao u tržišno-gospodarstvenom procesu, rijetkim i poželjnim, odnosno vrijednim dobrom prema kojemu se valja ponašati s posebnom pozornošću. Djeci se na taj način nameće uloga koja im je neprimjerena jer im nedostaju psihička svojstva za ispunjenje te uloge. Često je uloga koja im se dodjeljuje uloga partnera odraslim ljudima. Nerijetko možemo čuti ponosne roditelje koji o svom djetetu kažu: “Moje dijete ima jaku volju, toliko je pametno i uspijeva se nametnuti jer zna što hoće!” Ovakvim se karakteriziranjem djetetu pripisuje osobnost kakvu ono u tom ranom životnom razdoblju jednostavno ne može imati jer razvoj osobnosti počinje tek u osmoj ili devetoj godini života. Ono što roditelji često zamjenjuju s osobnošću obični su načini dječjeg ponašanja kakve svako dijete u toj dobi pokazuje. Tako se čini da mala djeca uvijek imaju “jaku volju” jer, psihički promatrano, žive kao da su sama na svijetu i misle da mogu živjeti kako upravo ona žele – prema vlastitoj volji i raspoloženju. Ona, naime, još nisu naučila promatrati svoje okruženje i druge ljude kao ograničenje vlastitog Ja, kao granice samovolje. U svakom ljudskom dobu i uzrastu čovjek treba biti slobodan, treba mu biti darovana sloboda i tu slobodu treba stjecati. Ali u svakom uzrastu sloboda je uvjetovana, ponajviše ljudima s kojima se živi, njihovom slobodom. Stoga roditelji, odgojitelji i učitelji trebaju ponovno steći osjećaj za prenošenje tog ograničenja djeci, osjećaj neizmjernoga dara slobode, ali ograničene i uvjetovane slobode.
Spomenuti psihoterapeut dr. Michael Winterhoff donosi jedan primjer. Sarina majka Luise jako je ponosna na svoju kćer. Već od ranog djetinjstva Sarina majka je njegovala jasno načelo: Sara je trebala biti samostalna, trebala je razviti vlastitu osobnost i nikako nije smjela dopustiti da joj netko drugi propisuje što bi trebala a što ne bi trebala raditi. Tako je Sara uvijek bila poticana i podržavana u svojoj samosvojnosti, pa je već u dobi kad je išla u vrtić sama birala što će obući, u koje će vrijeme jesti i što bi se za nju trebalo pripremiti za jelo. Sama je birala i svoje društvo za igru. Ako bi se ipak u kući trebala pridržavati nekih pravila, ona su se trebala zajednički sastavljati i o njima se raspravljalo. U školi se Sara ponašala vrlo samostalno. Ali došao je trenutak kad je počela odbijati pisati domaće zadaće ili svirati violinu (a što je sama izabrala). Njezinoj majci nije jasno što se sa Sarom dogodilo, da u načelu vrlo ljutito odbija pisati zadaću ili vježbati sviranje. Pritom još galami na majku a katkad je i fizički napadne udarajući rukama ili nogama. Bacanje stvari postao je omiljen način reakcije u konfliktnim situacijama, a pritom pretežno razbija baš one stvari koje majka posebno voli.
Iz ovoga primjera vidljivo je što se događa kada roditelji poželjnu samostalnost svoga djeteta zamjene izostankom svih pravila u njegovu svakidašnjem ponašanju. Sari nikada nitko u kući nije rekao što je dobro, a što loše, što smije, a što ne smije raditi. Sarini roditelji su u najboljoj namjeri mislili da poštuju antiautoritarni odgoj i time svojoj kćeri omogućuju rano sazrijevanje samosvojne osobnosti. Pri tome se nikada nisu zapitali može li Sara, sama od sebe, uopće doći do spoznaje da ona ne snosi odgovornost samo za sebe samu nego i za ljude s kojima živi, da je dakle tek poštovanje drugih ljudi, njihova vlasništva, njihova prostora i riječi ono što i nju samu čini čovjekom.
Potrebno nam je puno mudrosti u odgoju kako bismo svojoj djeci i mladima dali samo ono što im treba a uskratili ono što ne doprinosi njihovoj psihičkoj zrelosti. Ono što najprije trebamo naučiti jest reći “ne” i postaviti djeci jasne granice kojih ćemo se dosljedno pridržavati. Time ćemo izbjeći probleme s kojima se danas suočavamo a oni govore o sve većem porastu agresivnog i nasilničkog ponašanja u djece i mladih. Ima jedno staro, gotovo civilizacijsko pravilo: valja se odgajati tako da se bude uvijek stroži prema sebi a velikodušniji prema drugima. Sličnost ovoga pravila s Isusovim evanđeljem je neupitna.
