Premda sjećanja na posebne trenutke žive zauvijek u čovjekovu srcu, ipak ih je bolje što prije prenijeti na papir iz razloga što blijede pred navalom novih događaja i gube na svojoj jasnoći. Tako u mislima proteklih dana prebirem sjećanja na nedavno putovanje prema Genovskom zaljevu, smještenom u sjevernom dijelu Ligurskoga mora na zapadu Italije. U kasnim večernjim satima i po lošim vremenskim uvjetima uspinjali smo se strmom i vijugavom cestom prema odredištu na vrhu planine, odakle puca predivni pogled prema Genovi, velikom lučkom gradu bogate povijesti. Stigosmo u zadnji trenutak prije samoga zatvaranja bazilike. Ljubazni sakristan čak nas je poveo do rektorove sobe pa, iako nenajavljeni, dobismo i smještaj. Ljepote mjesta u koje smo stigli postao sam svjestan tek sutradan, kada u jutarnjim satima bacih pogled prema zaljevu. Dan je započeo svetom misom u kapelici i upoznavanjem s poviješću ovoga mjesta.
Riječ je o Gospinu svetištu Nostra Signora della Guardia, poznatom marijanskom odredištu koje sam već odavno želio posjetiti. Povijest svetišta započela je 29. kolovoza davne 1490. Siromašnom, ali vrijednom i pobožnom seljaku imenom Benedikt Pareto, koji je toga dana po običaju pasao svoje stado na vrhu planine Figogna, ukazala se Blažena Djevica Marija. U najstarijem pisanom dokumentu o ukazanju iz 1530. stoji kako je vidjelac „pred sobom ugledao veličanstvenu Gospođu, koja je ljepotom svoga lica, ljupkošću svojih pokreta i neopisivim sjajem koji ju je okruživao jasno pokazala da nije zemaljski lik već Kraljica neba”. Preplašenom čovjeku Marija je kazala: „Ne boj se, Benedikte, ja sam Marija, Majka Isusa Krista.” te pokazujući rukom na vrh brda dodala: „Želim da mi tamo sagradite kapelicu.” Iznenađen ukazanjem Benedikt je odgovorio da je on tek običan siromah i ne zna kako će to učiniti. Marija mu je odvratila riječima: „Ne boj se, uz moju pomoć sve će ti biti lako.” Žurno se vrativši doma, uzbuđeni čovjek sve je ispričao svojoj ženi. Međutim, ona ga je ismijala riječima: „Svi znaju da si priprost čovjek, a sada će reći da si i lud!” Obeshrabren riječima svoje supruge, Benedikt je odlučio sve zaboraviti i nikome ne pričati o tome. Nekoliko dana poslije pao je sa smokvina drveta i teško se ozlijedio. Ljudi su ga na rukama odnijeli kući, a liječnici su rekli da neće još dugo poživjeti. U trenucima boli dok je nesretnik na postelji gorko žalio što nije poslušao Kraljicu neba, prepoznajući u tome kaznu za neposluh, ponovno mu se ukazala Djevica Marija kraj njegova kreveta. Blago ga je ukorila što nije ispunio njezinu želju te ponovila nalog za gradnjom kapelice. Nakon što je otišla, bolesnik je potpuno ozdravio. Sve zajedno toliko ga je potreslo da je odlučio javno progovoriti o ukazanju i potražiti pomoć u izgradnji kapelice. Prema predaji prvu kapelicu podigao je on sam, na istom mjestu gdje mu se ukazala Presveta Djevica. Bila je to malena pravokutna građevina s drvenim krovom, iznad koje je poslije nazidana veća kapela.
Vijest o ovom izvanrednom događaju ubrzo se proširila te je idućih godina sve više hodočasnika hrlilo na vrh planine. Vjernici su željeli posjetiti mjesto Gospina ukazanja tražeći pomoć nebeske Majke. Prilivom vjernika svetište je raslo svojom veličinom. Najprije je sredinom 16. stoljeća proširena kapela, zatim 1890. izgrađena nova crkva, a početkom 19. stoljeća podignut i novi hospicij za hodočasnike. Godine 1915. đenovski papa Benedikt XV. podijelio je crkvi naslov bazilike, a 1917. u Vatikanskim vrtovima uredio kapelicu s kipom Gospe od pomoći. Tijekom 20. stoljeća do vrha planine – kamo se nekoć moglo stići samo pješice – izgrađena je i prometnica tako da sada hodočasnici do svetišta mogu i autom. Posebnost ovoga svetišta je što su svjedoci iz vremena ukazanja, nekoliko desetljeća nakon čudesnih događanja, pred javnim bilježnikom potpisali civilnu ispravu kojom su posvjedočili o svemu što se dogodilo. Kao da su željeli poručiti budućim naraštajima „nevjernih Toma”: Vjerujte, ovo se stvarno dogodilo! Ovaj dokument se čuva u riznici svetišta.
