Ispravljanjem jezika i naravnih postavki svijeta, nespremnošću da se sagleda šira slika ili fokusiranjem na sitnice nastoji se narušiti slika cjeline u današnjem svijetu. Dijalog se izbjegava, a iz zasjede se napada. Živi se kao u nekom mjehuru od sapunice koji svakoga trenutka može prsnuti i raznijeti sve nametnuto. Od toga da su klimatske promjene važnije od samoga čovjeka i njegova bitka do toga da malo dijete bez vođenja odraslih može odlučivati o svome bitku. Vrednote koje su ranije propagirane sad se proglašavaju zastarjelima i nepotrebnima jer čovjek postaje sam sebi ocjena i mjerilo. S plitkim prihvaćanjem novotarija koje se prilagođavaju neizgrađenom umu a sve s parolom za dobrobit drugih, ne čini se nikome ustupak. Zar nam treba umjetna inteligencija da nas vodi kroz život pored mozga koji je još uvijek enigma za istraživače? Očekujemo li doista da nas umjetna inteligencija može ohrabriti i utješiti? Da nam može zamijeniti dragu ili manje dragu osobu? Kako Brajša veli, ponekad se valja i posvađati, izbaciti iz sebe negativnu energiju ali na način da ne vrijeđamo drugoga i koristimo konstruktivne argumente. Nije to lako i valja (na)učiti. Toliko je toga što se još ima učiti, a sad se nastoji okriviti i iskriviti naučeno. Trebamo li se doista povijati kako vjetar puše? Christa Meves u svojoj knjizi Sudbina djece u našim rukama ističe: „Mi ljudi očigledno nismo zamišljeni niti kao jato riba, a niti kao stado sisavaca. Mi doduše imamo uloge ‘tipičnoga’, ali smo osim toga i apsolutno nezamjenjive jedinke, za koje je zapravo svaka uloga premalena.”
Moć bez razuma
Kako onda objasniti da se čitave generacije izgubljeno (o)kreću u vrtlogu svjetla i sjenila, padaju u depresiju i pogubnost virtualnoga svijeta. Moć reklamnih kompanija i proizvođača koji imaju korist od pretvaranja ljudi u ovisnike bez vlastite moći razlučivanja, ogromna je, agresivna i neprijateljska prema čovjeku. Mlade se putem različitih mreža navodi da vjeruju da su krhki, slabi i da je izvanjski svijet nemilosrdan, te se moraju pažljivo zaštićivati. Potom oni svjedoče o toj svojoj nemiloj sudbini na Tik Toku prokazujući svoje roditelje za zlostavljače jer ih pokušavaju poučiti disciplini, pravilima i obvezama. Pospremiti svoju sobu je zadatak koji se doživljava neprijateljskim, a podrazumijeva se imati svoju sobu i trendi odjeću!? Kad ih roditelji prekinu u ‘chatanju’ s prijateljima, to se na mrežama prikazuje kao nečuveno maltretiranje. Roditelje se proglašava ‘toksičnima’, osobama koje smetaju i koje ne treba slušati. „’Nasilje’ nad djetetom, točnije, nježno usmjeravanje maloga rusoovskog divljaka s nature ka kulturi, počinje u najranijem djetinjstvu, kad nas uče na život bez pelena, na raspored spavanja i jela, na samokontrolu koja je još nužnija u konzumerističkoj kulturi u kojoj živimo…”, ističe novinarka Nada Mirković. Ukoliko se obitelj ne odupre i ne zadrži svoje mjesto u društvu, nestat će naravnoga poretka stvari i djeca će izgubiti tlo pod nogama. S promjenama koje se događaju u određenim fazama razvoja mlade osobe dolaze u različite kušnje kojima se lako podlegne ako se nema oslonac starijih i njihova podrška. Oduprijeti se tomu može samo dijete koje ima usađene vrijednosti i odgovornosti, njegovane u obitelji. „No odgoj uz bezuvjetno prihvaćanje ne znači da dijete može činiti što god želi ili pak da ne mora poštovati određena pravila. Pretjerivanje u primjenjivanju ovoga principa može rezultirati razmaženom djecom koja su u biti samo nesretna jer im roditelji nisu ukazali na zdrave i prirodne granice, pa se doslovno nemaju za što uhvatiti. Zdrav odgoj je onaj u kome su granice jasno postavljene i dijete zna da ih ne smije prijeći”, upozorava Marek Herman u knjizi Pronađi svog marsovca.
Dijete je dijete
Naravni zakoni se danas nastoje ismijati te se pokušava nametnuti bezakonje koje ne čini dobro nikome. Uz obrazloženje opuštanja djece ili njihova djelovanja u skladu s trenutnim osjećajima koji su promjenjivi jer su djeca djeca, sklona izmišljanju, maštanju i bajkama, nisu dovoljno zrela za razumjeti razvojne faze kroz koje prolaze te ne mogu razumjeti ni posljedice odluka koje donose, upućuje ih se na pogrešne staze. Olako ih se prepušta crno-bijelom shvaćanju svijeta i ohrabruje na postupke koji ih dodatno zbunjuju. Djeci se nude hormoni kao terapija ukoliko izraze sumnju u svoju spolnost a sumnje se potiču i razvijaju na sve načine, pa čak i od terapeuta, liječnika i obrazovnih ustanova. „Dječji svijet je svijet neograničene mašte i zamišljenih situacija u kojemu vrijedi da dijete vjeruje kako je ono što želi i što može zamisliti i u stvarnosti tako”, ističe Herman. Ovaj autor također kazuje da se može reći da djeca ne znaju kako svijet doista izgleda jer ga gledaju kroz perspektivu odraslih. „Dakle, mi ga učimo kako treba gledati na svijet”, podvlači Herman. Potreba za uzorom je prisutna kod djece i nužna. Ukoliko ga ne uspije pronaći, prijeti mu izgledna opasnost da će upasti u loše društvo što znači „vucaranje izvan kuće, agresivnost, nasilje, alkohol, droge”.
Zaštitnici potomaka?
Christa Meves ističe kako je „djeci u liku majke ili oca uvijek potreban uzor koji im omogućuje da u funkciju urođene uloge spola urastu kao muškarac ili kao žena. Oni taj uzor normalno traže u istovjetnom spolu dijela roditelja, te ga od svoje četvrte do pete godine života počinju intenzivno oponašati. Ako taj uzor suviše odstupa od mogućnosti i granica prirođene uloge spola, dolazi – potpuno nesvjesno – do unutarnjih napetosti i sukoba, koji se kod djece odražavaju kao nemir i zakazivanje u školi.” Ona također navodi da postoji unutarnja istinitost funkcije uloga kojom se ne može nekažnjeno manipulirati. „Čini se da sama priroda polaže veliku vrijednost u razvoj urođene uloge spola jer bi inače održavanje vrste bilo ugroženo. Upravo zato dobivaju nesvjesni sukobi tako dramatičnu težinu, ako ljudi u tom pogledu postupaju suviše protiv ‘pravila’. Poremećaji ponašanja predstavljaju znak za egzistencijalnu opasnost”, ističe Meves. Tako djeca u svojoj izmaštanosti postaju žrtvama raznih manipulacija, a roditelji u strahu od prozivanja i odmazdi, pokleknu. Najgore što se u svijetu danas događa jesu upravo eksperimenti na djeci. Daju im se hormoni kojima je cilj zaustaviti pubertet dok se dijete ne dosjeti kojem spolu želi pripadati. Oni koji bi ih trebali štititi uvode ih u začarani i bolni krug odrastanja na najgori mogući način. Igraju se s budućnošću čovjeka, savjetujući ga pogrešno u najranjivijem razdoblju njegova života. Društvo, zajednica, sudovi, države staju na stranu pogubnih utjecaja koji razaraju postavljene norme i pravila života i samu budućnost čovječanstva. Ohrabruje činjenica da je sud u Texasu donio zabranu da se malodobnoj djeci nudi ‘gender affirming care’, odnosno terapiju koja potvrđuje njihovo (ne)razumijevanje roda, osjećaj roda suprotnoga spolu u kojem su rođeni. Što je još gore, nitko ne provjera što biva s djecom koja su nasjela na ovu brigu o njihovim osjećajima i što su hormoni učinili njima i njihovoj osobnosti, ali i zdravstvenom stanju. Svaka odgovornost tu prestaje! Sad su opet roditelji na udaru jer im djeca osakaćena u svojoj zbunjenosti i jadu prigovaraju zašto ih nisu čuvali, savjetovali, štitili i bili ono što su trebali biti, zaštitnici svojih potomaka a ne promicatelji nedorečenih i opasnih trendova koji nemaju dobro čovjeka na pameti, a kamoli imaju išta pozitivno reći o njegovoj budućnosti. Osamljuju čovjeka da bi ga lakše svladali. „Mi doduše imamo pravo na određenu masku koja odgovara običajima vanjskog svijeta i koja predstavlja obazrivo prilagođavanje pravilima zajednice. Međutim, samo osoba koja je zaljubljena sama u sebe, samo slabi Narcis, identificira se sa svojom ulogom za koju smatra da mu je nametnuo vanjski svijet jer je opijen svojom lijepom maskom. Ta opijenost se mora gorko platiti time što čitava ličnost postaje patvorena i neistinska. Potpuna identifikacija s ulogom dovodi do rastakanja vlastite supstancije. Ako se s takvoga čovjeka strgne njegova često elegantna maska, njegova unutarnja praznina dolazi na vidjelo”, otkriva Meves.
