Često se sjetim tih riječi. Ne kanim se ovdje, jasno je, hvaliti ni kuditi, niti si javno ispitivati savjest s obzirom na ovaj savjet, nego samo kazati ono što svi znamo, a to je kako je život satkan od puno velikih i malih stvari, pa je vjerojatno pri tome ta osoba mislila da trebam pošteno misliti, pošteno se odnositi prema Bogu, drugima i prema sebi, pošteno raditi, pošteno govoriti, jednostavno, pošteno biti. Drugim riječima, htjela mi je kazati: nemoj živjeti prividno, nemoj prividno misliti, prividno se ponašati, prividno djelovati, prividno se odnositi prema Bogu, drugima i samome sebi, nego živi pošteno, stvarno. Vjerojatno je mislila, živi autentično, iskreno, pa što košta da košta.
Suprotno od poštenoga, u ovom kontekstu, nije nepošteno; suprotan pojam od iskrenoga nije neiskrenost, nego privid, odnosno simulakrum, lažna slika, priviđenje, nešto što nije original, što nije izvorno. Naši simulakrumi nas koštaju više nego neiskrenost i nepoštenje. Neiskrenost i nepoštenje se ne mogu dugo održati. Njih se brzo prokaže, te ostanu bez uporišta, pogotovo ako ih svakodnevno susrećete. Simulakrumi ili prividi su puno održiviji, a time i puno opasniji, dugotrajniji i destruktivniji. Prividi su tihe ubojice svega stvarnoga. Djeluju potiho, gotovo božanski strpljivo i izrazito uvjerljivo. Međutim simulakrumi su zapravo samo zaogrnuti božanskim, a u sebi su demonski.
Simulakrumi naši svagdanji nas udaljuju od istine i poštenja više i djelotvornije nego što smo toga svjesni. Dok simulakrumima različitih vrsta zavaravamo druge nudeći im lažnu sliku i privid, zaboravljamo da u isto vrijeme varamo ponajprije sami sebe, jer smo mi kreatori svijeta prividâ i simulakruma. Varamo sami sebe, prije svega, kad prividno mislimo, govorimo, djelujemo, dijalogiziramo, družimo se s drugima i slično. Privid je opasniji od svake mane koja ima svoje jasno i razgovijetno ime i prezime. Sjetit ćemo se u tom kontekstu da je privid jedna od prvih hereza u kršćanstvu. Naime, doketisti su tvrdili da Isus nije pravi čovjek, nego da ima prividno tijelo. Time su željeli reći da je Krist prividno i umro što implicira da nas je samo prividno i otkupio. On je, prema njima, bio pravi Bog, ali je imao samo prividno ljudsko tijelo. Istina, koju danas ispovijedamo je da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Dakle, nije prividan ni Bog, niti je prividan čovjek, nego pravi, stvarni, istinski Bog i čovjek. Zato je glavna verbalna borba protiv doketa bilo opetovano ponavljanje da je Isus uistinu, stvarno trpio na križu, da je stvarno ili uistinu, a ne prividno umro radi nas i našega spasenja, da nas je stvarno, a ne prividno otkupio i da je stvarno, uistinu, a ne prividno uskrsnuo.
Danas se čini da se život pojedinih vjernika pretvorio u privid, jer sve više misle, rade, govore i odnose se prividno. Dovoljno je pomisliti na visoku politiku u kojoj zastupnici kršćani ipak po naputcima dižu ruke za abortus, eutanaziju i slično. Oni su oličenje simulakruma u svom njegovu značenju. Kršćani se danas odnose jedni prema drugima i prema svijetu prividno. No, prividi ili simulakrumi su prava zamka. Oni nas uvijek udaljavaju od i(I)stine. Ne možemo izgrađivati dobre odnose na platformi privida. Ne možemo gajiti prividno dobre odnose i vjerovati da živimo u istini i pošteno te da je to viza za budućnost. Prividno dobro nema nikakve veze s istinom, ljepotom te istinskim dobrom. Privid je stranputica. Privid je naš duhovni i ljudski život koji se krije iza lijepo uštimanih grimasa, gesta, riječi, a ponekad i djela. Privid nas, u konačnici, vodi duševnim bolestima, jer se iscrpljujemo u ‘dobru’, ‘istini’ i ‘lijepomu’ koji nisu ni dobro, ni istinito, ni lijepo, ni pošteno, nego smo nekim posve drugim stvarnostima dali ta divna imena. Prividi dobrih odnosa su prvi korak u rušenju stvarno dobrih odnosa u njihovoj biti. Njegovati odnose koji i kakvi u suštini ne postoje vodi duševnom propadanju. U konačnici simulakrumi nas vode upravo ispraznosti. Oni otkrivaju manjak straha Božjega u nama, dok parezijski mogu djelovati i ponašati se samo oni koji provode svoj život bez prividâ. Današnji se čovjek nažalost više pouzdaje u simulakrume nego u stvarnost, više u prividne relacije nego u istinske relacije, više u virtualno nego u stvarno, više je pod utjecajem prividnih spasitelja, nego što se pouzdaje u jednoga jedinoga Spasitelja. Simulakrumi naši svagdanji toliko su opasni za naš život u svim njegovim dimenzijama (intelektualnoj, afektivnoj, moralnoj, estetskoj) da nas u konačnici mogu odvesti daleko od stvarnoga Spasitelja i izručiti nas simulakrumima spasenja.
