Početna stranica » Zajedno kod svetog Ante

Zajedno kod svetog Ante

348 pregleda

U obiteljskom popisu svetaca, Anto je imao počasno mjesto, baš kao i njegov plastični kipić na staklenoj polici kredenca ili regala, među čašama i šalicama koje se ama baš nikada nisu koristile

Za svetog Antu čuo sam u ranoj dječjoj dobi od svoje matere Mare zato što je nama djeci ne jednom znala spomenuti kako je najstarijeg brata Zvonku „vodila sv. Anti u Busovaču”. Brat je u dječjim godinama imao nekakvih nerješivih poteškoća sa zdravljem, i mati ga je jednom prilikom odvela u Busovaču. Danas bi to bilo sjesti u auto i za pola sata se naći u Busovači, no prije 45-50 godina kada se to događalo, u vrijeme oskudnih prometnih mogućnosti, bio je to prilično velik hodočasnički podvig. Što je tamo s njim radila, ne znam, vjerojatno je kao i sve druge majke, učinila zavjet, pomolila se, ispovjedila, slušala misu, obišla svečev kip, no brat je poslije toga ozdravio. Naglasak u cijelom događaju uvijek je bio na tome da je sveti Anto pomogao bratu. Bratova odnosno naša takva veza s Busovačom, bila je dio usmene predaje tadašnje naše obitelji i nešto prvo što sam čuo o ovome svetcu. U obiteljskom popisu svetaca, Anto je zbog toga imao počasno mjesto, baš kao i njegov plastični kipić na staklenoj polici kredenca ili regala, među čašama i šalicama koje se ama baš nikada nisu koristile.

„Gutanje” stripova

Sljedeće što o ovom Portugalcu pamtim iz svog ranijeg djetinjstva je strip o njemu koji se tamo negdje koncem 70-ih godina  pojavljivao na posljednjoj stranici  Veritasa, vjerskog lista koji su onda, kao i danas izdavali franjevci konventualci u Zagrebu. Vjerski tisak tada i to u golemim količinama, a redovito, u našu je obiteljsku kuću u selu Čatićima (Župa Kraljeva Sutjeska) unosio  djed Luka Bešlić (1918-1991), bivši đak Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Niz tih listova on je primao poštom, a nama je donosio barem  Veritas, Naša ognjišta, Mariju i Kanu, izgovarajući kod Kane ono neobično, nekako gospodski produženo a – Kaaaana.

Mi, djeca iz  susjedstva u to smo vrijeme  „gutali” sve stripove koji su nam dolazili pod ruke, razmjenjivali ih i čekali na red za čitanje. Tako smo s „guštom” svi čitali i strip u kojem se opisivao život mladog portugalskog redovnika, od Lisabona, preko putovanja morem, sve do Italije i Padove.

More na Bistriku

Kako se Novicijat Bosne Srebrene 1987. nalazio u samostanu sv. Ante u Sarajevu, uz koji se nalazi i crkva sv. Ante,  kao novopečeni  franjevac u tom sam samostanu proveo godinu dana novačke kušnje, savladavajući prve fratarske korake, prije nego li sam se priključio starijim kolegama studentima na Bogosloviji u Nedžarićima. Osim nedjelje koja je bila najsvečanija i posebna u svakom smislu, opuštenijeg dnevnog rasporeda, u toj je crkvi onda, a i sada, posebno svečano slavljen utorak kao dan svetog Ante.

Svakog takvog dana, u večernjim satima u punoj crkvi, u 18 sati se  slavila pjevana sveta misa koja je počinjala pjesmom Ak’ čudesa tražiš gle. Predvođeni meštrima fra Pericom Vidićem, odnosno fra Slavkom Topićem, mi novaci smo kod ove mise posluživali kod oltara i s kora predvodili pjevanje te pomalo kradomice, stidljivo, dječački, provirivali preko ograde kora, znatiželjno zagledajući u okupljeni narod.

Nakon svake mise koju su naizmjenično predvodili i propovijedali uglavnom fratri iz Sarajeva, dosta naroda bi se natiskalo u desnoj lađi crkve, tamo gdje se nalazio tabernakul, ali i bijeli mramorni kip sv. Ante s djetetom Isusom u naručju. Tu pred kipom šutke bi molili, križali se, klečali te povremeno dodirivali kip.

Doduše, neki od tih vjernika koji su dolazili na te mise, znali su nama novacima  tu i tamo, u drugim prilikama kada bi nas sreli, ispričati kako se prije ovog sadašnjeg kipa na tom mjestu nalazio neki stariji i njima draži kip kojeg su, kod posljednjeg preuređenja crkve, fratri negdje sklonili u stranu.

Koliki je broj štovatelja ovog svetca u Sarajevu vidio sam tek 13. lipnja 1988. kada je ova  skupina stalnih štovatelja utorkom –  prerasla u masu. Crkvu na Bistriku tada je, po običaju tog dana, zapljusnulo more ljudi različitih vjera i nacija. Da značajan dio njih nisu katolici, ili barem da nisu oni praktični, moglo se primijetiti po tome što nisu znali “beknuti” na misi. No, ipak im nije bilo dosadno i rado su dolazili po to nešto svoje od svetog Ante.

Mise u crkvi na Bistriku slavile su se tada, a mislim da je i danas tako,  od rane zore pa sve do večeri, više-manje svakog sata. Tako se crkva nije ni praznila. Jedni bi nekako nakon nekog vremena izišli, dok bi drugi nekako ušli. S pokojnom s. Stanislavom, zatim s još uvijek nezamjenjivim fra Barišom, te s drugim fratrima iz samostana, i mi novaci nastojali smo dati svoj doprinos da taj dan sve to mnoštvo vjernika i štovatelja dostojanstveno obavi svoju pobožnost.

Kamo poći „na svetog Antu”?

Sa štovanjem ovog svetca upoznao sam se, dakako, posebice u svojim svećeničkim godinama. U većini župa na kojima sam djelovao (Novi Šeher, Canberra, Kraljeva Sutjeska, Kiseljak, Vareš, Vijaka) u župnoj crkvi se održavala molitvena praksa „13 utoraka sv. Anti”. Misa bi se tada slavila uz veću nazočnost vjernika, nerijetko uz pjevanje i prigodnu propovijed.

Na svetkovinu padovanskog svetca, kao plod tromjesečnih duhovnih priprema, dobar dio pobožnijih vjernika nastojao bi otići svetom Anti u najbližu župu njemu posvećenu. U žepačkom kraju to je po tradiciji župa u gradu Žepču. U sutješkom kraju odlazilo se u Busovaču ili Vukanoviće, odnosno na slavlja misa blagoslova polja u sela Grmače, Goru i Ratanj. Varešani na taj dan u većem broju posjećuju misu blagoslova polja u filijali na Pogaru. Najbliže mjesto gdje Vijačani odlaze ovom svetcu je filijalna crkva u Magulici, selu s druge strane Krivaje pod planinama Konjuh i Sokol.

Među australskim Hrvatima na istočnoj obali veće molitveno okupljanje na Antunovo bude u Sydneyu, u crkvi sv. Ante, u četvrti Summer Hill, u Hrvatskoj katoličkoj misiji koju vode franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Sva duhovna događanja u crkvama i svetištima vezano za ovaj dan, kao i na druge svetkovine, praćena su većim društvenim okupljanjima te prijateljskim ili obiteljskim zajedništvom u većem ili manjem broju. Zajedničko je to našem narodu gdje god se on nalazio. U selima nakon misa sudionici se rasporede po kućama na užine. Neki se unaprijed najave u uzvratne posjete prijateljima i rodbini, dok drugi pomno iščekuju hoće li ih netko dobro pozvati i svratiti u kuću na objed.

U većim sredinama u blizini crkve redovito je velika ugostiteljska, zabavna i trgovačka ponuda, pa mnogi iskoriste tu priliku da se ićem i pićem okrijepe pod šatorima, zapjevaju, poigraju kolo te možda sebi, djeci ili drugima kupe nešto od nabožnih ili drugih korisnih predmeta ili se na drugi način provedu nakon mise.

Šteta je što su ti pučki vašari oko naših crkava u ovakvim  prigodama i dalje uglavnom ispod razine lijepog i kulturnog, u znaku lake i brze zarade, brze hrane, jeftine bofl-robe, roštiljskog dima, manjkave čistoće, organizacijske stihije te prometnog krkljanca.

(Kalendar svetog Ante 2016)

Putovnica i ključevi
Štovatelji sv. Ante rado prepričavaju zgode kada im je ovaj svetac uslišao njihove molitve. Kad god priča ode u tom pravcu rado ispripovjedim i dva svoja nedavna slučaja u kojima mi je pomogla kratka molitva sv. Anti.
U prvom sam već bio dogovorio jednodnevno putovanje u Slavoniju. Na polasku sam primijetio da mi nigdje nema putovnice koja će mi biti potrebna za prelazak preko Save u Bosanskom Brodu. Nakon što sam barem desetak minuta bezuspješno po  samostanskoj sobi u Sarajevu tražio putovnicu koja se negdje „sakrila”, naglas sam zamolio ovog svetca i njemu u čast izmolio nekoliko Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu. Tek što sam završio molitvu, a zaista sam bio nestrpljiv da krenem jer sam već kasnio, „odjednom” sam došao do radijatora pod prozorom gdje je pokrivena nekim predmetom mirno čekala – moja putovnica.
***
Sličan se scenarij dogodio negdje početkom ove godine, samo su ovaj put u igri bili – ključevi cilindrične brave: onaj od samostana, potom od moje sobe, ali i onaj od naše redakcije i od vrata zgrade u Sarajevu gdje se ona nalazi. Tijekom boravka u redakciji, svežnjić s ta četiri ključa jednostavno mi je „nestao”. Saznao sam to tek kada sam popodne došao pred samostan i „poljubio vrata”. Iako sam s vjerom u svetački zagovor, ponovno molitvom i naglas zamolio sv. Antu za pomoć, ključeva nigdje „z glave”.
Nije mi preostalo drugo nego kod vikara zamoliti zamjenske ključeve, te zvoniti kolegama da me puste u redakciju sutradan. Kada sam već bio pomislio da me ovaj put sv. Anto „odkantao”, ključeve sam poslije 2-3 dana našao u priručnoj torbici koja je cijelo vrijeme bila sa mnom, u džepiću kojega sam prvog pregledao, pa onda još nekoliko puta tako.

Pješice iz Kiseljaka u Busovaču
Dok sam bio na službi u župi sv. Ilije u Kiseljaku bilo mi je zanimljivo uočiti kako se dobar dio župe „na svetog Antu” preseli u Busovaču. Mnogi bi tamo prispjeli već na večernju misu uočnicu, ispovjedili se, obavili zavjet i slušali svetu misu.
Među vjernicima kiseljačkog kraja prilično je i danas raširen običaj da se svetom Anti tog dana ide pješice, barem u jednom smjeru. Svatko s nekim svojim ciljem, zavjetom, molitvom, pa tako 25 kilometara, veoma prometnom, uskom cestom.
U barem dva navrata dogodilo mi se da me je časna sestra Ana Marić sa skupinom mladih pozvala da im se priključim u tom hodočašću. U sitne sate, u 2-3 iza ponoći, krenuli bismo iz Kiseljaka kako bismo u Busovaču prispjeli na neku od ranih jutarnjih misa.
Iznenadilo me je najprije to što mladi ljudi mogu biti izvrsno čak molitveno raspoloženi u ta gluha doba noći.
Drugo što sam uočio neobično bilo je to kako se teško kao skupina održati zajedno na malo dužem putu. Naime, koliko god željeli ići zajedno i u molitvi, već od Gromiljaka, poslije, dakle, nekoliko prvih kilometara, kolona bi se neizbježno počela prorjeđivati i razduživati. Neki su sami od sebe bili brži, neki sporiji. Na duge staze bilo je nemoguće držati se zajedno, jer koliko god bio spor i uravnotežen tempo hoda, neki su uvijek zaostajali budući da ni to nisu mogli pratiti. Kao u životu. Zajedno bismo se našli tek kod svetog Ante i kod Gospodinove Euharistije.