Početna stranica » Zajedno kako bi molili

Zajedno kako bi molili

270 pregleda

Suvremeno globalizacijsko društvo obilježavaju različiti oblici nasilja koje svakodnevno prenose mediji, internet i društvene mreže. Ratovi, teroristički napadi, nasilje, prirodne nepogode, uništavanje prirode, žrtve ratova i migracijskih ruta. Čovjekovo društveno okruženje obilježavaju strah i nesigurnost.

Imajući u vidu sve navedeno, ne iznenađuje što su franjevci i Zajednica sv. Egidija ovogodišnji Dan molitve od 18. do 20. rujna kojim obilježavaju 30. obljetnicu duha Asiza naslovili Žedni mira. Religije i kulture u dijalogu. Tim nazivom se opisuje ozračje dijaloga među religijama i općeg bratstva koje je ispunilo sve predstavnike različitih religijskih tradicija koji su na prvom Danu molitve molili za mir u svijetu. Taj događaj je i predmet našega kratkog promišljanja.

Molitva omogućuje mir

Svijet obilježava 30. obljetnicu povijesnog susreta za mir, predstavnika različitih religija, koji je sveti papa Ivan Pavao II. sazvao 27. listopada 1986. u talijanskom Asizu, gradu sv. Franje. Neposredan povod tom Papinu pozivu bilo je to što su Ujedinjeni narodi proglasili 1986. godinom mira u svijetu. Kako bi i Crkva u toj inicijativi aktivno sudjelovala, papa Ivan Pavao II. sazvao je Dan molitve u Asizu, kako bi kršćani molitvom dali svoj poseban doprinos miru.

Kako bi se izbjegla svaka pomisao o religijskom sinkretizmu, svi religijski predstavnici u Asizu susreću se pod geslom biti zajedno kako bi molili. Molili su i u šutnji slušali molitve jedni drugih u Asizu, Gradu mira koji je papa Ivan Pavao II. izabrao zbog posebnog značaja svetog Franje koji je simbol mira, pomirenja i bratstva. Papa je posebice istaknuo: To što smo danas učinili u Asizu, moleći i svjedočeći naše zalaganje za mir, moramo nastaviti činiti svaki dan u našem životu. Od toga susreta 1986. ideja molitve za mir u duhu Asiza bila je s posebnim oduševljenjem prihvaćena diljem svijeta. Sam papa Ivan Pavao II. govorio je o duhu Asiza kako bi odredio ozračje koje se stvorilo među svima koji su taj dan u Asizu zajedno molili za mir. Po povratku u Vatikan, Ivan Pavao II. primio je u audijenciju predstavnike nekršćanskih religija kojima se obratio pozivom da zajedno nastave živjeti duh Asiza, obrazlažući kako Dan molitve u Asizu 1986. ima golemu duhovnu snagu kao stalan izvor nadahnuća i neiscrpne snage mira.

Na trgu pred bazilikom Svetoga Franje, papa Ivan Pavao II. naglasio je kako su svi postali svjesniji i odgovorniji za dramatičnu potrebu mira u svijetu. Kršćani među sobom imaju zajedničko vjerovanje u Isusa Krista, a s vjernicima drugih religija imaju zajedničko poštovanje posluha savjesti. Prema Papinu uvjerenju mir jest Isus Krist. Molitva naime omogućuje miru da se ostvari. Papa poziva sve da postanu mirotvorcima u riječima i djelima, slušajući glas svoje savjesti, čisteći svoj duh od predrasuda, mržnje, neprijateljstva, ljubomore i zavisti. Na poziv pape Ivana Pavla II. za vrijeme ekumenske i međureligijske molitve na dan 27. listopada, nije bilo rata i oružja su mirovala u svijetu. Dan 27. listopada 1986. bio je jedan od najmirnijih dana u povijesti čovječanstva.

Odnosi među kršćanima

Ekumenizam je pokret za ujedinjenje svih kršćanskih zajednica u jednoj Crkvi Kristovoj. To je obnova jedinstva podijeljenih kršćanskih crkava koje su razdijeljene od četvrtog stoljeća odvajanjem nestorijanaca, u 11. stoljeću odvajanjem istočnih pravoslavaca i u 16. stoljeću velikim rascjepom između katolika i protestanata. Danu molitve 27. listopada 1986. i odatle nastalom duhu Asiza, prethodio je niz ekumenskih događaja tijekom 20. stoljeća, a prekretnicu Katoličke Crkve u odnosu prema drugim kršćanima i nekršćanskim religijama označava Drugi vatikanski sabor koji je sazvao papa Ivan XXIII. Dobri. Kako bi unaprijedio odnose s drugim kršćanima nekatolicima, Papa je 5. lipnja 1960. utemeljio Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana.

U Dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio (Ponovno oživljavanje jedinstva) mijenja se stav katolika prema drugim kršćanima. Ne ističu se razlike, nego sličnosti te ono što spaja. Potiču se susreti u ozračju djelovanja Duha Svetoga, s ljubavlju i dobrohotnom željom uzajamnog poštivanja i razumijevanja. Ekumensko gibanje određuje se u dekretu kao sve djelatnosti i pothvati koje se, u skladu s raznim potrebama Crkve i okolnostima vremena, pokreću i usmjeruju prema promicanju kršćanskog jedinstva (Unitatis redintegratio, 4). Uz jasne naznake razlika među kršćanima, pronalazi se zajedničko dobro koje posjeduju svi, a potječe od Krista. U dijalogu katolika i drugih kršćana riječ je o dijalogu s Kristom. Samo jedinstvo i vjernost Kristu jamče jedinstvo svih kršćana sukladno ispunjenju Kristove želje da svi budu jedno (Iv 17,11.21). Dekret o ekumenizmu naglašava reformu čitave Crkve i unutarnje obraćenje srdaca, a to se postiže prije svega molitvom. Posebna ekumenska molitva je Dan molitve u Asizu, odnosno duh Asiza.

Crkva i nekršćani

Duh Asiza je promicanje međureligijskog dijaloga između kršćana i nekršćana. Dijalog je neprijeporna sastavnica poslanja Crkve i njezinog naviještenja evanđelja svim ljudima. Polazna točka dijaloga Crkve sa svijetom jest čovjek koji je temeljni put Crkve, put što ga je sam Krist probio misterijem Utjelovljenja i Otkupljenja (usp. Christifideles laici – O kršćanima laicima, 36 i Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, 14). Osnovu za svaki međureligijski dijalog čine Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate (U naše vrijeme) i enciklika Pavla VI. Eclesiam suam (Svoju Crkvu) iz 1964.

Fra Bonaventura Duda u komentaru o enciklici Ecclesiam suam ističe da je papa Pavao VI. učitelj dijaloga te iznosi želju pape Ivana Pavla I. da strpljivo i odlučno nastavi otvoren i djelotvoran dijalog koji je postao temeljem i oblikovanjem djelovanja Pavla VI. Prema enciklici dijalog je unutarnji poriv ljubavi koji teži da prijeđe u izvanjski dar ljubavi (Ecclesiam suam, 66).

Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom i u konkretnom ljudskom iskustvu približiti Božju riječ. Uzor dijaloga Crkve s ljudima neizrecivi je i stvarni dijaloški oblik koji je Bog Otac, po Isusu Kristu u Duhu Svetomu s ljudskim rodom otpočeo i uspostavio. Crkveni navještaj, odnosno dijalog sa svijetom i svim ljudima, obilježavaju jasnoća, blagost, povjerenje i razboritost. U dijalogu sa svijetom ne smije se umanjiti, oslabiti ili zatajiti istinu, ne smije se štetiti Kristovu nauku, niti zanemariti načela kršćanske vjere.

Crkva naviješta Evanđelje i uspostavlja dijalog s čovječanstvom prihvaćajući od svijeta sve što je časno i pošteno, a to potom uzdiže na nadnaravnu kršćansku razinu. Najteža pojava našega vremena su ljudi koji niječu Boga, ateisti s kojima je teško govoriti u dijalogu, premda ih Crkve posve ne isključuju. U tom slučaju, umjesto dijaloga Crkva šuti. Ozbiljnu pojavu ateizma ističe i Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada). Kako bi se uspostavio dijalog s onima koji ne vjeruju, Pavao VI. utemeljio je u rujnu 1963. Tajništvo za one koji ne vjeruju, a ono je izdalo opće smjernice za dijalog s ateistima. Crkva potom uspostavlja dijalog s onim ljudima koji štuju jednoga i svevišnjega Boga kome se i mi klanjamo. Riječ je o sinovima židovskog i muslimanskog naroda. Sve što je u njihovu bogoštovlju dobro i istinito, zaslužuje naše divljenje. Na kraju Crkva uspostavlja ekumenski dijalog s kršćanima koji se tako nazivaju po Kristu.

Smjernice enciklike Ecclesiam suam utjecale su na Deklaraciju o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate te na druge saborske dokumente. U Konstituciji o Crkvi Lumen gentium (Svjetlo naroda) govori se o nekršćanima i to prije svega židovima i muslimanima te o pripadnicima drugih religija. Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito, Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano od Onoga koji rasvjetljuje svakog čovjeka da napokon ima život (Lumen gentium, 16). Isto se govori u Deklaraciji o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, kada se tvrdi kako Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je u tim religijama istinito i sveto. Premda se u mnogomu razlikuju od Crkve, te religije nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude (Nostra aetate, 2). U dekretu pak o misijskoj djelatnosti Crkve ističe se sve dobro što se nalazi zasijano u srcu i umu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama naroda (Ad gentes – Narodima, 9) te se u različitim religijskim tradicijama otkrivaju sjemenke riječi (Ad gentes, 11) koje čine pripravu za Radosnu vijest i Bogu su na slavu.

(…)


Cijeli tekst rubrike Tema broja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.