Kad se mostom, koji kod Careve džamije spaja dvije gradske četvrti, prijeđe plitka Miljacka i dalje ulicom prođe između bivše zgrade suda i Konaka, poglede mami velebni neogotički toranj. Samostan i crkva sv. Ante pozivaju bliže svakoga tko zastane ispod trešnje i oronulog zida na početku Franjevačke ulice. Kamioni susjedne pivovare utihnuli su, radni dan je završen. U prolazu između crkve i franjevačkog samostana već su se skupili ljudi koji čekaju da počne večernja misa. Utorak je, dan kad bosanski katolici posebno štuju Padovanskog Čudotvorca.
Već na ulazu u crkvu, čovjeka obuzme ugodan osjećaj pobožnosti. Ispred prikaza Gospe koja u naručju drži beživotno tijelo svoga sina Isusa, zapaljene su svijeće. U polumraku crkve, kad utihnu zvona, zbor započinje pjesmu sv. Ante: Ak’ čudesa tražiš, gle. U tom trenu doista prestaju potrebe, kako kaže ova poznata pučka pjesma. I premda još nije vrijeme za pobožnost Trinaest utoraka svetom Anti, ipak se u crkvi sastalo nešto više puka. Svećenik tada počinje riječima: Moli za nas, blaženi Anto… Sve tako poznato, a ipak uvijek novo!
Povijest fratara u Sarajevu
U drugoj polovici 19. stoljeća mala župna zajednica sa sjedištem u sarajevskom Latinluku preselila je na Bistrik. Prva crkva koja je ondje sagrađena 1882. bila je vrlo mala, a zbog zidova od ćerpića i drvene konstrukcije često je iziskivala popravke. Imala je tri oltara, od kojih je već tad glavni bio posvećen sv. Anti, a dva sporedna Blaženoj djevici Mariji i Svetom Križu, patronu Bosne Srebrene.
Kad je nadbiskup Josip Stadler došao u glavni grad BiH, franjevci su ga primili u jedinu crkvu u središtu Sarajeva. Kako je bilo potrebno urediti crkveno ustrojstvo, u dogovoru sklopljenu između nadbiskupa i franjevačke redodržave Bosne Srebrene, niz je bosanskih župa koje su do tog trenutka opsluživali svećenici franjevci, ustupljen za potrebe dijecezanskog klera. Između ostalih, tek izgrađena crkva na Bistriku. Tako je ona neko vrijeme služila kao katedrala, s obzirom da još nije bila izgrađena službena prvostolnica. Franjevci su iste godine napustili Sarajevo i nakon višestoljetne neprekinute prisutnosti u Sarajevu odselili u matični samostan u Kreševu.
Četiri godine poslije, u lipnju 1886., odlučeno je da se provincijal fra Mijo Gujić sa svojim tajnikom i jednim definitorom ponovno doseli u Sarajevo. Unajmili su stan u ulici Terezije, kod Vatrogasnog doma. Kad je 1889. svečano posvećena sarajevska katedrala, fratri su se odlučili vratiti u blizinu crkve na Bistriku, pa su stanovali u Hendinoj ulici iznad današnjeg samostana. Četiri dana pred Božić 1891. ondje je buknuo požar, pa su fratri odlučili pristupiti izgradnji novog samostana, odmah uz crkvu. Temelji za novu zgradu blagoslovljeni su 1893., a već dogodine, 31. kolovoza, uselili su franjevci u novoizgrađeni samostan.
Najmlađa crkva u gradu
S obzirom na nedovoljno kvalitetno izgrađenu crkvu sv. Ante, prvi veći popravak na konstrukciji crkve bilo je potrebno provesti 1891., no i u narednom desetljeću malo je toga uspješno riješeno. Zbog stanja u kojem se zgrada nalazila, Zemaljska vlada 1905. odlučila je crkvu zatvoriti za javnu uporabu. Do tad su planovi za izgradnju nove crkve već bili spremni, a među prvim crkvenim osobama pomoć i podršku ponudio je Josip Juraj Strossmayer. Posljednje liturgijsko slavlje u staroj je crkvi upriličeno 15. ožujka 1912., a već tri dana poslije crkva je bila srušena.
Odmah se pristupilo kopanju temelja za novu crkvu sv. Ante, koja će biti izgrađena po projektu Josipa Vancaša. Temelji su blagoslovljeni na svetkovinu sv. Ante 1912., a već u rujnu iste godine zidanje crkve bilo je završeno. Dok zvonik nije dovršen, radilo se na unutarnjem uređenju, a dvije godine poslije, 20. rujna 1914. upriličena je svečanost posvete crkve.
(…)
Cijeli tekst rubrike Reportaža pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
