Početna stranica » Tko nam odgaja djecu?

Tko nam odgaja djecu?

141 pregleda

U teškim trenucima kad nas životne nedaće udaraju sa svih strana, kad stradaju naši bližnji a mi im ne možemo pomoći, patimo i mi s njima. I kada pokušavamo naći razumijevanje ili čuti utjehu, riječ potpore od drugih, što dobivamo? Kuknjavu koja je gora od svih naših besanih noći i samotnih sati u kojima se pitamo kako i što dalje.

Ljudi zaboravljaju zašto su vam uopće došli ili zašto ste od njih tražili savjet. Stanu se prisjećati svojih muka i bližnjih, milih i pokojnih i onda vi sjedite tako uhvaćeni u tu zamku tuđeg proživljavanja već davne prošlosti, a svi vaši pokušaji da pobjegnete ne mogu biti ostvareni jer se tako ne radi. U glavi vam se vrte razne misli, budi se bijes, reakcija koja se ne smije ispoljiti. Sva tuga koja vas je dovela drugima, ili njih vama, nestaje i jedini nagon koji osjećate jest kako pobjeći. Sadašnjost je svedena na nepotrebnost, a prošlost je postala život.

Ljudi bjesomučno i netaktično prizivaju svoje duhove prošlosti, ne misleći kako je osobi koja u tom trenutku proživljava teške trenutke, kad srce puca a oči se stalno natapaju suzama, jer je teško gledati bližnjega ili roditelja kako pati. Gledati kako ga drugi tretiraju u njegovoj bolesti, a ne može se boriti niti izbjeći gorku stvarnost. Ti stari roditelji prepušteni na brigu drugima pobuđuju rane koje će teško zacijeliti i slike koje će vremenom izblijedjeti, ali neće manje boljeti. Stalan grč u stomaku podsjeća da nešto nije u redu i da stvari mogu biti i drugačije. I onda ljudi dođu utješiti, razgovoriti, a zapravo samo nepotrebno navode primjere: tako sam ja, tako je meni bilo, tako je moja rodica, tako je moja majka, moja baka, i ja sam patila, mučila se i bilo mi je teško. Kad se samo sjetim… I ne ostave prostora za sugovornika i njegovu muku. Preostaje samo kimati glavom i čekati da nametljivci odu.

Jedini spas i utjeha

Problem koji vas je doveo u razgovornu situaciju nestao je, ali je sjećanje u jednoj glavi proizvelo čuđenje u drugoj. To sjećanje je svelo vaše probleme na nulu, a svoje stavilo na pijedestal, na kojemu je ono uvijek kad se govori o mukama i životnim izazovima. I kao da vam poručuje ja sam veći, teži, moćniji. Ti ne znaš kako je to, ali ja znam. I u tom trenutku požalite što ste uopće pomislili da će vas netko razumjeti, podržati, ohrabriti i što u ljudima tražite utjehu. Tu je onaj koji vas čeka i vidi sve vaši boli, samo ga treba zazvati. A mi to često zaboravimo. Molitva upućena Bogu jedini je spas i utjeha! Molitva upućena ljudima puna je proturječnosti, sitnih interesa i nepovjerenja, koliko god se trudili to prikriti. Rijetki su iskreni ljudi koji ljube druge bez ikakve zadrške i očekivanja.

I sve će biti gore. Roditelji koji danas ne znaju suspregnuti svoje traume i rane iz odnosa jednih s drugima, neoprezno svoje strahove prenose na djecu. Pred djecom govore sve i onda se čude kad ih djeca razotkriju pred drugima. Djeca su postala ravnopravni sudionici svih tema koje odrasli potežu i to do takvih ozbiljnih krajnosti, koje mogu prouzročiti neželjena ponašanja u djece.

(…)


Cijeli tekst rubrike Pogled u dušu pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.