Mame su ih lijepo odjenule za svetu misu i djeca sretna dolaze, podržavaju jedni druge i raduju se susretu. Nježni dječji glasići odzvanjaju prostorom i slave Boga. Odmah u sjećanje dolaze Isusove riječi: Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje (Lk 18,16).
Uskoro će i Božić i djeca će radosno s roditeljima kititi bor, uživati u čarima dolaska Božića i slušati priče starijih o božićnim običajima. Radovat će se, pjevati, čekati dolazak maloga Isusa. Ono što nauče u obitelji to će dalje prenositi svijetom. Tužan je Božić u kući u kojoj nema svjetla, u kojoj se djeca zanemaruju, u kojoj ih se ne upućuje na vrijednost i važnost molitve, u kojoj djeci nedjeljom rano ujutro uključe televizore umjesto da im podare ljubav i blizinu. Ne, u takvim obiteljima se ne okupljaju zajedno oko stola nedjeljom i taj dan prođe kao i svaki drugi dan. Nitko se i ne osvrne na činjenicu da je Stvoritelj iz ljubavi prema čovjeku odredio jedan dan u tjednu da se on odmori, da bude u društvu svojih najmilijih, da se u zajedništvu vesele i druže. Ne, nedjelja se koristi za duže spavanje, za pranje i slaganje robe, pranje prozora, kupanje djece da bi u ponedjeljak bila čista za školu, za sve ono što se u tjednu ne stigne. Sve što se nagomilalo i odlagalo, uradit će se u nedjelju. Tako je i u dane Božića.
Božić će i za obitelji koje vjeruju i one koje ne vjeruju proteći u konzumerizmu, prejedanju, opijanju, uređivanju kuće, posjećivanju rodbine. Hoće li se obitelji susretati na svetoj misi? Božić dolazi, Božić prolazi, svi ga željno najavljuju, a kada dođe, izvanjski ga se pozdravlja ali mu se malo tko približava. Zapeli smo u materijalizmu i nekako olako zaboravljamo samu bit ovoga blagdana. I Riječ tijelom postade (Iv 1,14).
Trenuci neizvjesnosti
Sjećam se zbivanja prošlih Božićâ. Sveti Nikola je prvi dolazio, ostavljao darove u crnim gumenim čizmama koje smo mi djeca pažljivo oprali za ovu prigodu. Cijelu noć smo se brat i ja borili sa snom, a sve da nam ne pobjegne trenutak kad darovi stignu do čizmica i kad svetac tim činom ne pokaže da smo bili dobri, vrijedni, poslušni. Ujutro, prva misao je li bio, je li što ostavio. Izlijećemo iz toplih postelja i trčimo do prozora kako bismo se uvjerili da nismo sanjali. Kad tamo, šareni papir, nešto umotano viri iz čizmica! Oči se sjaje, ruke drhte i jednostavno nam je žao posegnuti za darovima, pružiti ruke, jer želimo produžiti trenutak neizvjesnosti.
Obično bi slatkiši bili u čizmicama, neki odjevni predmet ili neka igra, šah ili čovječe ne ljuti se. Mašta bi tada proradila i ja bih se pitala gdje je to kupio sv. Nikola. Zar i na nebu ima prodavaonica i kako je on to sve donio sa sobom? Kako je znao što mi treba, što bih ja htjela? Danima sam tako hranila snove, istraživala, ispitivala, razmjenjivala dojmove s drugom djecom i svi smo kao očarani govorili o svetom Nikoli i Krampusu. Krampusa smo se svi bojali, ali nas on i nije posjećivao. Stariji bi se šalili da nam je ostavio bijeloga luka i batinu, ali mi smo se smijali jer smo vidjeli sadržaj svojih darova i znali smo da nas sveti Nikola voli.
Nakon toga, slijedile su blagdanske pripreme. Mama je po cijele dane spremala kuću, prala, čistila. Vadili su se servisi koji su se samo za blagdane koristili. Zavjese se osvježavale, nekad se i krečilo, a sve da kuća i njezini ukućani što spremniji i uredniji dočekaju Božić. Kad bi mama počela praviti kolače, cijela kuća je mirisala, a mi se nismo smjeli približiti. Samo smo pratili njezine korake i virili u ostavu diveći se njezinim delicijama. Jedva smo čekali božićno jutro da bismo i mi bili važni i da bi nam se odrezao dostojan komad torte za kojom smo uzdisali u svojim snovima. A tek pečenica koja je mirisala na dim, sir iz kace…
Svjetlo i mir
Božić je vrijeme obilja, ljubavi i zajedništva. Sva rodbina na okupu. Na Badnjak svi članovi obitelji se okupe na večeri. Pale se svijeće u pšenici. Nakon posne večere dido ih gasi rakijom, a mi gledamo onaj plavičasti dim i nije nam jasno kako se rakijom može ugasiti plamen kad on sve veći postaje. Dok odrasli sjede i razgovaraju, mi se ispod stola vrtimo oko njihovih nogu i zadirkujemo jedni druge. Mlađi često i oplaču, a ako gurkanje ustraje, često neki dobiju izgon u hladni hodnik dok se ne opamete. Mi se malo smirimo pa opet započnemo. Nemamo mira. Jedino nas podsjećanje na jutarnju misu vrati u stvarnost i sjetimo se da ćemo sresti svoje prijatelje iz razreda i jedva čekamo s njima razmijeniti informacije o darovima i radovati se susretu. Nisu to bili skupocjeni darovi, ali bili su povod za druženje i nama je to bilo itekako važno. Rado smo dijelili poklonjeno, rado provodili vrijeme skupa i pokazivali jedni drugima nove opravice. Odlazak u crkvu je bio blagdan, svečanost, vrijeme kad smo svi pažljivi jedni prema drugima. Neka toplina i ljubav nas prožmu i mi se pogledamo i smiješimo jedni drugima, a da ni sami ne znamo zašto.
Danas vidimo mnoštvo šarenih i skupih darova u prepunim tržnim centrima gdje se od obilja ne vidi vrijednost i nema više iščekivanja stvari o kojima se samo sanjati moglo. Djeca su pretrpana svime i teško ih je iznenaditi i obradovati. Nema zajedničkih susreta osim u školi. Roditelji su prezauzeti i na Badnjicu često kasno stignu na večeru ili čak i ne stignu ako su negdje na ‘privremenom radu u inozemstvu’ kako se nekad govorilo. Nama je tada u Jugoslaviji bilo neobično da su ljudi koji su radili u inozemstvu imali slobodne dane za Božić. U to vrijeme oni bi dolazili i donosili zanimljive slatkiše i darove koje mi nikad do tada nismo vidjeli i nismo ih mogli ni zamisliti u svojoj mašti. Oni su nam donosili dašak nekoga drugog svijeta, svijeta koji je nama bio nedostupan i koji nismo poznavali. Čeznuli smo za nečim čime smo, evo, danas preplavljeni. Sada su opet roditelji negdje u svijetu i rade za svoje obitelji, čeznući za njima i odvodeći ih jednom sa sobom. Sve je manje djece, sve je manje iznenađenja, a Božić ipak dolazi u svome sjaju kao i uvijek. Božić ne gubi svoju vrijednost, ne mijenja se, uvijek je svjetlo i mir. Naše brige i nedaće odnesu nas u neki svijet koji nas plaši i uznemirava, ali nam Božić probudi nadu. Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1,16). Bogu hvala na ovom daru, na svakogodišnjem dolasku bez obzira na okolnosti. Sretan nam Božić i neka nas svjetlo maloga Isusa i dalje vodi putovima koji su pred nama.
