Vladimir Blažanović rođen je 1953. u Donjem Hasiću kod Bosanskoga Šamca. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a potom diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uz štafelajno slikarstvo bavi se zidnim tehnikama i vitrajem. Djela mu se nalaze u privatnim i javnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu, te u sakralnim objektima ponajviše u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Član je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.
Kako biste opisali svoj slikarski jezik?
Mislim da se može svrstati u spektar i prakse europske klasične moderne koja se događa tijekom dvadesetoga stoljeća a karakterizira ga otvorena paleta, slobodnija upotreba linije, mrlje i plohe. No kako u modernim pristupima nema zakonitosti ni pravila, slobodno mogu reći da mi u traganju za slikom nije ništa strano.
„Svete” slike
Većina Vaših djela su sakralne tematike. Kako je došlo do toga da kao umjetnik postanete prepoznatljivi upravo po tim djelima?
Moj rad se dijeli na dvije glavne grupe. Jednu čine moja slobodna slikarska traženja koja kritičari obično svrstavaju u „asocijativnu apstrakciju” i sakralno. S obzirom na to da sam odrastao u katoličkom okruženju gdje su, u tim skromnim vremenima, jedine slike bile „svete”, a i prve prave umjetničke slike koje sam susreo (Gabrijela Jurkića, Dulčića, Biffela, Sedera…) najčešće su bile sakralnoga sadržaja, pa stoga nije ni čudo da sam i ja od ranih početaka pokušavao naslikati nešto sakralno. Kasnije, kad sam završio studij i pojavila se poneka narudžba, otvorio se problem kako slikati, kako pronaći neki put u prašumi suvremenih sloboda i odsustvu pravila, koja su u ranijim velikim stilovima štitile slikara od beskraja mogućnosti. Moji pokušaji su se postupno kristalizirali u spoznaju da nova estetika moderne, koja je unijela svježinu i nove harmonije, nije u dovoljnoj mjeri iskorištena u svijetu sakralnoga i da bi ga mogla obogatiti. Pokušavao sam slikati u tom duhu i to je donijelo neke plodove, koji su onda izlagani, reproducirani i tako došli u javnost.
Sakralno je oduvijek bilo tema i inspiracija umjetnicima pa stoga postoji nebrojeno mnogo interpretacija već dobro poznatih likova i motiva. Na koji način postižete to da sakralno i ono što je duboko ukorijenjeno u tradiciju učinite suvremenim?
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća postaje šire dostupno obilje knjiga iz umjetnosti s reprodukcijama u boji. Pojavljuje se ilustrirana Biblija, Biblija u stripu, filmovi igrani i crtani s biblijskim sadržajima pa za doslovnu „Bibliju pauperum” više nije bilo razloga. Slobodna sakralna slika mogla se osloboditi ustaljenih ikonografskih obrazaca a da, kao npr. kod motiva Zadnje večere, prenese bitni sakralni sadržaj. Rasterećenje od klasične, realističke opisnosti otvorilo je mogućnost slobodnoga komponiranja likovnih elemenata slike, više plošno slikanje što je svojstveno modernosti, a rezultiralo je novim, svježim rješenjima i mogućnošću varijacija. To je bio način da se vrijednosti o kojima govorimo osuvremene, održe živim.
Kako mislite da se suvremeno društvo nosi s temama kao što su duhovnost i sakralnost? Kako to utječe na Vaš rad?
Živimo u vremenima kada su mnoge tradicionalne forme življenja i vrednote dovedene u pitanje, a civilizacija u kojoj smo rasli počela je sumnjati u svoje temelje. Ponesen vizijom „prosvijećena čovjeka” suvremeni (zapadni) čovjek previdio je da se dogodio „gubitak središta”, što ne može proći bez golemih posljedica čemu smo svjedoci. Senzacija i spektakularno zakrila je u pravilu skroviti put do vrijednosti. Forma je postala bitnija od sadržaja, etičko se istopilo u estetskom. Umjetnost biva uzdignuta na razinu religije, a umjetničko djelo je postalo „lik Boga za agnostičko doba” (Terry Eagleton). Stanovita je to bolest duha koju mislioci nazivaju „estetizacijom svijeta”. Pritom su duhovnost i sakralnost prve na udaru, a od životne važnosti je da duh bude zdrav. Može li čovjek uronjen u sve to proći neokrznut? Sva ta pomutnja unosi nemir koji nije plodonosan.
Postoji li neka figura ili forma koja se ponavlja u Vašim djelima ili nešto posebno ili skriveno u Vašim djelima što gledatelji možda ne primjećuju, ali je za vas od velike važnosti?
Mogući pristup radu dijelim na, da upotrijebim sliku iz književnosti, prozni i poetski. Prvi podrazumijeva put na duge staze, planiranje, opširne pripreme itd. Drugi je bliži trenutku, nadahnuću. Čini mi se da sam bliži ovom drugom. Tu nema velikih planova, velikih serija slika koje imaju za cilj iscrpiti neku temu, dugoprugaške vjernosti nekom estetskom modelu ili tipu slike. Nemam nekog arsenala oblika koji koristim, barem ne svjesno, niti upisujem poruku koju bi trebalo odgonetnuti. Slika je susret koji se dogodi kroz rad. Ona je sama po sebi poruka, prostor smisla otet od kaosa ukoliko su elementi koji je čine dovedeni u napetost, odnose da ona „oživi”. Netko će tu odčitati red, drugi harmoniju, treći ljepotu, dramu, ona će žariti svoju poruku smisla.
Ima li neko Vaše djelo koje Vam je posebno važno ili ste na njega posebno ponosni?
Naravno da imam dragih slika, ali to je ovako teško komunicirati. Jedna od njih je moja prva „moderna” zadnja večera, koja je rezultat višemjesečnih pokušaja slikanja toga motiva na više platana i onda, u jednoj seansi, kao da se sama naslikala. Kada nakon nekoga vremena sretnem neku svoju sliku ja, kao često i drugi autori, prvo joj vidim mane, ali nađe se i onih koje me obraduju.
Umjetnost – odraz ljudskoga duha
Kako vidite poveznicu između umjetnosti i duhovnosti, kako Vi definirate kreativnost i kako ona proizlazi iz čovjeka?
Vasilij Kandinski, jedan od glavnih aktera avangarde, napisao je 1912. esej „O duhovnom u umjetnosti”. Vrijeme je to kad se lepeza umjetničkih sloboda ukazala na horizontu u svoj svojoj širini. Čovjek je, po njemu, duhovno biće, slika je proizvod duha. Svjestan opasnosti novih sloboda apelirao je da slikar mora biti visoko moralan. Smisao umjetnosti je da uzdiže dušu, da čovjek ne ogrezne u nižem, ona je sredstvo da se dođe do Izvora, kaže Kandinski. Mislim da je taj etički moment, zajednička odgovornost za svijet u kojem živimo, moguća poveznica ta dva oblika duhovnosti. Čovjeku je namijenjena uloga sukreatora u Božjem stvaranju. Za kreirati bolji svijet potreban je slobodan čovjek, zdrava duha, a on je danas ugrožen žestokim naletima razornih destrukcija. Pozitivna kreativna zaokupljenost čovjeka snažan je potencijal darovan čovjeku, uzvraća mu životnim smislom i na dobro je cijeloj zajednici.
Shodno prethodnom odgovoru, smatrate li da umjetna inteligencija može stvarati umjetnost?
Umjetnost je širok pojam i naravno da će umjetna inteligencija moći proizvoditi visoko estetizirane artefakte i brže i efikasnije nego čovjek koji ima svoje granice i mjere. Ali za umjetnost shvaćenu kao duhovnost potreban je čovjek s dušom, čovjek sa svojim slutnjama i čežnjama, strepnjama i nadama, pitanjima, koji može roditi stih, sliku, koji imaju moć udahnuti čovjeku onaj živodajni, katarzični kisik nade. Parafrazirajući Goethea pitam se hoćemo li postati barbari koji, po njemu, ne znaju razlikovati što je vrhunsko.
Član ste grupe Contra – skupine autora koja svojim postavkama izložbi želi aktualizirati pristup klasičnom slikarstvu. Koliko je umjetnost i na koji način relevantna modernom čovjeku u ovom vremenu instant zadovoljstava i moru viralnih vizualnih atrakcija?
Motivaciju Contre vidim više u želji da posvijestimo domete i vrijednosti koje je načinio čovjek, umjetnik prije nas. Počnemo li se vrednovati međusobno u horizontali nesvjesni izvanrednih dometa umjetnosti u povijesti iz koje izrastamo, velika je šansa da ćemo postati plijenom prazne umišljenosti, mediokriteti. Umjetnost je svojim habitusom dio vizualnoga. Međutim, u vremenu u kojem su prvi zahtjevi učinkovitost i profit a druge vrijednosti poljuljane, ona je u prilici da izgubi svoj duhovni potencijal i ulogu koju je imala i postane prolazna moda, tek jedno od instant zadovoljstava. Davno već krenula su pitanja je li umjetnost s višim ciljem s takvim prioritetima uopće moguća.
Koliko su mladi ljudi danas kreativni i otvoreni za umjetnost?
Ne sumnjam u dar kreativnoga i ove generacije. Ali, za razliku od moje generacije oni žive u „kući od sutra”, u informatičkoj eri koja je donijela nove tehnološke mogućnosti. Ne mislim da će stare metode nestati, uvijek će ostati potreba za radom tradicionalnim materijalima, ali starom arsenalu mogućnosti pridružit će se i nove, koje nosi novo vrijeme. Logično je da će mladim generacijama one biti bliže nego nama.
Kako biste opisali vezu između umjetnosti i svakodnevnoga života? Postoji li nešto što Vas svakodnevno potiče ili nadahnjuje i što zapravo nije vezano za umjetnost?
To su zanimanja koja prožimaju cijeli život i nadahnuće, da upotrijebim tu romantičnu riječ, dolazi iz življenja života, dodira s prirodom, knjiga. Traženje je to sebe, iskušavanje svojih granica, borba sa smislom. Netko je rekao da je duša kao atleta, kad preskoči zadanu letvicu nešto iznutra tjera je na nove pokušaje.
Kako zamišljate svijet u kojem umjetnost ne bi postojala?
Zapravo ga ne mogu zamisliti. Bio bi to svijet i bez čovjeka, barem onakvoga kakvog ga oduvijek poznajemo.
Koja bi bila Vaša poruka našim čitateljima za kraj ovoga razgovora?
I sam sam čitatelj Svjetla riječi od početka sve do danas i uvijek mu se iznova obradujem. Ono je, osobito nama podrijetlom iz BiH, nezamjenjiva veza sa zavičajem, franjevačkom Bosnom. U ovim čudnim i neizvjesnim vremenima punim tame pomaže nam „stajati na svjetlu”. Time Svjetlo riječi ispunjava svoju svetu zadaću. Neka nam i dalje svijetli!
