Svjetski poznat kanadski filozof Charles Taylor u svojoj izvrsnoj knjizi Sekularno doba tvrdi kako 1800. u Zapadnoj Europi počinje doba mobilizacije, koje traje sve do pedesetih ili čak do šezdesetih godina prošloga stoljeća, točnije do Studentske revolucije 1968. Tako se u 19. stoljeću javlja mobilizacija ne samo kod vjernika – ne samo kod katolika i protestanata – nego i kod ateista, jer tada ateizam postaje masovna pojava. Isti način ponašanja (isključivost, pripadnost i mobilizacija) prisutan je ne samo između vjernika i nevjernika, nego jednako i unutar teizma i unutar ateizma. Navedene značajke osobito dolaze do izražaja u nacionalnim ideologijama, točnije u imperijalnim nacionalizmima, koji su Europu odveli u dva svjetska rata. Također su dovele do najnovijega rata devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, pa tako i do rata u BiH (1992-95).
Vrijeme isključivosti, pripadnosti i mobilizacije počinje slabiti i ide postupno k svome kraju sredinom 20. stoljeća. To postaje vidljivo 1951, kad počinje postojati ono što danas nazivamo Europska unija, te kad se održava Drugi vatikanski sabor (1962-65), a napose za vrijeme Studentske revolucije i pada Berlinskoga zida (1989). To vrijeme isključivosti bilo je zapravo vrijeme kolektivizma, kad je čovjek pojedinac bio sveden na pukoga člana svoga kolektiva, što je predstavljalo negaciju temeljnih čovjekovih sloboda: slobode savjesti, slobode misli i slobode govora; to je bilo vrijeme nacionalnoga, klasnoga, političkoga, religijskoga i svakoga drugog kolektivizma.
Nakon ove paradigme nastupa paradigma individualne autentičnosti, koja pak lako završava u svojoj krajnosti, u utilitarnom ili ekspresivnom individualizmu. Rezultat te promjene jest ono što današnji sociolozi religije nazivaju vjerovanjem bez pripadanja (believing without belonging). Ljudi, dakle, vjeruju, ali ne pripadaju velikim službenim religijama. Zapravo, ne žele pripadati nikome. Milijuni su napustili i dalje napuštaju Katoličku i Evangeličku crkvu. To je danas osobito aktualno u Njemačkoj. Sociolozi religije tvrde da ovi ljudi vjeruju, ali ne pripadaju, a dosada su ljudi – u doba mobilizacije – pripadali, a nisu vjerovali, tj. nisu osobno vjerovali, nisu imali osobne vjere. Time se želi reći da nemaju povjerenja i ljubavi prema pripadnicima drugih religija, jer ne svjedoče svoju vjeru koja uključuje ljubav prema Bogu i prema bližnjemu (prema svakome čovjeku kojega susreću).
Kod nas u Bosni i Hercegovini najvećim dijelom ljudi pripadaju, a ne vjeruju, ali se i broj onih koji vjeruju, a ne pripadaju također povećava. Istaknuti povjesničar Dubravko Lovrenović tvrdi da ponašanje katolika u BiH (i u Hrvatskoj) najviše određuju nacionalni romantizam i politički katolicizam. Obrat nastaje kad ljudi postanu vjerodostojni svjedoci svoje vjere. Vjerodostojnost Katoličke Crkve u BiH mjeri se po tome koliko će iskreno dočekati papu Franju, koji u Sarajevo dolazi 6. lipnja, a koji zahtijeva povratak Crkve Isusovu evanđelju.
Katolička Crkva u BiH vjerodostojna je onoliko koliko pokaže da se nalazi u procesu obraćenja, kojim nastoji nadići isključivost prema drugima. U BiH se, naime, osim uzajamne isključivosti, masovno čine dva u nebo vapijuća grijeha: tlačenje siromašnih i uskraćivanje radnicima zaslužene plaće. Ljudi mjesecima i godinama ne primaju plaće koje su zaslužili. Snosi li Crkva u BiH dio odgovornosti za takvo stanje i iznosi li tu istinu pred one koji su se na tuđi račun obogatili? Živi li naša Crkva u skladu s onime što je Isus htio ili pak u skladu sa zahtjevima moćnikâ ovoga svijeta? Ljudski je griješiti, ali je još više ljudski priznavati svoje grijehe: iskreno, ne tražeći truna u oku brata svoga i ne preskačući balvana u vlastitome oku (Mt 7,3). Prema tome, potrebno je najprije, kako stoji u Evanđelju, izvaditi brvno iz svoga vlastitog oka, pa ćemo istom tada bolje vidjeti trun u oku brata svoga i tako ga lakše izvaditi.
