Sv. Franjo Asiški je naglašavao da je kršćanska vjera vjera u Božje utjelovljenje (učovječenje). U tome su ga slijedili veliki franjevci. Mi vjerujemo da se Bog utjelovio, da je postao čovjekom, a to zapravo znači da se Bog iz apsolutne slobode, apsolutno slobodno, ni od koga prisiljen, niti ga bilo tko može prisiliti, i iz apsolutne ljubavi sjedinio s čovjekom Isusom iz Nazareta. To je jedinstvo ljubavi između Boga i čovjeka Isusa iz Nazareta, to je neraskidivo jedinstvo ljubavi. I to jedinstvo nije ukinulo razliku između Boga i čovjeka, nego je afirmiralo razliku između Boga i čovjeka.
Razlika između Boga i čovjeka je ontološka razlika, a gdje je ontološka razlika, tu je ontološko jedinstvo, i to jedinstvo ljubavi, drukčije rečeno, prijateljsko jedinstvo. Svakodnevnim jezikom to možemo reći ovako: najjače jedinstvo je jedinstvo ljubavi. Jedino pravo jedinstvo na ovoj zemlji je jedinstvo ljubavi, jer to jedinstvo nastaje iz slobode. U tom jedinstvu ljubavi nitko nije ugrožen, razlika nije ni umanjena ni poništena, nego afirmirana. Zato možemo biti sretni jedino u ljubavi, jer smo u ljubavi maksimalno priznati kao različiti i maksimalno sjedinjeni. Prema tome, jedinstvo i razlika idu skupa, jedno bez drugog je nezamislivo.
U Starom zavjetu stoji da je čovjek Božja slika, da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku, što zapravo znači da je Bog prisutan svuda u svim svojim stvorenjima, ali da je prvenstveno prisutan u svom najsavršenijem stvorenju – čovjeku. U Novom zavjetu stoji da se Bog iz ljubavi prema čovjeku sjedinio s čovjekom: drukčije rečeno, da se Bog utjelovio, učovječio, da je postao čovjekom. Kada kažemo da se Bog iz ljubavi sjedinio s čovjekom Isusom iz Nazareta, mi time također tvrdimo da se Bog iz ljubavi sjedinio sa svakim čovjekom i da se time zapravo sjedinio indirektno sa svim svojim stvorenjima, jer je čovjek zastupnik i predstavnik svih Božjih stvorenja. Jednostavno rečeno, Božja ljubav prema čovjeku i time prema svim stvorenjima je neopoziva, bezuvjetna i bezgranična. Bog u svojoj ljubavi ostaje apsolutno pouzdan, postojan i vjeran prijatelj.
Koje su praktične posljedice ovog jedinstva ljubavi između Boga i čovjeka, a time između Boga i cijelog stvorenog svijeta? Posljedice su sljedeće: patnja bilo kojega čovjeka na zemlji jest moja patnja, jest naša patnja. Patnja i moga neprijatelja i naših neprijatelja je naša patnja, jer su i neprijatelji ljudi, jer i njih Bog ljubi, ne samo nas. Naša je sudbina zajednička. Ne možemo se spasiti na tuđi račun. Čovjek kao čovjek može se ostvariti samo u ljubavi prema drugom i spremnosti da dadne sve svoje i svoj vlastiti život radi drugih. Čovjek kojega ne pogađa patnja drugih ljudi je izgubio svoju ljudsku bit, prestao je biti čovjek i postao je živi mrtvac. Autoritet patnje je najveći autoritet na ovoj zemlji. Zato je sjećanje na patnju bitna odrednica ljudskog života. Sjećanje na patnju je izvor nade u bolji svijet, u svijet bez patnje. Sjećanje i nada idu skupa.
Sjećanje na patnju svjedoka istine je subverzivno, dovodi u pitanje i nas i postojeći svijet, zahtijeva promjenu i nas samih i postojećeg svijeta na bolje. Svijet u kojem se progone istina i svjedoci istine treba mijenjati. Ljudi koji su patili zato što su svjedočili istinu mjerodavni su za ljudski život na zemlji, jer oni anticipiraju svijet u kojemu ćemo živjeti u skladu s istinom. Njihovo svjedočenje istine je temelj nade u bolji svijet. Nada u bolji svijet ima primat pred prošlošću u kojoj je bila istina progonjena i sadašnjosti u kojoj se danas progoni istina. Treba se, dakle, otvoriti budućnosti koja će nadići modele življenja u prošlosti i sadašnjosti.
