Promatram obitelji, mlade roditelje, njihove roditelje u godinama koji zadovoljno provode vrijeme sa svojom djecom, unucima i nastoje im pružiti što je moguće više u životu i ispuniti njihove potrebe. Ne štede ni truda ni sebe. Djeca sve primaju zdravo za gotovo i došlo je dotle da ono što su olako dobila, olako se prema tome i odnose. U isto vrijeme isti ti roditelji ne poštuju nedjelju, jedni idu na misu, jedni ne idu. Tumače vjeru na svoj način i tako je i žive. Jezik koji koriste u svakodnevnoj komunikaciji dvosmislen je jako i lascivan. Pokušavaju biti duhoviti i ne razumiju ako se netko tome ne smije, te opet ponavljaju nepotrebno na svoju sramotu, ali to tako ne vide. Stariji su to ljudi koji pred unucima psuju onako u šali, koji djeci kažu, vragovi jedni, koji se vulgarno izražavaju u komunikaciji s drugima i misle kako je to u redu.
Ne pitaju se zašto odvajaju vjeru i svakodnevni život. Zašto ne žive vjeru, zašto je doživljavaju kao rutinu, kao nešto što se u određene dane treba obaviti? Kako i gdje mogu naći mjesta riječi – bila sam jučer, jer je bio blagdan, pa neću i danas, ne valja pretjerivati?! A to što se na svakom drugom polju pretjeruje, osobito što pojesti i u što se obući! Ne vidi se i ne osjeti blagodat vjere, duhovna hrana, predanost Božjeg stvorenja Stvoritelju, što se gubi vrijeme u sumanutim i nezrelim razgovorima s drugima a sve u smislu ne bi li ispali što duhovitiji i suvremeniji!?
Praznina se ogleda i u riječima i u djelima i u životu. Materijalno očito ne znači ispunjenje i nikad to neće niti moći biti. Toliki su primjeri svuda oko nas. Bahatost imućnijih i mahanje svojim mogućnostima pred poluizgladnjelim narodom neće na dobro izaći. I još gore, jer se zna da to bogatstvo nije stečeno trudom i zalaganjem, nego unesrećivanjem drugih. Uvijek drugi plati za rastrošnost prvog a treći ispašta. Rijetko se desi da bližnji daruje drugom nešto vrijedno ili učini uslugu, a da ne očekuje nešto zauzvrat nakon toga. Ako je taj drugi siromašan, onda makar udvorništvo i lijepu riječ te neiskren osmijeh. Često se onaj kojemu pružiš ruku okrene protiv tebe, ako ste na nekoj sličnoj imovinskoj razini. Osjeti se ranjen, otkriven, ponižen. I umjesto zahvalnosti, osjeti prezir, strah i želi što prije vratiti uslugu i nemati s vama više posla, kao da ste vi krivi za njegovu nedaću. A onaj koji ju je doista skrivio, ne osjeti te izdajničke poglede i taj osvetnički pohod.
Ne pitaju se zašto odvajaju vjeru i svakodnevni život. Zašto ne žive vjeru, zašto je doživljavaju kao rutinu, kao nešto što se u određene dane treba obaviti? Kako i gdje mogu naći mjesta riječi – bila sam jučer, jer je bio blagdan, pa neću i danas, ne valja pretjerivati?!
Obični vjernik tad ostaje zapanjen ljudskom prirodom i onime u što se čovjek pretvorio. Tada mjesto nađe ona – čovjek je čovjeku vuk! Zvuči strašno, ali ako se malo osvrnemo oko sebe, nije nemoguće, naprotiv! Isus je prolazio pustinjom i obraćao se svima koje su drugi odbacili ili ih smatrali nečistima. On je svaku dušu hranio svojom dobrotom, toplom riječi, utjehom srca. I njemu se desila izdaja onih kojima je pomogao.
Narav nedjeljnog vjernika
Ljudska priroda se očito ne mijenja, neke stvari, na žalost, ostaju iste. Usprkos tolikom vremenu između danas i Isusovog doba, ljudi ne mijenjaju ćud, čini se da se samo usavršavaju u grozi i nametanju svoje volje drugima bez preispitivanja ili pokušaja da se druge shvati. Uzalud čitanja biblijskih prispodoba, uzalud primjeri tuđih iskustava, sve to ne nalazi odjeka u oholom srcu ljudskom. Čovjek se odalečio, i ono što sluša pod misom uopće ne vidi kao poruku za sebe. Ne preslikava Isusove riječi u svoj život, ne dâ mu mjesta niti u jednom kutku svoje svijesti. Misli, otišao sam na misu i dobar sam vjernik. Vidiš, Isuse, idem na misu, nekad se ispovjedim, pričestim. Vidiš dobar sam vjernik! A to što ništa od onog što Ti govoriš ne primjenjujem u svom životu, što ne povezujem to dvoje i što mislim da je to samo druga strana rijeke i da samo ponekad bude most između tih dviju strana… Mi sami smo svoji sudci i svoji tužitelji. Sve što smo napravili učinili smo to slobodnom voljom! I još smo se time ponosili kao da je to nešto vrijedno spomena. A žrtva koju je podnio Onaj koji nas ljubi usprkos svim našim slabostima, zašto bismo o njoj razmišljali? Mogao je Isus sebe izbaviti, ali nije htio! To je pojašnjenje sebičnog srca koje vidi korist u svemu što ga okružuje i samo time upravlja svoj život. Sve drugo je gubljenje vremena, višak i nepoželjno. Kad netko upozori da bi stvari mogle i drugačije izgledati, dođe do napada i onda se otkrije prava narav nedjeljnog vjernika, koji i tu praksu provodi iz interesa. Treba biti viđen i dobiti bodove jer se to isplati! Što će ići u crkvu dok su mladi, to je za stare, naglašava majka odrasle djece! Što bi to imalo značiti? Sve vrijeme podsvjesno znamo da smo stvoreni iz ljubavi Božje, da smo djeca Božja, ali to uzimamo zdravo za gotovo i poput razmetnog sina ne mislimo o tome do prve nevolje ili nemilosrdnih postupaka drugih prema nama. Kako je O’Brien primijetio: “Svijet je bolestan, a njegove vrućice dolaze iz močvare u glavi.”
