Ima fraza kojima se suvremeni čovjek često koristi. Jedna od njih je zacijelo i „politička korektnost”.Ali što je to politička korektnost o kojoj se danas toliko piše i govori? Autori Michael Brückner i Udo Ulfkotte tvrde kako je politička korektnost izumljena na američkim sveučilištima i proširena pod okriljem nove američke ljevice. Izraz je isprva bio situiran u kontekst multietničkoga društva u kojemu su se različite skupine ljudi (npr. crnci) morali boriti za priznanje i reprezentativnost u javnome sektoru. Kasnije se taj izraz proširio i na područje jezika. Smatralo se kako problem treba rješavati u korijenu, a korijen je u jeziku u kojemu se najprije javljaju diskriminatorni govori i rječnik mržnje prema manjinama i drugačijima. To je, mogli bismo reći, povijesno ishodište pojma političke korektnosti koji je kasnije zadobio znatna proširenja.
Dok jedni u političkoj korektnosti gledaju govor koji ne dopušta nikakvo vrijeđanje, diskriminaciju i difamaciju, drugi u njoj vide ugrozu svega onoga iza čega navodno stoji demokratsko društvo: slobodu mišljenja, slobodu govora i slobodu tiska. Novoizabrani američki predsjednik očito je dobro osjetio puls društva pa je svoju kampanju vodio izrazito politički nekorektnim izjavama u kojima meksičke doseljenike generalno naziva „kriminalcima, dilerima droge i silovateljima”. Ondje gdje se uime političke korektnosti bori protiv takvih paušalnih ocjena i obezvređivanja određenih skupina ljudi i k tomu još s političkoga vrha, smatram kako bi svaka dobronamjerna osoba trebala dati svoj doprinos i potporu. Nažalost, pojam političke korektnosti samo još malim dijelom podrazumijeva takvo što. Danas sam taj pojam predstavlja nešto duboko diskriminirajuće i antiliberalno. Kako bismo shvatili o čemu je riječ, evo samo nekoliko primjera iz proteklih desetak godina. Sibylle German govori o radikalnoj promjeni pojmova na pozadini ideološke matrice političke korektnosti. Tako se danas ne smije više reći „starac” ili „djed”, nego „senior” ili „generacija 60 plus”. Politička korektnost zahtijeva da se ne kaže više Eskim, nego Inuit, niti Ciganin, već Sinti ili Rom. Zanimljivo je kako oni radi kojih se takve jezične promjene uvode njima nisu nimalo oduševljeni. Kolumnist Tibor Racz kaže: „Riječ Rom je licemjerna. Mi smo Cigani i nikada sebe nismo nazivali Romima.” Među izrazima koji su došli pod reviziju političke korektnosti sada je i „čistač toaleta” koji se politički korektno zove „facility manager”. Jedan čistač toaleta, upitan raduje li ga što je nazivlje za njegovo zanimanje promijenjeno, sarkastično kaže: „WC-i i dalje jednako smrde!”
Eufeminiziranje riječi
Suvremena ideologija političke korektnosti ide nekada do potpunoga izvrtanja stvarnosti i apsurda u eufemiziranju riječi. U Mađarskoj se u restoranima više ne može naručiti poznata „ciganska šnicla” jer se ta sada zove „etno-šnicla”. Bavarska je sa svojih karta pića morala ukloniti piće koje nosi naziv Neger. Alternativni naziv za omiljeno bavarsko piće sada se zove WeiCo (Weizen-Cola) ili Diesel, a kazna za one koji nazivlje pića još uvijek nisu promijenili iznosi 5000 eura. U Americi studenti ne smiju u radovima napisati „negro” ili „black people” ili „coloured people”, nego „Afroamerikanci” ili „osobe s maksimalnom pigmentacijom”. Uime političke korektnosti nestalo je i samoubojstva. Ono se sada zove suicid ili još politički korektnije „slobodna smrt”, a pobačaj se zove „prekid trudnoće”. Nema više domene u koju se nova inkvizicija političke korektnosti već nije uvukla.
U medicini i odgoju su se nekoć „retardirana djeca” isprva zvala „djecom sa smetnjama u ponašanju” da bi se danas uvriježio izraz „djeca jedinstvenoga ponašanja”. Ako dakle mala Nora u školi razbije glavu malome Leonu, ona je „dijete s jedinstvenim ponašanjem”. Osobito je popularna postala politička korektnost u području religije. U Engleskoj se sada smatra nekulturnim poslati božićne čestitke na kojima piše Merry Christmas. Umjesto toga sada stoji Merry Xmas (što god to značilo!) ili Season’s Greetings (sezonski pozdravi). U Belgiji se više ne kaže „božićni odmori” ili „uskrsni odmori”, već „zimski odmori” i „proljetni odmori”. Obrazloženje je kako bi se možda muslimani mogli naći uvrijeđenima jer to ostavlja prizvuk islamofobije. Uime iste te političke korektnosti pojavio se i cijeli niz drugih „fobija”. Osobito je među muslimanima popularan izraz islamofobija, koji se – kaže Hans Winkler – koristi kako bi se svako kritičko preispitivanje islama u startu odbacilo kao diskriminirajuće. Stručnjakinja za Sheakespeara, Katherine Rundell, kaže kako su neke novine uime političke korektnosti zahtijevale da se u Shakespearovu djelu Mletački trgovac zamijeni lik Židova Shylocka, budući da je negativno prikazan te bi mogao poticati na antisemitizam. Među svim tim „fobijama” nove političke korektnosti samo jedna uvijek nedostaje, a to je kristijanofobija. Tu se naime ne traži politička korektnost. Taj izraz se može pronaći tek u unutarcrkvenome getu u nekim manjim krugovima.
Biti ili ne biti politički korektan!?
Kada se određena mišljenja kategorijalno zabranjuju i denunciraju kao ultradesničarska, konzervativna, zaostala, srednjovjekovna, mračna, fašistička, rasistička itd., dok se druga proglašava jedinim legitimnima, naprednima, slobodoumnima i moralno prihvatljivima, tada već treba zvoniti za uzbunu. Mnogi su toliko zaslijepljeni demokracijom i tzv. „demokratskim vrednotama” (pri čemu nitko točno ne zna reći što bi te tzv. demokratske vrednote zapravo bile) da uopće ne uviđaju opasnost o kojoj je još Alexis de Tocqueville u knjizi O demokraciji u Americi govorio prije 180 godina, naime da i u demokratskome poretku postoji mogućnost cenzure, neslobode i tiranije. Činjenica je kako i iz samih liberalno-demokratskih i lijevih političkih opcija dolazi sve više upozorenja. Zoran primjer za to je ponosna liberalka, Kirsten Powers, koja u svojoj knjizi The Silencing (Ušutkivanje) ustaje protiv suvremene političke „korektnosti” koja guši slobodu mišljenja, govora i tiska. Kako je moguće, čudi se Powers, da je liberalizam kojega se nekada povezivalo s otvorenošću, tolerancijom, slobodom, razumnošću postao polugom iracionalnih predrasuda, represivnih mjera prema onima koji misle drugačije i ideološke marginalizacije?
Zaključno se pozivam na Françoisa Marie Aroueta de Voltairea koji je rekao: „Želiš li znati tko vlada, samo otkrij koga ne smiješ kritizirati!”. „Represivna tolerancija” (K. Powers) suvremene političke korektnosti nije bezopasna. Ideološka politička „korektnost”, proglašena jednom od najvećih etičkih normi, uvela je cenzuru, kontrolu mišljenja, indekse zabranjenih knjiga, novu političku inkviziciju i kao takva predstavlja pravu ugrozu slobode. Zbog toga moramo s bivšim predsjednikom Republike Njemačke, Romanom Herzogom, izjaviti: „Politička korektnost ne smije vrijediti kao legitimna granica slobode mišljenja!” Indikativno je kako se rijetko tko buni protiv političke korektnosti. Razlog tomu je ono što je Otto von Habsburg nazvao „glavnim grijehom našega vremena”, a taj je kukavičluk.
