Početna stranica » Vječita paradigma Bosne

Vječita paradigma Bosne

314 pregleda

Godine, mjesta, događaji se i zaborave, ali istinske vrednosti utjelovljene u liku kraljice Katarine ne mogu i ne smiju biti anakronizmi. Te vrednote su vanvremenske, a sama Katarina Kotromanić paradigma bosanske žene, majke, učiteljice i domoljuba

U vremenu posvemašnjih promjena uzrokovanih pošasti pandemije, koja je neumoljivo pretumbala i obrazovni sustav, svakodnevno svjedočim nekolicini najoriginalnijih isprika i pravdanja za nepohađanje i nepraćenje online nastave. I sve u cilju neučenja. I jednako toliko puta se upitam koliko li će još Miljacke proteći dok ti neki ne shvate da to vodi ka njihovoj neobrazovanosti. U tim pitanjima ulovim se u poziciji onih koji nam ne tako davno govoraše da u njihovo vrijeme to nije tako bilo, da se znao red itd. I tu negdje se oslobodim tereta tih promišljanja, u svjesnoj samoinsinuaciji o novim generacijama, novim vremenima, novim svjetonazorima. Ali ta stara gospođa Savjest uvijek bocne, štoviše ubode svojom žaokom koja opominje da su neke vrednote konstanta! I točka!

Lik kraljice Katarine Kotromanić

I upravo u jeku titanskoga hrvanja na online obrazovnim platformama, stiže upit da nešto napišem o kraljici Katarini. Da, i krenuše odmah kao iz vrtloga misli bujice pitanja: Koliko li se samo riječi izustilo i napisalo o kraljici Katarini? Koliko li stranica ostade ispisano o ovoj bosanskoj kraljici? Koliko li tek proteče Trstionice od njezina posljednjega susreta s Katarinom, one hitre vode koja zapljuskuje korijene banskoga i kraljevskoga dvora u njezinoj Sutisci. One jednako neukrotive rijeke kao što je bio Katarinin duh. Koliko li tek Bukovice prohuči podno bobovačkoga dvora, podsjećajući na Katarinina iskradanja iz kraljevskih odaja i druženja s jutarnjim maglama? Ili koliko osmijeha sutjeških žena preraste u višestoljetne tuge, obavijene marama-katarinkama? Napose, koliko li mirnoga i ponositoga Tibera promili rimskom kotlinom, baš tako blagoga i mirnoga da ne probudi usnulu kraljicu? Koliko se stuba izbroji uz Capitolinski brijeg prema drevnoj crkvi Aracoeli koja u svojim njedrima obgrli tijelo kraljice bosanske? Nedovoljno! Nedovoljno da izmjeri Katarininu ljubav prema Bosni, njezinoj domovini, i njezinu puku. Nedostatno da se približi broju izrečenih molitava, onih na usnama i onih duboko u kraljičinu srcu, opet za ovu zemlju, za njezin narod. Nemjerljivo s tugom i boli koju kraljica osjeti gubitkom muža, djece, domovine i ljubljenoga puka.

I nižu se tako pitanja, kao stoljeća koja poput neumoljivoga dželata produbljuju jaz između prošlosti i sadašnjosti, sjećanja i zaborava. Je li dobro samo pisati o ovoj uzoritoj ženi, prisjećati se o prigodnim obljetnicama njezina svjetloga lika naše prošlosti, otkrivati njezine spomenike, nazivati po njoj ulice i trgove? Jest, dobro je. Dobro je ovakav uzor čuvati od zaborava, otrgnuti od tek povijesnoga sjećanja i oživjeti u suvremenom životu na svaki način. Ali je li i to dovoljno? Dovoljno bi bilo onda kad kraljicu Katarinu ne bismo zgurali tek u jedan mjesec, u jedan dan sjećanja, i to gle čuda baš u listopadu kada priroda polako zamire kao što je umrla ovozemljska Katarina! Dovoljno će biti onda kada shvatimo kako je ovaj lik kraljice Katarine paradigma Bosne i njezine povijesti! Kada u svakodnevnom životu budemo nasljedovatelji one ljubavi prema obitelji, kućnome pragu i domovini kakvu je imala Katarina! Kada budemo prepoznavali vanvremensku bol, ali i veličinu žene i majke. Kada budemo bar izbliza ljubili ovu grudu kako je Katarina ljubljaše i čini se ljubi i iz groba! Dovoljno će biti onda kada budemo na svoj način učili i privređivali ovoj zemlji kako je to Katarina umjela i činila, poučavajući žene lijepom vezu. Dovoljno će biti kada se u svojim životnim nedaćama prisjetimo u kakvoj životnoj tragediji je bila ova žena, kako nije posustajala, nego u svojoj tugi hrabrila i molila. Kada budemo svoju vjeru gradili i podizali opet i iznova u svojim srcima i dušama, baš kao što je Katarina podizala crkve u svojoj Bosni. Kada bar dio Katarinine usrdnosti ugradimo u svoje molitve, kada ne budemo olako odustajali, gubili nadu, zaboravljali svoje korijene. Eto, u takvu se Katarinu trebamo zagledati, u takvom liku nalaziti uzor požrtvovanosti i sebedarja. Je li to moguće? Jest, ali onda kada izađemo iz čahure suvremene otuđenosti, egocentrizma koji očekuje sve servirano i ponuđeno odmah i sad. Kada počnemo vjerovati, a ne zazirati od čovjeka, kada počnemo istinski ljubiti ovu zemlju. Jest, moguće je, jer imamo primjer!

Izvanvremenske vrednote

Ne napisah ništa o njezinu životu! Duboko vjerujem da ne postoji stanovnik ove zemlje koji ne zna tko je bila Katarina Kotromanić. Vjerujem da svi poznaju tužnu priču kraljice Katarine. U toj priči poput sekvenci, poput povijesnoga flasha sijevaju slike o njezinim bezbrižnim igrama podno Blagaja i Sokola, o njezinim putovanjima po dalmatinskim komunama, učenju jezika, lijepoga ponašanja… o njezinim zamišljanjima budućega supruga, bosanskoga kralja, o lutanjima po bobovačkim šumama, o učenju sutjeških žena lijepom vezu. O majčinskoj radosti nad princezom i princom, toplini obiteljskoga doma. O bremenu svake izgovorene teške riječi i prijekoga kraljeva pogleda u vremenu sukoba između njezina muža i oca. Onoga bremena koje poput zakletih čuvara nijemo čuvaju samo bobovačke ruine. I na kraju, one neutažive boli otrgnuća od svoje djece, domovine i naroda. To je ta metafora spomenute požrtvovanosti, sebedarja i domoljublja, ali i zrcalo tužne sudbine zalaska srednjovjekovnoga Bosanskog kraljevstva. Godine, mjesta, događaji se i zaborave, ali istinske vrednosti utjelovljene u liku kraljice Katarine ne mogu i ne smiju biti anakronizmi. Te vrednote su izvanvremenske, a sama Katarina Kotromanić paradigma bosanske žene, majke, učiteljice i domoljuba. Vjerujem da bar toliko učimo i znamo o sebi i svojoj prošlosti, bez obzira na to je li to poučavanje online ili ne.