Kako se to nije dogodilo, nameće se sam od sebe zaključak kako u stvarnosti postoje dva paralelna entiteta: onaj narodni i onaj politički i oni jedan drugoga ne razumiju. Svaki od intervjuiranih političkih predstavnika izrazio je zadovoljstvo uspjehom i euforijom naroda od kojega su se i doslovno marginalizirali, barem kako tvrde, za prvo vrijeme, što samo potvrđuje dualnost državnoga sustava. Ako su oni predstavnici toga naroda između kojega je grupa ljudi postigla neslućeni uspjeh, onda bi se trebali radovati u narodu, a ne pokraj naroda, zar ne? Isto tako, zar ne bi bilo normalno da se narodu obrati prvi čovjek HNS-a, institucije koja je donijela toliko radosti ne samo Hrvatskoj nego i nama u Bosni i Hercegovini, pa i širom svijeta? Možda zato što je i Savez ogranak politike, a narodi su na našim prostorima postali jako alergični na politiku.
A to nije dobro i to ne samo za politiku i političke predstavnike nego mnogo više za narod. Upravo je ovo nestvarno, ali objašnjivo sportsko postignuće hrvatske reprezentacije najefektnije i najplastičnije pokazalo da je car gol. Itekako je sada jasno koliko se politika odvojila od naroda koji je uzdržava, koliko je postala dostatna samoj sebi i koliko, što je najžalosnije, koči razvoj i napredak vlastitoga naroda. Tijekom nešto manje od mjesec dana Svjetskoga prvenstva političari, pa mogu slobodno reći od Domovinskoga rata, nisu bili zvijezde i glavni medijski protagonisti što se pokazalo sjajnim jer je grč straha i beznađa s lica ljudi polagano nestajao. Glavna je bila probrana grupica ljudi koja je pokazala koliko ustvari vrijedimo i gdje bi nam već odavno trebalo biti mjesto.
Nisu oni u Rusiji pobjeđivali jer su najbolji na svijetu. Ne. Bilo je tamo daleko boljih pojedinaca i nogometnih vrsti. Oni su samo od početka posložili stvari na način koji ne može omanuti niti iznevjeriti: ne gledaj što možeš uzeti od Hrvatske, nego što joj možeš dati, da parafraziram Johna F. Kennedyja. Oni nisu i u 120. minuti trčali radi slave i osobne koristi, nego radi zajedničkoga dobra naroda iz kojega su ponikli. Kada se tako stvari postave, dobar rezultat je samo prirodan slijed. A da se to dogodi, itekako je važan onaj koji je na čelu, lider, onaj koji vodi. Jer, većina igrača je već dugi niz godina u reprezentaciji, ali smo ih ovakve gledali prvi put jer su vjerovali i povrh svega voljeli svoga „slučajnoga” izbornika Zlatka Dalića koji im je prvi pokazao koliko samo vjeruje u njih. Svaki uspjeh reprezentacije pripisao bi iskrenom zahvalom prvo igračima, a sebe ne bi niti spomenuo. Nije ni trebao jer su sami nogometaši, ali i svi mi ispred ekrana odmah prepoznali njegovu vrijednost, sposobnost i umijeće. Slabe karike nije bilo jer bi se promptno obračunao sa svima koji bi počeli vući na bilo koju stranu osim na stranu reprezentacije kao cjeline.
Koliko bismo samo mogli naučiti od jedne nogometne momčadi! A posebno mi u Bosni i Hercegovini gdje još uvijek čekamo da nam netko nacrta kako stvari stoje. Zašto naše države ne bi mogle funkcionirati poput jedne ovakve nogometne reprezentacije u kojoj bi cijelo vrijeme s nama na terenu bili naši politički izbornici, a ne od izbora pa do kraja mandata u svečanim ložama iza neprobojnoga stakla? Kako bi samo lijepo bilo da nas drže na oku i pridrže da ne padnemo kad nas vanjske okolnosti ponesu. Zar ne bi bilo prelijepo kad bismo sami prepoznali njihovu vrijednost, sposobnost i umijeće, a ne da nam iz dana u dan tumače koliko su samo dobri kao da smo nepismeni, slijepi, gluhi i nezreli? Kako bi samo bilo dobro da se odmah razračunaju sa svima onima između sebe i sa svima onima između nas koji vuku na svoju stranu i koji ne žele dati svoj udio (koliki god on bio) zajedničkom dobru. Zaista bi bilo fantastično kad bi u njihovim govorima i postupcima prepoznali trun poniznosti, a ne samo bahatost, arogantnost i nepristupačnost! Kako bi bilo lijepo….
Ne, ne, ne! Uspjeh i prosperitet, hvala Bogu, nisu nam više u kategoriji utopije i bajke ni u Hrvatskoj niti u Bosni i Hercegovini. Hrvatska nogometna vrsta nam je svima otpuhala prašinu s izgaženoga ponosa, vratila nam vjeru u sebe, pokazala kako smo sposobni za velike stvari koje, kad to treba, mogu ući u kategoriju neopisivoga. Sve što nam treba jest netko tko će nas povesti, ujediniti, tko će nas voljeti i poštivati i koga ćemo mi voljeti i poštivati. Netko tko će svoje sposobnosti staviti u službu svih nas kako bismo svi mi stavili svoje sposobnosti u službu općega dobra naših država. A koje ćemo izbornike već najesen izabrati, potpuno ovisi o nama. Hoćemo li opet izabrati one koji nam moraju tumačiti koliko su dobri i uspješni, umjesto da gledamo i sami procijenimo koliko su do sada bili dobri i uspješni i što su to sve u svojim izborničkim mandatima osvojili za nas, a što za sebe same? Zar će nas opet uvjeriti da ne možemo bolje i da trebamo potražiti strane bogate klubove u kojima ćemo uglavnom biti sakupljači lopti dok naša igrališta (države) zarastaju ili se prodaju nekim ljudima „čudnog imena”, što bi rekao Škoro?
Sad sve možemo reći, ali da nismo znali da možemo bolje i da zaslužujemo bolje − e, to ne možemo više reći. Hvala vam od srca, Vatreni, što ste cijelom svijetu pokazali da poniznost, vjera u Boga, ustrajnost, determiniranost, nacionalni identitet, hrabrost, poštenje, ljubav prema domovini nisu neke davno arhivirane stavke, nego vrijednosti s kojima se može sve, pa i napraviti čudo. Kad već spominjem čudo, kako bi samo bilo lijepo da se i nama najesen dogodi da nam barem jedan od trojice političkih izbornika bude, poput Dalića, „slučajni“ izbornik! Neopisivo!
