Početna stranica » Murva pocrnila od ljubavi

Murva pocrnila od ljubavi

213 pregleda

 Kad vidiš crnu murvu, sjeti se silne snage koju samo ljubav može dati, snage kojom se za voljenom osobom ili za idealima i neupitnim vrednotama može, usprkos svim protivljenjima, hrabro kročiti naprijed, čak i u smrt

Kada su džudije htjeli raspeti Isusa, on se skrio pod jednu vrbu. No oni su ga ipak pronašli i raspeli na križ iako je vrba spustila svoje grane gotovo do zemlje ne bi li ga nekako zaštitila. Od žalosti što nije mogla zaštititi Božjeg Sina, vrbine grane su ostale mlitavo visjeti stremeći k zemlji. Njezina žalost traje do dana današnjega. Svojom opuštenom krošnjom ona i danas podsjeća sebe i druge na vlastitu nemoć, a ljudi je zovu žalosna vrba.

Ovu priču čuh od starih dok još bijah dijete i ona mi bî sasvim dovoljna za razlikovanje žalosne od obične vrbe. Nikada se više ne pitah zašto su kod nekih vrba grane spuštene, a kod drugih uzdignute. Znadoh, naime, da je vrba sa spuštenim granama ona ispod koje su Isusa odveli na križ. Pa ni danas, kad sam odrastao, ne osjećam potrebu ni za kakvim stručnijim i znanstvenijim opisima toga stabla. Žalosna vrba za mene će uvijek biti žalosna zato što nije mogla spasiti nevini život.

Priče ovakva tipa, kojima se neke pojave i stvari objašnjavaju, pričane su i pričaju se u svakom narodu. Jer kako drukčije ponajprije djeci ali i običnim ljudima objasniti neobjašnjivo, približiti čudnovato, protumačiti nejasno? Promatramo li pak i vlastitu civilizaciju kao živo biće koje se rađa, prolazi doba djetinjstva, adolescencije, zrelosti, starosti te na koncu ulazi u spokoj, zaključiti nam je da i ona, sukladno različitim stadijima svoga razvoja, određene stvari mora sama sebi pojašnjavati. Stoga ne čudi da je mnoštvo priča kakva je ona s početka teksta nastalo upravo u djetinjstvu naše civilizacije, naime u antičko doba. Pričanje mitova najlegitimniji je, a vjerojatno i najljepši i najpoetičniji oblik čovjekova snalaženja u svijetu. Pravi majstori u tome bijahu zacijelo Grci i Rimljani. Stoga kad već počeh sa stablom, ispričat ću vam tužnu ljubavnu priču o Piramu i Tizbi. Antički je to mit koji je zapisao rimski pjesnik Ovidije u svome djelu koje nazva Metamorfoze. Kakve veze ime jedna ljubavna priča sa stablima?! Ima, itekako, jer to nije samo priča o ljubavi. Kroz nju ćete saznati zašto do dana današnjega pored bijelih i crvenih murvi ili dudova postoje i one crne.

Priča kaže da je u gradu Babilonu živjelo dvoje mladih, on – Piram i ona – Tizba. Kuće im bijahu jedna do druge, samo zidom jednim razdvojene. Njih dvoje se zaljubiše, ali roditelji njihovi, jer su bili u svađi, ne dadoše im se uzeti. Čak su im zabranili i da se viđaju. Stoga im je jedina mogućnost komunikacije ostala mala, neprimjetna pukotina na zidu između njihovih kuća za koju su znali samo njih dvoje, jer što to može biti a da ljubav ne spazi – kaže Ovidije. Jednoga dana, nagnani silnom ljubavlju, dogovore se da će se noću iskrasti iz kuća i sastati izvan grada kod jednog izvora ispod velikoga stabla sa snježnim plodovima. To stablo bijaše bijeli dud. Na dogovoreno mjesto prva dođe Tizba i stane čekati Pirama. Dok ga čekaše, iz šume nadođe lavica krvlju uprljanih gubica jer se vraćaše iz lova. Tizba, uplašivši se, pobjegne u obližnju špilju, ali u bijegu izgubi veo koji je imala na sebi. Lavica, pošto se napila izvor-vode, nađe veo i razdere ga okrvavljenim gubicama igrajući se njime. Malo kasnije stigne i Piram. Ugledavši na tlu razderan i okrvavljen Tizbin veo i prepoznavši u zemlji utisnute lavlje tragove, pomisli da je Tizbu razderala lavica. U teškoj žalosti stane okrivljivati sama sebe zbog njezine smrti. Legne pod stablo sa snježnim plodovima, potegne svoj mač i probode se njime. Kako je ležao nalećke, uvis mu krvca sukne ko olovna cijev, kad pokvari se i pukne. Uska rupica stane da pišti, a voda u dugim mlazima skakati počne te šiba i probija uzduh. Dudov iza toga plod pocrni krvlju budući poškropljen Piramovom, a korijen nakvašen njome dudinje, koje visi sa drveta, crveno oboji – tako Ovidije.

Malo potom iz špilje se vrati i Tizba i u prvi mah se zbuni vidjevši da mjesto je isto i drveta lik, ali u sumnji poradi boje je ploda. Tad pronađe svoga dragoga mrtva pod stablom. Raščupavši kosu stane suze roniti i miješati ih s njegovom krvlju te poljupce mnoge u ledeno mu utiskivati lice. Shrvana bolju odluči i sama za njim poći u smrt. Zazvavši bogove, obrati se svome i Piramovu ocu zaklinjući ih samo to da u isti budu pokopani grob. No prije nego si oduzme život prozbori i stablu ovim riječima: A ti, o drvo, koje nad jedno tijelo jadno grane spuštavaš sad, spuštavati začas ćeš nad dva. Čuvaj krvavi znak i uvijek plod ti nek bude crn, nek odgovara tuzi, ubijstva dvostrukog spomen. Izrekavši to, probode se Piramovim mačem. Molbe joj nisu ostale neuslišane, ni od bogova ni od očeva. Ovu potresnu priču Ovidije završava riječima: Tizbine molbe i bogove dirnu i oce, jer plod je drveta crn, kad uzri, a u džari jednoj pepeo leži, što osta od spaljenih dvaju tjelesa.

Stoga, dragi čitaoče, kada ugledaš crni dud ili crnu murvu kako je još zovu, sjeti se Pirama i Tizbe mu mile i njihove nesretne ljubavi! Sjeti se i svih drugih nesretnika čije ljubavi, nastojanja, ideje, životi uopće nisu bili shvaćeni ni od drugih odobreni! Sjeti se svih onih koji su zbog tuđih nesporazuma trpjeli i trpe, onih koji zbog krutosti i samouvjerenosti upitnih autoriteta ma koje vrste nisu mogli vlastiti život disati punim plućima! Sjeti se onih koji zbog vlastitih malih probitaka ili vlastite sujete neprestano nastoje razdvojiti nerazdvojivo, zaustaviti nezaustavljivo, umiriti uzavrelo, ugasiti rasplamsalo, u ponor sunovratiti ono što prema nebu leti! Sjeti se svih onih koji su kobne poteze u životu vukli nepromišljeno, vođeni isključivo osjećajima! Sjeti se i silne snage koju samo ljubav može dati, snage kojom se za voljenom osobom ili za idealima i neupitnim vrednotama može, usprkos svim protivljenjima, hrabro kročiti naprijed, čak i u smrt, uvjeren da je jedino takva ljubav vrijedna radikalnog žrtvovanja! Sjeti se i svih onih koji svoje pogreške zbog kojih su drugi stradali olako kušaju okajati sahranjujući oba tijela u isti grob i pritom misle kako su u svojoj dobroti stradalima iskazali veliku čast i ispunili sve njihove želje! Sjeti se i svih onih koji, poput crne murve, svojim tihim postojanjem neprestano svjedoče i ukazuju na patnju nevinih, malenih ali hrabrih, na patnju onih koji bi htjeli živjeti, ali im se to ne dopušta.

Sve to, dragi čitaoče, crna murva nosi u sebi. Čudnovato je to stablo. Odreče se svojih snježnih plodova kako bi trajno moglo svjedočiti patnju i ljubav stradalih ljubavnika. Odluči se na preobrazbu, tj. promijeni obraz potaknuto tajnom ljubavi. O kad bismo i mi češće i pažljivije osluškivali govor toga stabla! Stoga nemoj tražiti druga objašnjenja za crnu murvu – da ne umanjiš snagu simbola, ne iskvariš ljepotu poezije, ne prezreš čistoću ljubavi. A kad o svemu dobro promisliš, uberi koji plod toga stabla za koje je rimski pjesnik Vergilije govorio da je najpametnija biljka jer zadnja propupa čekajući toplo vrijeme, a kad počne pupati, propupa u jednoj noći. Pojedi ga jer nutricionisti vele da je izuzetno zdrav. Pritom pazi da automobil ne parkiraš pod crnu murvu. Njezini tragovi na automobilu gotovo su neizbrisivi – upravo kao što je vječna i neuništiva poruka i simbolika ispričane priče.