U mladosti je sve novo i svježe, zbog čega je mladima teško prihvatiti da su i drugi to već proživjeli. S iskustvom je kao i s rabljenom robom – svi više vole nove stvari nego one iz druge ruke. A onda, nitko ne može osporiti da se svijet mijenja, i to sve brže. Djeca i mladi zato ne pripadaju današnjici koja prolazi i već je prošla, nego budućnosti u koju njihovi roditelji i učitelji neće nikada stupiti.
Uvijek isto
Kako da onda mladež prirede za nju? Kada razgovaram s profesorima i odgojiteljima, oni optimističniji umišljaju da oblikuju naraštaje koji dolaze. Ja se ubrajam u skeptičnije, u one koji misle da mladima samo svjedočimo o svijetu kojega više nema. Što i kako svjedočiti, i koliko će im to biti od koristi, mislim da nitko ne zna, pa ni ja. Budućnost nam je svima skrivena i možemo je pogoditi samo slučajno. Biblijski prorok Amos čak je za sebe rekao da nije ni prorok ni sin proroka – pa to kudikamo više vrijedi za nas.
No, radeći u novinama, naučio sam jedno: stalno se događaju iste stvari, samo različitim ljudima. Je li zbog dobroga pamćenja ili neke sklonosti prema bizarnostima, neprestano čitam isti članak: o dobitniku na lutriji koji je spiskao bogatstvo; o bogatom i moćnom čovjeku koji je ostavio ženu i djecu da bi se oženio s mladom ljubavnicom; o dužnosniku kojega su uhvatili s prstima u pekmezu. Stare novine i časopisi, ukoričeni u podrumima knjižnica, puni su političkih obećanja koja nikad nisu bila ispunjena i intervjua s mladim zvijezdama u usponu koje se nikamo nisu uspele.
Neodrživi model
Čini se da se stalno ponavljaju iste greške i zablude, a jedan od razloga je zacijelo taj da su uvijek zapakirane u neko novo ruho. Kada sam išao u osnovnu školu, ilustrirani magazini bili su puni članaka o bajkovitom životu stjuardesa – nasmiješene su nam mahale iz oblaka, već putujući u neku egzotičnu destinaciju. Ne sjećam se kada sam zadnji put vidio neku reportažu o tom napornom i riskantnom poslu u kojemu nesmiljeno letite s kraja na kraj svijeta, noćite u otuđujućim hotelima, gubite san u vremenskim zonama i gurate ona kolica kroz uske prolaze među putnicima. Poslije su djevojke mamili da budu manekenke i tek se sada otkrivaju razmjeri opasnosti, od droge do napasnika. Danas je primamljivo biti zvijezda YouTubea, baškariti se na dalekim mjestima, propagirati restorane s tri zvjezdice i biti influencer vršnjacima koji ne odvajaju pogled s mobitela.
Ne kažem, zacijelo je lijepo imati 100 000 pratitelja, dobivati besplatne ručkove i gratis ljetovanja, ali onaj staromodni i mrzovoljni dio mene sluti besmisao i neodrživost takvoga života. Ne tvrdim da ne razumijem primamljivost djevojke koja se bez odjeće fotografira na različitim turističkim lokacijama, ili mladića koji reklamira donji veš raznih brendova, ali godine neumitno prolaze, gravitacija čini svoje i sumnjam da će se njihov poslovni model održati kad će imati, recimo, trideset ili, ne daj Bože, četrdeset godina. A mladi također stare, kako su otkrile zvijezde rock’n’rolla, i nema svatko živaca i volje da u mirovini, sa štakama i infuzijama, istrčava na pozornicu kako bi pjevao o buntu protiv starih.
Svijet je hrpa sijena
U staro doba nije bilo tako teško biti mlad kao danas. Svijet je bio skučen, a mogućnosti malene. Nije se imalo putovnice, nije se znalo strane jezike, nije čak bilo ni masovnih medija da vidimo one lažne celebrityje, da proživljavamo njihove namještene filmske poljupce i pratimo im lažirane karijere. Ljudi su bili vezani uz okolinu svojih predaka i ograničeni na ono malo vršnjaka da se u njih zaljube. Životni put određivali su tradicija i običaji, sve je već bilo predviđeno – onako kako se radilo generacijama i generacijama unazad, unedogled. Previše mogućnosti izludi čovjeka. Ni onaj magarac nije se mogao odlučiti između dvije hrpe sijena pa je radije umro od gladi nego da izabere s koje će jesti – a što tek danas reći kada se na internetu nalaze bezbrojne hrpe najprimamljivijega sijena, na svim kontinentima; „Svijet je hrpa sijena”, kaže flamanska poslovica.
Mostovi prema prošlosti spaljeni su: roditelji su zastarjeli sa svojim poslovima koje su radili cijeli život i za koje su se obrazovali dugo i mukotrpno – poslovi će se lako mijenjati, dovoljno je završiti samo neki tečaj; ne mora se ostati ondje gdje nas je sudbina zadesila – može se ići širom svijeta, niskobudžetnim letovima i s pedeset engleskih riječi u vokabularu; zasnivanje obitelji može se odgoditi, nitko više nije rob rađanja; ni naše tijelo nije Bogom dano – može se povećati ili smanjiti ovo ili ono, već po želji i modi; može se i spol promijeniti, uvjeravaju nas.
Što je stvarno
Teško je ne poludjeti u toj situaciji. Ako ne znam što bih radio i s kim bih bio, ako ne znam kamo bih otišao i što bih učio, ako moram razmišljati o svakoj pojedinosti svoga tijela, pa čak i o tome jesam li ono što jesam ili nisam – pa to ne može dobro završiti. Sve te mogućnosti lebde mladima pred očima kao sablasti, fantomi slobode, uvjeravajući ih da je sreća negdje drugdje i s nekim drugim, da i oni moraju biti netko drugi da bi bili sretni. Ali čovjek ne može sam sebe izmisliti – a i to se vidi tek kada mladost prođe, kada se ospu prijatelji i kada više ne bude djedova i baka i roditelja. Tek kad čovjek ispadne iz svoga gnijezda i nađe se s nekim novim i nepoznatim ljudima, uvidi koliko ga je obitelj oblikovala: koliko je njegov jezik i svjetonazor oblikovan najranijim iskustvima; po izlasku iz mladosti otkrijemo da i ne možemo biti netko drugi, da smo davno bili uobličeni zauvijek, i da starost zapravo ne postoji – da je to samo ponavljanje naših najvitalnijih i najbezbrižnijih godina.
Poljsko-američki pisac Isaac Bashevis Singer imao je za oca rabina kojega je opisao u jednoj knjizi – evocirajući kako je dom njegova oca bio središte zajednice, savjetovalište i sudnica. Oca je zapamtio kao osobu uronjenu u vjeru, koja je slabo marila za suvremeni svijet – Hram u Jeruzalemu za njega je bio stvarniji od svih dramatičnih događaja 20. stoljeća.
Napast svijeta
Priznajem da mi se sviđa taj pogled na svijet. U vremenu dramatičnih promjena daje čovjeku sidro; u nemiru pruža mir; u neizvjesnosti budućnosti daje izvjesnost prošlosti. Kroz naočale vjere mogu se bolje ocijeniti sve novosti – a novosti doista ima mnogo, i sve više: oko ih se ne može nagledati, a uho ih se ne može naslušati, kako piše sv. Pavao. No u svjetlu vjere znamo da su te novosti prividne i da je svijet, kako piše u evanđelju, veoma opasan za dušu. U svjetlu vjere možemo vidjeti da se ono vrijedno nikad ne mijenja. Sveti Franjo Ksaverski, koji je umro prije četiri stoljeća, u svojoj knjižici Filotea skupio je savjete mladima koji su i danas posve svježi. „Svijetu ćemo ugoditi samo ako s njime propadnemo”, kaže sv. Franjo. Najveći je uspjeh mladosti ako se odupre svijetu.
