Isus proširuje smisao izvornoga izričaja: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev” na posljednje, konačno izbavljenje i oslobođenje Božjega naroda od eshatološke porobljavajuće sile smrti. Isusova tvrdnja polazi od pretpostavke kako trojica patrijarha, iako su umrli, i dalje žive u onostranosti, jer Jahve nije Bog mrtvih nego živih. Bog spašava i jamči život i nakon smrti.
Isusovo javno djelovanje protkano je raspravama s predstavnicima religioznih i političkih sljedbi onovremenoga židovstva. Od ovih židovskih sljedbi neke se u Novome zavjetu spominju često (npr. farizeji), druge se javljaju rjeđe (npr. saduceji) ili samo ponekad (npr. herodovci, zeloti).
U Evanđeljima saduceji ne nastupaju samostalno, izuzev jednoga slučaja, nego se uvijek spominju zajedno s farizejima (npr. Mt 3,7; 16,1; 16,6; 22,34), bilo da dolaze Ivanu Krstitelju (Mt 3,7) ili da se obraćaju Isusu (Mt 16,1). Na zajednički nastup farizeja i saduceja Ivan Krstitelj i Isus odgovaraju izricanjem vrijednosnoga suda koji se jednako odnosi i na jedne i na druge (Mt 3,7; 16,6).
U Djelima apostolskim prestaje zajedničko nastupanje farizeja i saduceja. Tu se saduceji javljaju kao glavni protivnici apostolskoga naviještanja Isusova uskrsnuća i to je razlog što apostoli završavaju u tamnici (Dj 4,2; 5,18). Iz Djela apostolskih proizlazi da je okosnicu saducejske sljedbe sačinjavalo visoko svećenstvo, odnosno svećenička aristokracija (Dj 5,17: Veliki svećenik i sve njegove pristaše – to jest sljedba saducejska).
Ekonomska moć članova saducejske sljedbe bila je povezana uz Jeruzalem i jeruzalemski Hram kao religiozno i nacionalno središte židovstva. U Hramu su prinošene prvine (Br 18,15-18), desetine (Br 18,25-32) od uroda žitarica, voća i povrća, kao i desetina stoke (Lev 27,32-33). Svaki je odrasli Izraelac trebao za Hram uplatiti godišnju „glavarinu” (tributum capitis) od pola šekela (Izl 30,11-16). Isus je također plaćao taj porez (Mt 17,24-27). Godišnje hodočasničke svetkovine i veliki priljev hodočasnika bili su profitabilni ne samo za Hram, nego i za cijeli grad, a posebno za jeruzalemske trgovce i obrtnike. Zato je bogati sloj jeruzalemskih trgovaca, obrtnika i zemljoposjednika bio programski blizak saducejskoj sljedbi.
Ima li uskrsnuća?
Prema židovskome povjesničaru Josipu Flaviju (oko 37. – 100.) saduceji su nijekali zagrobni život. Novozavjetne knjige to potvrđuju i navode kako saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće (Mk 12,18 i par.: Dj 23,8). Kako, međutim, protumačiti činjenicu da članovi saducejske sljedbe nisu vjerovali u uskrsnuće iako su bili legitimni vjerski službenici (svećenici) jeruzalemskoga Hrama? Je li bilo moguće biti veliki svećenik starozavjetnoga Božjeg naroda i ne vjerovati u uskrsnuće? Ako nema uskrsnuća, zašto Hram i žrtveni prinosi, zašto molitve i religiozni propisi?
Hramski obredi i žrtveni prinosi u Starome zavjetu nisu bili vezani uz vjeru u uskrsnuće nego su imali za cilj postići Božji blagoslov u ovozemaljskome životu. Izuzetna je bila važnost Božjega blagoslova, jer po blagoslovu Bog Stvoritelj je postao Bog Uzdržavatelj. Ovozemaljski život ne bi mogao opstati bez Božjega blagoslova.
Obećanje koje je Bog dao Abrahamu, praocu biblijske vjere, nije bilo obećanje uskrsnuća, nego obećanje posjeda dobre zemlje i potomstva koje će biti brojno poput pijeska na obali morskoj i poput zvijezda na svodu nebeskome (usp. Post 12,2.7; 15,5.7; 17,7-8). Stoga je obredno prinošenje prvina od uroda zemlje (Izl 23,19; 34,26; Pnz 26,2) i prvina od krupne i sitne stoke (Pnz 15,19; usp. također Izl 13,13; Lev 27,26; Pnz 12, 6.17; 14,23) imalo za cilj osigurati da Izraelac po Božjemu blagoslovu ostane u trajnome posjedu obećane, bogate i lijepe zemlje.
Normativnost Tore
Razlog zašto saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće proizlazio je iz saducejskoga prihvaćanja Tore (Zakona) kao jedine biblijski utemeljene norme vjerovanja. Saduceji nisu priznavali autoritet proročkih i mudrosno-poetskih knjiga Staroga zavjeta niti su uvažavali usmenu Predaju. Budući da Tora, kao jedina norma saducejskoga vjerovanja, ne govori o uskrsnuću, saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće.
Nadalje, saduceji nisu uvažavali progresivnost biblijske objave. Naime, ona je postajala sve eksplicitnija tijekom povijesti dok konačno nije dosegla svoju puninu u Isusu Kristu (Heb 1,1-2). Uskrsnuće je jedna od tema u kojoj je moguće pratiti rastuću eksplicitnost objave.
Na početku ovoga procesa stoji uvjerenje i iskustvo da je Bog osloboditelj i spasitelj Izraela. Izbavljenje naroda iz egipatskoga ropstva i čudesni prelazak naroda preko Crvenoga mora (Izl 14,21-31) i ulazak u Obećanu Zemlju (Izl 15,17) ključna je tvrdnja ispovijesti biblijske vjere. Potom se javlja individualni aspekt spasenja. Pojedinca, kojega smrtno ugrožavaju bolest ili neprijatelji, Bog može spasiti i od smrti (Psalmi 7,2; 22,21-22; 26,11; 31,16; 44,27; 118,25; 119,134). Sljedeći veliki pomak jest uvjerenje kako Bog može spasiti čovjeka i nakon smrti (Ps 49,16), tako što molitelja uzima u svoju slavu (Ps 73,24).
Čvrsta nada kako će pravedni mučenici uskrsnuti „na život vječni” dojmljivo je izrečena u Drugoj knjizi o Makabejcima (2 Mak 7,9.11.14.23.29). To isto uvjerenje izriče i Knjiga Mudrosti koja kaže kako će Bog zaštititi pravednike od smrti, a ako i umru, spasit će ih s onu stranu smrti, jer „nada” pravednika „puna je besmrtnosti” (Mudr 3,4).
(…)
Cijeli tekst iz rubrike Tema broja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
