Sami sebi bismo trebali biti najbolji prijatelji. Kako onda postanemo sami sebi neprijatelji? Najčešće u nekim dobrim vremenima razmazimo sami sebe pa na kojekakve ugodnije aktivnosti potrošimo vrijeme koje je nakon zdravlja doista najdragocjenija imovina.
U trošenju vremena se malo-pomalo gubi kontrola nad naučenim pravilima koja uobičajeno pomažu u savladavanju životnih zamki i zagonetki, gubi se ritam, gubi se kontrola nad rokovima. U razdobljima kada sve ide dobro, lako je potisnuti sjećanja na iskustva iz životnih kriza. Lako se i precijeniti pa preuzimati sve više i više obaveza, olako davati obećanja jer se čini da mi to sve možemo stići, uraditi, završiti započeto. No, ako se ne pazi baš na svaki trenutak, dani se počnu puniti izvanrednim događajima koji nisu bili ukalkulirani u satnicu i potroše vrijeme planirano za obećanja. Razočaranje je neminovno jer stižu opomene, požurnice, traženja svih i odsvakuda. Pokušaj nadoknade izgubljenoga vremena uzrokuje iscrpljenost, prije svega psihičku, a svakako i tjelesnu s poremećajima u radu različitih sustava. Dolazi do dekoncentracije, prevelikoga priljeva različitih informacija koje se onda neselektivno zaboravljaju, a što uzrokuje dodatne probleme.
Takva stanja uzrokuju osjećaj stalne napetosti, anksioznosti, ustrašenosti, iščekivanja negativnih ishoda, što dodatno troši energiju i vodi sniženju raspoloženja, sve do apatije, stanja sličnoga praznini, bezvoljnosti, bez snage za bilo kakvim pokretanjem na aktivnosti. Jedni reagiraju apatijom, svojevrsnom prazninom, blokadom svih sustava, osjećajem „zamrzavanja mozga”. Drugi osjećaju ljutnju na sve oko sebe. Zapravo se ljute sami na sebe. Zato što nisu stigli pravovremeno i kvalitetno odgovoriti na svoja dana obećanja na zahtjeve drugih ili na obećanja dana samima sebi.
Dakle, ljutnja je najčešće ljutnja na samoga sebe. Zato ljutitu osobu ne treba kritizirati i opominjati. Bolje je gledati kako joj pomoći, a ako to ne želimo, bolje se maknuti jer pristati na izloženost tuđoj ljutnji može samo pogoršati situaciju kod svih sudionika.
Neki ljudi spontano znaju rasporediti vrijeme pa ga uvijek imaju za sebe, za druge, za rad i za odmarajuće aktivnosti. Drugi to ne znaju pa ga nemilice troše ili ga imaju prekomjerno što stvara strašni osjećaj dosade koji lako može prijeći u raznorazne poremećaje.
Dakle, neki su talentirani za raspolaganje vremenom, a oni koji nisu, mogu to naučiti jer se radi već o cijeloj znanosti kojoj je osnovna tema „smanjiti gubitak vremena i pretvoriti ga u produktivno vrijeme”. Slično je i kod učenja, ma zapravo u svim procesima treninga.
Radi se o procesu planiranja i svjesne kontrole vremena koje se troši na različite aktivnosti.
Odrediti cilj
Kao i za svaki trening prvo treba odrediti cilj, izabrati svrhu svojih aktivnosti i odrediti vrijeme potrebno za to. Na primjer: „U sljedećih mjesec dana želim dovršiti započete radove… Želim pročitati tri knjige do kraja mjeseca… Do kraja lipnja želim smršavjeti 6 kilograma i uz to ojačati leđne, mišiće nogu i ruku…”
Postoje različite tehnike upravljanja vremenom. Nije loše napraviti si plan. Osobe koje preferiraju vizualno, lakše će to postići na primjer kalendarom na kojem vide dane u sva tri mjeseca. Tako se vidi koji su dani radni, koji su dani odmora, a poželjno je dodavati slike i zapise.
Zadatke treba posložiti po važnosti, od najvažnijega do najmanje važnoga, po vremenu na dnevne, tjedne i mjesečne. Tko to može, prvo treba odraditi najteži zadatak pa potom sljedeće.
Neugodni zadaci mogu izazvati psihološki otpor i odvesti u odugovlačenje, pa se predlaže drugi način. Na primjer, kada se dogodi zasipanje stotinama različitih zahtjeva, prijedlog je prvo dovršiti manje zadatke kako bi se izbjeglo preopterećenje informacijama i brigom. Briga je osjećaj fiksiranosti na budućnost i mogući ishod koja izaziva stalno prisutan negativni stres koji je štetan. Umjetnost je prihvatiti ono što se ne može promijeniti, već se koncentrirati na ono što se može, čime se postiže pozitivan osjećaj uspjeha koji stimulira na daljnje aktivnosti.
Bitno je razlikovati ono što je važno od onoga što je hitno jer hitno ne mora uvijek biti i važno. Preporuka je raditi ili vježbati oko 20 do 25 minuta i praviti pauzu oko pet minuta, a nakon tri do četiri ciklusa rada malo dužu pauzu od oko pola sata. Tako se sprječava osjećaj premorenosti i zasićenosti nekim sadržajem.
U periodičnim razmacima dobro je evaluirati što je odrađeno, a što je još preostalo i revidirati planove. Uvijek je dobro potražiti pomoć, delegirati neke zadatke, čime se štiti svoje vrijeme.
Kako radno vrijeme i zadatke tako treba planirati i slobodno vrijeme. Ono je jednako važno kao i radno vrijeme jer služi odmoru kako bi se radno vrijeme produktivnije iskoristilo. Zato nije dobro planirati radne aktivnosti u slobodno vrijeme ni ostavljati nedovršene poslove za godišnji odmor.
Sva ta priča oko vremena dio je „borbe sa samim sobom”, bitke svih bitaka koja se promišljanjem može u velikom dijelu olakšati. Borba je to s navikama, duboko ukorijenjenim obrascima ponašanja, osobnošću, stavovima, odlukama, motivima, ciljevima, sa životnim ritmovima sna, budnosti i odmora.
Naravno da mi to možemo i bez „osobnoga trenera” koji bi nam govorio kada i što da radimo, a kada da se odmaramo. Sami smo sebi najbolji prijatelji i treneri. Sami sebi možemo pokloniti puno puno predivno ispunjenoga vremena, u razdobljima odmora ili kada uspješno dovršimo neki zadatak. Osjećaj je sličan i ublažava emociju brige za budućnost.
Možda će u početku biti malo lutanja i početničkih neuspjeha, ali pravilnim promišljanjem i dosljednim ponašanjem bit ćemo sve bolji i bolji u tome i imat ćemo sve više slobodnoga i kvalitetnoga radnog vremena, manje ćemo se brinuti i biti manje ljuti sami na sebe, ili na druge i „na cijeli svijet”.
