Zanimljiva činjenica u svemu jest što novinari kazuju da sumnjaju da su uključena djeca znala za nezakonite radnje svojih roditelja. Kako je to moguće? Zar roditelj bez razgovora sa svojim djetetom ide tražiti za njega najbolje obrazovno rješenje, ono koje će mu omogućiti privilegije i dati bolje mjesto u društvu, bez obzira na mogućnosti njihova djeteta? Zar djeca ne znaju što žele? Roditelji potkupljuju one koji odlučuju, izmišljaju sportske uspjehe svoje djece i to na područjima gdje se djeca nikad nisu našla, prilažu retuširane fotografije navodnoga sportskoga uspjeha svoje djece, a sve s jednim ciljem, da im dijete bude upisano na prestižnu obrazovnu instituciju. Sve je nekako besmisleno i začuđuje da se mediji daju tako manipulirati i rukovoditi vijestima koje doista naivno zvuče. Pri tom jedna od kćeri, na takav način upisanih studentica, javno na Twitteru obznanjuje da ona ionako nije nikad voljela školu niti joj pada na pamet učiti nego se došla provoditi. Kao što znate, baš me briga za fax i ne znam koliko ću pohađati predavanja, ali želim iskusiti partijanja. I tako svi saznaju kakva će se stručnjakinja roditi iz roditeljskih nakana da njihova ljubimica postane student elitnoga sveučilišta i kakva su zapravo ta ‘stroga’, teško dostižna sveučilišta.
Žalosne činjenice
Puno je pitanja koja ovakva ponašanja bude i puno je ogorčenosti kod običnoga čovjeka koji se trudi i svojim radom postiže željeno i očekuje da bar na području znanja svi tako rade. I odjednom spoznaje da dijete, bez obzira kakve rezultate imalo i kakve uspjehe postizalo, ako nema dovoljno novca, već u toj fazi svoga života, ne može ići naprijed i svoje znanje bogatiti kroz daljnje školovanje. I umjesto da se izgrađuju stručnjaci u skladu s njihovim talentima, dobivamo diplomirane ‘folirante’, bogataške sinove i kćeri koji su i fakultet upisali kao znak prestiža i dokazivanja, a ne istinske želje i potrebe. Žalosna je činjenica da roditelji ne poznaju svoju djecu. Jer da je tako, znali bi domete svoje djece, znali bi koliko mogu i jesu li zapravo stvorena za određeni poziv. Ovako, oni smatraju da uz njihov novac ide i status, i pamet i mogućnosti. Uopće ne razmatraju realne činjenice i ne uviđaju da njihova djeca nisu spremna za takve izazove ili im se naprosto ne da zbog lijenosti ili nezainteresiranosti. Tolika bahatost u bogaćenju, u novcu i shvaćanju da se sve novcem može kupiti, gurnula je gore spomenute roditelje u sudske procese i troškove veće od onih kojima su se izložili da bi svoje nezainteresirane potomke upisali na elitni fakultet, ne toliko zbog kvalitete učenja i postignuća nego zbog konačnoga ishoda – diplome kojom će se okititi. Kako doći do diplome, to je već drugo pitanje i vjerojatno druga novčana transakcija. Zalud ova Neka roditelji imaju na umu ovo pismo: „Jezik mudrih ljudi proslavlja znanje…” (Izr 15,2).
I umjesto da se izgrađuju stručnjaci u skladu s njihovim talentima, dobivamo diplomirane ‘folirante’, bogataške sinove i kćeri koji su i fakultet upisali kao znak prestiža i dokazivanja, a ne istinske želje i potrebe
I u Bosni i Hercegovini postoje fakulteti u kojima kvaliteta nije na cijeni. U jednima se radi gotovo isključivo vikendom kada ožive hodnici i predvorja jer se tada zahuktava radna atmosfera koju čine ljudi koji umjesto da se odmaraju dolaze ‘raditi’ dodatno i ‘zarađivati’, a pri tom čineći da su svi na gubitku. Pojedinci koji umisle da ako plate mogu dobiti i zvanje i znanje kao da ono ulazi u glavu s uplatnicom koju prosljeđuju, grdno se varaju. Titula koju dobiju titra na njihovim usnama i usnama njihovih roditelja. Nitko se pri tom ne pita koliko se naučilo i kada se učilo. Postalo je uobičajeno da idete na fakultet vikendom i da polažete ispite ‘kao iz rukava’. Takvi super ljudi proizvode se nemilice i jednostavno je čudno da ova zemlja ne cvate od inovacija i dobrih ulaganja jer imamo super talente koji u godinu dana završe fakultet i koji kažu da sam znao da je ovako lako završiti fakultet, završio bih i srednju školu!
Nažalost, i na nekim fakultetima u BiH sreću se gore spomenuta ‘američka’ djeca čiji roditelji ubacuju svoju nesposobnu djecu da studiraju ili pak, zapošljavaju da poučavaju druge, potpuno svjesni u kakvu nevolju stavljaju i studente i svoje punoljetno dijete koje nikad nije odraslo. I to veliko dijete hoda hodnicima izgubljeno, plaši se bilo kojega upita, ne obavlja svoj posao jer jednostavno nije u stanju i hoda zgrčeno i smrknuto jer to nije ono što je zamišljalo o svojoj ulozi u životu. Zašto bi se mučilo kad je i dosad bilo dobro i imalo je sve što mu treba, pa i više. I sad odjednom mora gledati te studente i druge kolege koji mu se smiju iza leđa i koji ga ne vole sresti jer im je potpuno jasna nepismenost i nepoznavanje materije dotičnoga koji je tu da bi se ‘uhljebio’, a ne da bi druge osposobio da zarade svoj kruh. Žalosna činjenica našega društva.
Uloga medija
Mediji se ponekad pozabave ovakvim temama, ali im se često priprijeti iz vrha moći, stranka te gleda, te se vrate na crnu kroniku i tako prodaju sebe i svoj poziv. Jedan od razloga postojanja novinarstva jest ispravljati nepravde koje se nanose drugima, pomagati svojim radom da se društvo popravlja i činiti dobre stvari. Međutim, kada se pogleda stvarnost medijskoga izvješćivanja, ili se donose prenapuhane vijesti ili se one koje nisu dovoljno zanimljive iskrivljuju. U većini slučajeva, dobre vijesti rijetko se stavljaju na naslovnicu. To govori i o čitateljima koji će kupiti novinu ako vide na naslovnici neku folk zvijezdu koja je ostavila muža, prijetila ljubavnici, razbila auto ili bila pokradena. Vijesti – starici pomogli da uredi vrt, odnijeli hranu potrebitima, saslušali slabe, posjetiti nemoćne, popravili most koji godinama prijeti školskoj djeci, učiteljicu i djecu darivali besplatnim knjigama iz posljednje edicije dječjega pisca – rijetko podižu tiražu novina.
I to veliko dijete hoda hodnicima izgubljeno, plaši se bilo kojega upita, ne obavlja svoj posao jer jednostavno nije u stanju
Svi bi se samo nasmijali na ovakve naslove i pitali bi – u što se to svijet pretvorio kad novine pozitivno pišu i kad se bave stvarnim životom i potrebama ljudi?! Skandal je ono što ljude tješi i sklanja od njihovih ‘običnih’ života ne shvaćajući da je njihov jednostavni život bogatstvo i sreća i da bi moćnici rado bili na njihovu mjestu, ali im nešto ne da. Vuče ih materijalnost, bogatstvo i želja da budu viđeni i u prilici da se drugima nameću i donose odluke važne za opstanak.
Gore spomenuti roditelji koji po svaku cijenu žele svome djetetu priskrbiti fakultetsku diplomu ne razmišljaju tko tu diplomu zapravo treba. Pokušavaju manipulirati djecom poradi vlastitih interesa i svoga narasloga EGA. Pri tome ne uzimaju u obzir osjećaje djece i njihove potrebe. Čak im daju i loše primjere da je sve dopušteno na putu do cilja, a ne kako bi trebali podnijeti poraz ili pomoći drugima. Neki roditelji su toliko zabrinuti za osjećaje svoga djeteta da u svojoj želji da ono bude popularno i omiljeno u društvu, stanu upravljati njihovim životima nastojeći ih dovesti do uspjeha svim sredstvima, zaboravljajući da se radi o djeci. Emerson Eggerichs, autor knjige Ljubav i poštovanje u obitelji postavlja pitanje Želimo li da naša djeca imaju hrabrosti nositi se životom prema Božjim namjerama ili samo manipuliramo njima da uspiju u svijetu da bismo se mi osjećali dobro zbog njih? Ili, što je još gore, da bismo se mi osjećali dobro zbog sebe? Isti autor zaključuje da mnoga djeca ne uspiju samo zato što doživljavaju roditeljska nastojanja kao manipulaciju, a ne kao motivaciju. Roditelji često previđaju talente svoje djece i nastoje ih poticati sukladno svojim propuštenim prilikama i preko djece žele ostvariti svoje snove i težnje. Tako i ne primjećuju da djeca nemaju iste interese, talente i želje kao oni, ali ih to ne sprječava da ih uporno guraju u pravcu kojim djeca ne žele ići. Ako i pristanu na ucjenu roditelja, postaju nesretni, frustrirani i nezadovoljni. Svako dijete je unikat, original i ima svoje posebne darove. Jedan je stomatolog ispričao Eggerichsu da je on, zapravo, devetnaestogodišnjak u tijelu četrdesetogodišnjaka. Zašto? S devetnaest je godina odlučio studirati medicinu da bi postao stomatolog jer je to bio i poziv njegova oca. Tako je on sebi posvijestio da je s četrdeset godina u profesiji koju su za njega odabrali devetnaestogodišnjak i otac i ne osjeća sreću zbog toga. Zato će jesti plod svojeg vladanja i nasititi se vlastitih savjeta (Izr 1, 31).