O njegovom životopisu ne znam puno. On bi mi ponekad ispričao kakav događaj iz svoje prošlosti, a nisam ni ja previše zapitkivao jer sam primijetio da o tome nerado govori. Ali ono što mi je bilo važno i što me privlačilo i vezalo uz fra Franju, bili su zapravo trenuci našega drugovanja. Trenuci boravka i razgovora s njim, meni su bili trenuci istinske radosti i odmora.
Fra Franjo Mušura bio je u svemu uobičajen čovjek, plemenit i duševno zdrav čovjek, fratar, svećenik, teolog i duhovnik. To je pokazao svojim zemaljskim životom. To pokazuju njegove izgovorene riječi i zapisani tekstovi. Upravo ta normalnost privlačila je svakog čovjeka koji ga je poznavao. Svi su naprosto voljeli biti u njegovu društvu.
I u svojim starim danima bio je običan čovjek koji uz vjeru, nadu i ljubav pokazuje da ima svoje slabosti, odnosno napasti sumnje i nevjere. To se pokazuje i u njegovu kratkom dnevniku, što ga je pisao po stare dane svoga života. Mnogi njegovi tekstovi su objavljeni i uvijek rado čitani, pa je dobro da se ovom prilikom objavi dio njegova dnevnika. Želja mi je da u ovim njegovim razmišljanjima čitateljima približim duhovnika fra Franju Mušuru i da u njima pronađu i dožive trenutke istinske radosti i odmora.
(SLIJEDE ULOMCI IZ DNEVNIKA)
Lijepo je biti star
Imamo svoju starost, koja može biti i lijepa. Jedan je čovjek napisao knjigu pod naslovom Lijepo je biti star. Ali ne znam što je lijepo u starosti? Možda to što više nema nikakvih obveza, što se može raditi što se hoće, ako to zdravlje dopušta. Lijepa je ta vrsta slobode. Ja se srećom zabavljam s kompjutorom, pišem i piskaram. Najdraža mi je tema Bog, ali je i nedostiživa. Tajnovita nam je i naša zemaljska stvarnost, gledamo je u ogledalu naših riječi i pojmova kao da je misaona zgrada. Jedan filozof kaže da smo mi ljudi izdajice, živimo u svijetu riječi, njima se hranimo i zadovoljavamo, a stvarnost je drugačija. Jelovnik neće stišati našu glad, ni neka formula našu žeđ; riječi su partitura, a ne muzika. Riječi i pojmovi potrebni su nam, bez njih se ne bismo mogli snalaziti, ali konkretno iskustvo ima prednost pred pojmovnim znanjem, jer nešto upoznamo tek kad smo ga upoznali kao konkretnu stvarnost. Pojam je nešto općenito, nikad ne kaže nešto konkretno. Pojam čovjek ne kaže je li pračovjek, divljak ili civiliziran, ni koje je dobi, ni je li muškarac ili žena, ništa konkretno. I o Bogu imamo mnogo pojmova, ali nemamo konkretnog iskustva s njim. Kaže se da je Jean-Baptiste Henri-Dominique Lacordaire na času smrti rekao: Još uvijek sam znatiželjan. I ja sam veoma znatiželjan vidjeti kako Bog stvarno izgleda.
Lijepa je starost ako još služi tjelesno i duševno zdravlje, ako nema bolova i radi razum. Ne želimo patnju kao što su je željeli neki sveci, kao sveta Terezija Avilska koja moli: Bože, trpjeti ili umrijeti. Naravno, željeli su trpjeti za spasenje duša. Postoji i apostolat patnje. Ako već Bog pošalje neku patnju, podnosimo je nekako, svatko na svoj način. I ta je patnja Bogu na slavu, u zadovoljštinu za naše grijehe i za spasenje drugih, osobito onih koje smo u životu sablaznili ili se o njih ogriješili bilo činom bilo propustom. To ima svoj smisao, pa patnja ne bi smjela uništiti ljepotu starosti. Svatko o tom ima svoju filozofiju, mislim da se u tim mišljenjima mnogo ne razlikujemo, kršćani smo, redovnici i svećenici!
Razgovor s Isusom
Znam da je ovdje sa mnom prisutan Bog. Mogu zamisliti, poput svete Terezije Avilske, da Krist sada sjedi ovdje pored mene i čeka da mu nešto kažem ili da on meni nešto kaže. A što da mu kažem? Da mi je teško vjerovati u njega, u Božje utjelovljenje; da je Bog postao čovjekom? Da mu kažem da mi je žao što imam tu napast, jer ga toliko volim da se ne bih želio odvojiti od njega? Živim sâm pod znakom krštenja kao znakom pripadnosti njemu i čini mi se da ga ne bih zanijekao ni pod prijetnjom smrti.
Što znači Isusa ljubiti? Znači željeti biti s njim, s njim razgovarati. Taj se razgovor zove molitva. Želim s njim razgovarati, a već sam nabacio temu razgovora: napast nevjere. Što da mu kažem? Vrlo jednostavno, ovako: – Isuse, iako sam te izdavao svojim grijesima, ipak sam živio za tebe. Nemam se čime hvaliti, prazne su mi ruke, ali znam da sam pošao za tobom, lutao, i sad ti se vratio, pod konac moga života. Ne daj da te sada izgubim, pomozi mi da ti ostanem vjeran u vjeri, nadi i ljubavi. Budi moja snaga, mudrost, utjeha i radost, moj mir i moja nada. To je sve što ti imam kazati ove večeri. I još jedna molba, sitnica za tebe. Budi uz mene kad sljedećeg tjedna budem propovijedao, vodi me da dobro kažem ono što ti želiš, tebi na slavu, za dobro duša koje ti želiš povezati uza se. Učini to preko mene, posluži se sa mnom. Uguši u meni taštu slavu da samo tražim tebe i spasenje duša koje ti voliš. Isuse, drago mi je što sam mislio na tebe i rekao ti nešto od onoga što mi je na srcu, i zamolio te za pomoć. Želim nastaviti razgovor čim prije.
Opet zamišljam Isusa pokraj sebe i želim s njim razgovarati. Je li to fantazija i iluzija? Sjedi li Isus uz mene, gleda li me, sluša li, čita li moje misli, ljubi li me? Bio bih beskrajno sretan ako je to istina, a ja vjerujem da jest. Sad je uz mene moj učitelj, spasitelj, Bog i najveći prijatelj, koga cijenim više od svega, molim oproštenje za zablude i grijehe. Isuse, sretan sam jer sam s tobom, jer si ti moja ljubav, utjeha i zaštita, daj da živim s tobom i za tebe. Nadam se da ću jednom s tobom zajedno živjeti u Božjem kraljevstvu.
Kakav će biti susret s tobom, s Ocem i Duhom Svetim, s Gospom i svecima, s mojim anđelom čuvarom? Što da ti kažem, moj Isuse? Molim te udijeli mi žarku euharistijsku pobožnost da te punom i iskrenom ljubavlju primim u svetoj pričesti, čiste i svete duše, s jakom vjerom i povjerenjem. Ja vjerujem da ćeš mi dati sve što je za mene dobro, a ti samo znaš što je za mene dobro, uvijek ćeš uslišati moju molitvu, možda ne doslovno, nego na svoj način.
Pomozi mi da se pripravim za tvoj dolazak i zahvalim za njega; da se uživim u tvoju prisutnost i da razgovaram s tobom. Uzmi moj život kao svoje vlasništvo i radi sa mnom što hoćeš. Imam povjerenja u tvoju ljubav, dobrotu, mudrost i svemogućnost. Pomozi mi da se stalno sjećam tvoje prisutnosti i da te počastim, možda i razveselim nekom strelovitom molitvom.
Neprestano ću te moliti: daj da te dobro upoznam, da se za tebe oduševim i da se u tebe zaljubim do susreta u vječnosti. Jako sam ozbiljan kad ti ovo govorim i kad te molim: uslišaj moju molitvu, učini me sretnim, jer ti si moja sreća.
Isus je pokraj mene i želim razgovarati s njim. Već se počinjem navikavati na njega, i pitam se kako se ponašam? Ne bih želio da ga rastužim. Isuse, hvala i za jutrošnju propovijed, mislim da sam je dobro izgovorio, to mogu tebi zahvaliti. Molim te, vodi me i dalje, i daj da sjeme koje sijem donese obilan rod. Što da ti kažem? Molim tvoj blagoslov za svaki dan, svaku situaciju, svaku misao, riječ i djelo. Želim misliti, govoriti i raditi zajedno s tobom. Naravno, imam veliko pitanje. Kaže se, propovijeda, uči u školi i na teologiji, da Bog gleda svakog čovjeka i brine se za njega kao da je on jedini na svijetu i kao da Bog nema nikakva drugog posla. To važi i za tebe jer si i čovjek i Bog. Možda su te jutros milijuni ljudi zamolili isto što i ja. Kako čuješ sve nas i kako ćeš nam svima uslišati istu molbu, da vodiš naš život? Molim te, ne daj da se zbunim, daj da vjerujem, jer tvoje tajne ne mogu shvatiti. Od vremena do vremena, poželim neki siguran znak tvoje prisutnosti. Zanimljivo je ono što je neki svetac rekao: Ako niste primili posebne milosti, to je zato što ih niste ni tražili. Zašto se ja ne usuđujem moliti za mističke milosti, za neki znak tvoje prisutnosti? Možda mislim da bi to bila prevelika milost i dar meni grešniku, ili mislim da ćeš tada puno zahtijevati od mene, kao ona svetica koja priča kako se nije usudila pogledati u tvoje oči, od straha da u njima ne pročita ukor za svoje grijehe, ili neki teški zahtjev. A kad je ipak jednom pogledala, u tvojim očima nije bilo ništa od toga, nego je samo u njima pročitala: Ja te ljubim. Isuse, daj mi ono što ti hoćeš, prepuštam tebi da me vodiš i približiš sebi koliko ti hoćeš. Želim biti u tvojim rukama kao zagrijani vosak od koga ćeš ti napraviti figuru po svojoj želji. Daj samo da rastem u vjeri, nadi i ljubavi.
Isuse, smijem li gledati ovu TV seriju?
Opet smo, Isuse, zajedno. Navikavam se na tvoju prisutnost i bojim se da će me zakočiti i ograničiti moj život. S nekim strahom, znajući da me ti gledaš, pitam te smijem li ovo ili ono. Pitam te smijem li gledati ovu televizijsku seriju koja je došla do vrhunca, izgleda da će zlo biti razotkriveno, zaustavljeno i kažnjeno. Nažalost, često se ljube; sreća, to me ne uzbuđuje. No, ja gledam televiziju, a Isus je pored mene. Može li se to spojiti? Jesam li malo skrupulozan? Ja sam ipak čovjek, radim nešto ljudsko, nije grešno, zašto bi Isus bio protiv toga?
Zanima me kvaliteta mojih molitava. Drago mi je ovo vrijeme koje upravo sada provodim s tobom. Zadovoljan sam kako sam jutros propovijedao. Hvala ti. Jesam li siguran da si me ti vodio, ili možda tvoj Duh? Željno čekam taj trenutak kad ću vjerovati bez sumnjičavih pitanja. Odakle su se pojavile ove sumnje da si ti samo čovjek? Je li možda sumnja izrasla iz članaka akademika Ivana Supeka u koje sam samo površno zavirivao, ali je i to bilo dosta da se pojave sumnje? Ja najviše vjerujem u tvoje uskrsnuće, a kažu da je to kasnije postala legenda. Ipak je Karl Rahner, pametan čovjek, vjerovao. A Edward C. F.? A Schillebeeckx, a Leonardo Boff? Napustili, oženili se, poznati i priznati teolozi. Jesu li izgubili vjeru? Neće li sablazan biti njihov veliki grijeh? Koliko su krivi, zašto su i jesu li posumnjali i čak odbacili vjeru, ili je nešto drugo, možda žena, bila razlog njihove odluke?
Ja u svakom slučaju želim vjeru, i budući da je ona tvoj dar, molim te da mi ga dadneš, da ga učvrstiš, da tvoje božanstvo osvijetliš, da rastjeraš i odstraniš sumnje.
Isuse, molim te ne ostavljaj me. Budi i dalje uza me, iako ću ja sada raditi drugi posao. Isuse, želio bih te dobro upoznati, za tebe se oduševiti, u tebe se zaljubiti. Znam da je za to potrebna jaka vjera i čvrsta nada. To su darovi koje mi ti možeš dati. Ja te od svega srca molim za njih. Kako bih se rado uživio u tvoju živu stvarnost i željno očekivao skori susret s tobom, možda još ove godine, ili samo za nekoliko mjeseci.
| U Svjetlu riječi možete nabaviti knjige fra Franje Mušure: Suočenje s Bogom i Proglas zakona ljubavi |
Isuse, jutros se osjećam dobro, čini mi se da sam dobro govorio, to je tvoj dar. Bio bih beskrajno sretan kad bih bio oruđe u tvojim rukama. Već davno to si ti htio, a ja ili nisam znao ili nisam mogao. Isuse, veliko je naše neznanje, tako mi se barem čini, to sigurno mogu reći za sebe. Koliko nas vjera oblikuje, koliko se i mi svećenici dok smo mladi uživimo u tvoju prisutnost i u ono što očekuješ od nas? Koliko shvaćamo svoje poslanje? Teoretski znamo mnogo, trebamo biti sveti, a to ili zaboravimo ili ne znamo kako to izgleda. Što treba raditi da to postignemo? Trebalo bi razmatrati svaki dan, a mi to zanemarimo i zato živimo polovično. Kako se zagrijati za život s tobom i za tebe? Ja to sada naslućujem, ali je kasno. A zatim život u svijetu i sa svijetom! Nema ništa pobudno što izaziva, potiče, uči; sve u životu kao da dubinski promiče mimo tebe i bez tebe, osim izvanjske, površne povezanosti.
Isuse, što da ti kažem?
Zato dolazim pred tebe praznih ruku s pokajanjem i nadom u tvoje milosrđe. Zašto sam bio tako površan i prazan u odnosu s tobom? Je li to bilo zbog jačine mojih strasti ili zbog manjka nekog nadnaravnog iskustva o tebi, ili oboje? Zašto sam tako dugo bio slabo zainteresiran za tebe? Zašto nisam čitava života bio živo, svjesno, i potpuno zaljubljen samo u tebe?
Možda ja to kukam samo zbog manjka jakih osjećaja ljubavi, a možda sam ipak bio samo tvoj? To ću vidjeti na pragu vječnosti, kad mi možda kao u nekom filmu, pokažeš sav moj život. Ipak se bojim da će moj život biti velika praznina, za koju se kajem, zbog koje se stidim i molim za oproštenje.
Isuse, govorim ti iskreno, znam da ćeš primiti moje pokajanje, da ničim nisam zaslužio ovo obraćenje, i da ću se s tobom naći i živjeti u vječnosti zbog tvoje ljubavi i milosrđa koje su tvoj čisti dar.
Imam li pitanja? Razgovaram li sam sa sobom ili je tu Isus koji šuteći odgovara mojoj duši koja naslućuje njegov govor? To ne bi bio dokaz za njegovu prisutnost i djelovanje, a ipak ja vjerujem da tako jest. Isuse, što da ti kažem? Možda ono što ti Petar reče poslije tvoga uskrsnuća kad odgovara na tvoje pitanje: Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te ljubim. Nikad nije kasno, što jedna poslovica kaže: U Boga nema kasno. Sveti Augustin reče: Prekasno sam te zavolio. Neprestano ću te moliti: daj da te dobro upoznam, da se za tebe oduševim i da se u tebe zaljubim do susreta u vječnosti. Jako sam ozbiljan kad ti ovo govorim i kad te molim: uslišaj moju molitvu, učini me sretnim, jer ti si moja sreća.
Isuse, kako da razgovaram s tobom? Ne zamišljam li ja sve na dječji način, naivno, osjećajno? Opet, ako nemam osjećaja, ako sam suh, pomišljam da sam prazan. S tobom treba biti ozbiljan, ništa lažno i ništa polovično. Htio bih ući u srž ljubavi prema tebi. Tebe ljubiti znači rado s tobom biti i razgovarati, to znači moliti. Ostvari taj prvi, osnovni znak ljubavi. Kako? Moja mi molitva izgleda mlitava, nesabrana. Čudo je kako se brzo rastresem, kao da zadrijemam, kušam paziti na ono što govorim, ali se brzo izgubim. Nadam se da me Isus razumije. Ja bih rado kleknuo da mogu i glasom punim poštovanja izgovarao riječi molitve, ali niti mogu kleknuti niti dugo nešto na glas govoriti. Imam dobru volju, Isuse primi je. Ti ionako sve znaš, poznaješ moju unutrašnjost, bio bih sretan ako bi bio zadovoljan sa mnom. Želiš da budem bolji? Pomozi mi. Želim biti samo tvoj i ničiji više.
Vodi sutra ujutro moju propovijed, ali i moju molitvu i sve moje ponašanje tijekom sutrašnjega dana, vodi moje misli, riječi i djela. Unaprijed ti hvala, Isuse! Molim te, primi ova moja današnja razmišljanja kao meditativnu molitvu!
————-
Zašto ja sve ovo radim, čemu zapisujem ova svoja razmišljanja? Želim li ja napisati knjigu ili mi je samo do toga da razgovaram s Isusom, da mu se što je moguće više približim? Ovo zadnje, a moguće je i prvo!
Fra Franjo Mušura bio je član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ove godine obilježava se deset godina od njegove smrti.
