Razgovor o nužnosti brže integracije i jačeg uključivanja muslimanskih pridošlica u europsko društvo eksplodirao je medijski u zadnje dvije godine zbog velikog priljeva izbjeglica iz arapskog svijeta. O tom problemu u medijima gotovo svakodnevno polemiziraju takozvani stručnjaci, a do izražaja dolaze uglavnom isključivi pristupi. Dok bi jedni sve pridošlice najradije preko noći asimilirali ili vratili nazad, drugima kao da i ne smeta getoizacija i odbojan odnos mnogih muslimanskih emigranata prema zapadnoj civilizaciji.
Integracija ili asimilacija?
Nažalost, rijetki su ozbiljni i stručni razgovori o problemu integracije i asimilacije. Stručnjaci se često drže po strani kako ne bi bili proglašeni rasistima. Ustvari, ta se dva pojma i ne isključuju onoliko koliko to nestručni pojedinci misle. Naime, koliko god pojam integracije zvučao pozitivno, on dugoročno uglavnom vodi u ono stanje koje se podrazumijeva pod dobrovoljnom asimilacijom. Ako pojam integracije ograničimo samo na sociološko, kulturološko i jezično područje, to jest uvezivanje pojedinca ili grupe u domaće društvene, kulturne, jezične i privredne strukture, onda se može reći da na kraju dobre integracije uvijek stoji asimilacija. Ali integracija se može promatrati i u širem sociološkom i kulturološkom smislu, gdje se polaganim procesom pokušava od različitih društava i kultura napraviti jedna nova funkcionalna cjelina. U biti nijedna pozitivna integracija nije jednosmjerna ulica, nego proces utjecaja kultura jednih na druge.
Razgovor o integraciji, latinski integrare (ponovno uspostaviti, nadopuniti, osvježiti), u zadnje je vrijeme vrlo aktualan i u odnosu na procese unutar Europske zajednice, gdje je na djelu pokušaj zbližavanja europskih naroda i uvezivanja u jednu ne samo ekonomsku i političku nego i vrijednosnu i kulturnu cjelinu. U tom procesu često dolazi do oprečnih stajališta među članicama. Dok su neke države za bržu integraciju, navodno zbog efikasnijeg funkcioniranja Europske zajednice, pri čemu se ne isključuje ni zakonska prisila (ekonomska ili politička ucjena), druge su za polaganije zbližavanje, jer u ubrzanom, prisilnom procesu vide pokušaj asimilacije manjih naroda u ideologiju i privredu većih.
Neki su sociolozi mišljenja da prisilno ubrzavanje integracije unutar Europske zajednice kao i prijetnja zakonskim sankcioniranjima nije ništa drugo nego pokušaj prisilne asimilacije (latinski similis = sličan) na privrednom i ideološkom području, gdje se preko noći želi stvoriti društvo istih vrednota, koje uglavnom nameću bogatije i liberalnije europske zemlje. To sukobljavanje oko općih vrednota, nedostatka zajedničkog jezika i identiteta prijete, prema mišljenjima nekih političkih analitičara, samom opstanku Europske zajednice. Potvrdu za takvo razmišljanje nalazimo upravo u odluci Velike Britanije da napusti Europsku zajednicu. Kako bi se izbjegli mogući problemi govori se u zadnje vrijeme o Europi različitih brzina.
Jedan je od zastupnika te teorije i njemački ministar financija Wolfgang Schäuble. Prema toj zamisli, neke bi se zemlje unutar Europske zajednice međusobno povezivale bržim koracima, dok bi drugim zemljama bilo omogućeno polagano približavanje. Takav pristup bi zasigurno poboljšao odnose unutar Europske zajednice, jer bi dozvolio i različite stavove glede prevelikog dotoka muslimanskih migranta iz neeuropskih zemalja. Mnogi stariji i socijalno ugroženi građani u Velikoj Britaniji upravo su iz straha od imigranata glasali za istup iz Europske zajednice. Zato govor o Europi različitih brzina ima smisla. Razvijenije zemlje kojima nedostaje radne snage u tom bi slučaju mogle brže prihvaćati mlade došljake, dok bi se u manje razvijenim, kao što je Hrvatska, iz kojih mladi masovno odlaze zbog nedostatka posla, omogućio nešto kritičniji odnos prema velikom priljevu migranta.
Na drugoj strani, primjetno je da unutar Europe migracije protječu bez velikih problema. Diskusije o integraciji i asimilaciji muslimanskih pridošlica potisnule su razgovor o bržoj integraciji unutar Europske zajednice u parlamentarne dvorane. U gotovo svim zapadnoeuropskim državama medijski je prostor posvećen uglavnom problemu uključivanja muslimanskih pridošlica u društvo domaćina. Koliko je taj problem aktualan, vidi se ponajbolje po tome što se u medijima više i ne govori o toliko opasnom problemu grčkog prezaduživanja, koji je svojevremeno prijetio, a i danas to čini, da dovede Europsku zajednicu do bankrota.
Nedostatak iskustva s migrantima
U gotovo svim zemljama, a osobito onima koje su širom otvorile vrata muslimanskim izbjeglicama, vodi se žučna rasprava o njihovoj integraciji. Sve je više onih koji zahtijevaju ubrzanu integraciju, koja bi po potrebi prisilila pridošlice da prihvate jezik i bitne vrednote društva, bez čega nema zajedničkog života. Za razliku od onih koji zahtijevaju taj ubrzani proces prilagođavanja izbjeglica zapadnim vrednotama, bez ugroze njihove tradicije i kulture, sve je više onih koji su mišljenja da muslimanske pridošlice treba prisilno asimilirati ili vratiti. Upravo tu leži razlika između pojmova integracija i asimilacija. U biti se ta dva pojma sociološki, kulturološki i jezično ne isključuju potpuno, kako to neki često misle. Jer, gotovo svaka uspješna integracija vodi dugoročno u asimilaciju, u potpuno uklapanje pridošlica u vrijednosni, kulturni i jezični svijet domaćina. Integracija je u tom slučaju samo početni stadiji asimilacije, koja se treba realizirati bezbolno i bez velikih sukobljavanja. Stručnjaci već kod treće generacije europskih imigranata opažaju polagani prelazak u stanje asimilacije, gdje dolazi do potpunog utapanja pojedinaca ili grupacija u svijet domaćina. Situacija je nešto drugačija s dijelom muslimanskog stanovništva koje se getoizacijom odupire ne samo asimilaciji nego i svakoj pomisli na integraciju u društvo domaćina, što dovodi do stvaranja paralelnih svjetova u četvrtima velikih gradova, koji bi s vremenom mogli dovesti do sukoba unutar društva.
Problem Europe leži u nedostatku iskustva s useljeništvom. Neke europske zemlje ne shvaćaju da su poodavno postale useljeničke te da bi zbog dolaska prevelikog broja stranaca izvan europskog područja trebalo mijenjati mnoge zakone. Naime, potrebno je da domaćin shvati kako prihvaćanje pridošlica ne znači i potpuno niveliranje njihove kulture, vjere i jezika (prisilna asimilacija). Ali je isto tako važno pridošlicama zakonima dati jasno do znanja da se ne mogu ponašati kao da žive u svijetu afričkog ili azijskog političkog islama, kao i to da se moraju uklopiti u vrijednosti europske civilizacije. Upravo su zbog toga potrebni zakoni koji bi muslimanskim pridošlicama jasno dali do znanja što se u jednom civiliziranom svijetu, gdje je religija razdvojena od države, ne može i ne smije činiti. Na taj način se vjerojatno ne bi izbjegla potpuna getoizacija u gradovima, ali bi se postiglo to da se i u tim getima poštuje zakon i govori jezik domaćina, barem u službenoj komunikaciji. U suprotnome geta će postati azijske i afričke oaze, koje neće njegovati samo kulturnu, jezičnu i vjersku tradiciju svojih predaka, kako to čine nacionalne manjine drugih religija, nego će postati otuđeni centri moći koji će s vremenom biti potencijalno žarište za sukobe širih razmjera. O tome mnogo govori i podanički odnos povelikog dijela njemačkih Turaka prema Erdoğanu i njegovoj radikalnoj islamskoj politici. Za razliku od pripadnika drugih religija koji se kroz postupni proces integracije nakon nekoliko generacija u potpunosti asimiliraju, proces integracije u pozitivnu asimilaciju muslimanskih imigranata puno je usporeniji, upravo iz vjerskih razloga, jer sa sobom donose i određene vrednote, često one koji se ne uklapaju u društvo domaćina.
Hrvati – pioniri asimilacije
Iako u Njemačku s prostora europskih država još uvijek dolazi godišnje ponajviše građana u potrazi za zaposlenjem (njemački Wirtschaftsbürger), o njihovu uključivanju u društvo domaćina gotovo da se i ne razgovara. Sličan proces opaža se i kod Hrvata, koji se već nakon kratkog vremena integriraju u društveni život domaćina, a s vremenom i asimiliraju, polažući malo značaja etničkoj pripadnosti predaka. U eseju Hrvati izvan domovine (Svjetlo riječi, siječanj 2014.) pisao sam opširno o hrvatskoj dijaspori i razlozima iseljavanja, koji su kroz povijest bili uglavnom poticani ekonomskim, političkim i ratnim razlozima. Ta je dijaspora danas povećana za dvjestotinjak tisuća mladih Hrvata. U hrvatskim zajednicama u dijaspori nova hrvatska imigracija polagano zauzima prazni prostor koji su za sobom u društvu domaćina ostavili dobro integrirani ili asimilirani mladi Hrvati druge i treće iseljeničke generacije.
Ako pod pozitivnom asimilacijom podrazumijevamo uspjeh postupne integracije ili prilagođavanje društvenim odnosima domaćina, onda se može reći da su se djeca druge i treće generacije hrvatskih imigranata dobro prilagodila sredini u kojoj žive. Moglo bi se čak ustvrditi da su na putu potpunog utapanja u domaće društvo, da se na njih odnosi ono što sociolog Hartmut Esser podrazumijeva pod kulturalnom asimilacijom (dobra izobrazba i potpuno poznavanje jezika domaćina), strukturalnom (zaposjedanje važnih pozicija na području politike, izobrazbe i privrede), socijalnom (dobra umreženost u društvene odnose, sklapanje brakova s domaćim stanovništvom) i emocionalnom (identifikacija s društvom u kojem žive).
Kako se ne može govoriti o prisilnoj asimilaciji, kod Hrvata je vrlo izražen proces integracije koji polagano prelazi u stanje dobrovoljne, postupne asimilacije. Ta prilagodba se može opaziti i po sve jačoj sekularizaciji i liberalizaciji kod druge i treće generacije, prilagođavanju domaćem stanju duha u društvu, što za posljedicu ima sve jače otuđenje od hrvatskih zajednica i potpuno utapanje u stil života domaćeg stanovništva. O uspješnoj integraciji ili asimilaciji Hrvata druge i treće generacije govore i pojedini statistički podaci do kojih su došli neki istraživači. Hrvati druge ili treće generacije pripadaju onim građanima Njemačke sa stranim korijenima koji su se po izobrazbi izjednačili s domaćim stanovništvom. I dok je prva generacija obavljala uglavnom fizičke poslove, druga i treća se ne razlikuju po zanimanju od mladih Nijemaca bez stranog porijekla.
To se opaža i u pogledu na život. Dok oko 60 % Hrvata prve generacije štedi zbog obitelji, rodbine ili mogućeg putovanja u rodni kraj, to čini svega 8 % onih iz druge ili treće generacije. A nitko od njih ne štedi za eventualni povratak u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu. To onda znači da uopće ne razmišljaju o povratku u zavičaj oca i majke. Dok se kod velikog broja Hrvata prve generacije opaža dobro snalaženje u jeziku domaćina, druga generacija snalazi se u istom postotku kao i domaće stanovništvo, gotovo 100 %. I dok se prva generacija međusobno sporazumijeva uglavnom hrvatski, to pripadnici druge generacije već čine uglavnom na jeziku domaćina. Opaža se sličan proces na području politike i kulture. Dok se prva generacija zanima uglavnom za hrvatsku politiku i kulturu prateći hrvatske medije, zanimanje druge i treće generacije je daleko veće za stanje u zemlji rođenja. Slično je i na području komunikacije. Dok prva generacija komunicira dobrim dijelom sa sunarodnjacima, to druga čini u daleko većem omjeru s domaćim stanovništvom. To potvrđuje sve učestalije uzimanje njemačkog državljanstva. Prema državnim podacima iz 2014., Hrvati su jedini migranti u Njemačkoj čiji je postotak uzimanja njemačkog državljanstva porastao za više od 100 % u odnosu na 2013. Te su godine njemačko državljanstvo stekle 3899 osobe.
Realan pristup problemu potpune integracije Hrvata druge i treće generacije u društva domaćina trebao bi imati utjecaja i na stanje duha Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vrijeme je za otrežnjenje i shvaćanje da se čudo povratka neće olako dogoditi, premda o njemu konstanto govore pojedini političari i svećenici, potiskujući realan odnos prema problemu progonstva i iseljavanja. Krajnje je vrijeme da se Crkva, društvo i politika okrenu zaustavljanju iseljavanja onih koji su ostali. Jer, ako se i dalje bude budućnost Hrvata u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini gradila na sanjarenju o povratku, dogodit će se to da će opustjeti i oni krajevi u kojima je stanovništvo ostalo. Sve je veći broj mladih ljudi koji odlaze u inozemstvo u potrazi za poslom, kako pokazuju statistički podaci nekih europskih država poput Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iskustvo dijaspore uči nas da je odlazak daleko lakši od povratka. Pogotovo kad se zna da djeca određuju mjesto života svojih roditelja. A djeca druge i treće generacije pored sklonosti povremenom nacionalnom folkloru za vrijeme odmora ili nogometnih, svjetskih natjecanja uglavnom dom vide tamo gdje su rođena. Od njih se zasigurno ne može očekivati onaj nacionalni naboj koji su pokazali Hrvati prve generacije za vrijeme domovinskog rata, jer ga jednostavno nemaju. Jedino što te mlade ljude može pokrenuti u pravcu zavičaja roditelja jest dobro ekonomsko stanje koje im garantira bolji život nego u zemlji boravka. A da je tako nešto moguće ako se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dogodi ekonomsko čudo, pokazuju Hrvati druge i treće generacije u Njemačkoj koji odlaze raditi u Englesku, Belgiju, Francusku ili Ameriku kao arhitekti, menadžeri, bankari, liječnici ili pravnici.
