Dječica mlađega uzrasta nemaju drugoga uzora osim odraslih koji su oko njih. Oni prihvaćaju sve što im ponudite ili kažete, sve na što ih uputite ili nešto od čega ih odgovorite jer ste im vi to rekli. U školi gledaju u učiteljice ili učitelje kao nadnaravna bića. Slijede ih u svaku stopu, oponašaju ih, žele biti kao oni. Jednostavno je dirljivo koliko su djeca otvorena, ranjiva u svojoj povjerljivosti i nepoznavanju drugih. Nedostatak iskustva koje će tek stjecati odrastanjem daje priliku odraslima da ih oblikuju. Kako će to ovi učiniti uvelike ovisi kako su oni prolazili kao djeca i kakve su oni upute i uzore imali. Čovjek stalno djeluje u odnosu na druga bića kojima je okružen, isticao je papa Ivan Pavao II. Djelovanje ozbiljuje bit mladoga bića.
Maria Montessori je upozoravala da je dijete u dobi od 3 do 6 godina obdareno posebnom osjetljivošću zanimanja za okolinu. Stoga ga je potrebno u tom razdoblju opremiti pozitivnim osjećajima kako bi kasnije sigurnije stjecalo znanja, produbljujući interes sukladno ovim ranije stečenim osjećajima. Ovo razdoblje osjetljivosti i zainteresiranosti je prolazno i stoga ne smije biti zanemareno. Čak i mala radnja ili interakcija predstavljaju iskustvo učenja za malo dijete. Ono tako oblikuje svoj stav prema okolini i odraslima koji su odgovorni za ovakva životna iskustva djeteta koja često bivaju zanemarena uslijed svakodnevnih roditeljskih obveza i nebavljenja djecom na pravi način. Montessori je isticala da dijete upija sve vrijednosti, priličnosti i nepriličnosti, standarde, ali i predrasude onih oko sebe. Predrasude mogu itekako utjecati na razvoj djeteta, mogu biti prepreka i ograničenje za dijete. Dijete u toj fazi razvija čuvstva koja kasnije postaju neodvojiv dio njegove osobnosti kao odrasle osobe.
Rast dječje duše
Danas se za svaki zanat traži priznata i potvrđena stručna sprema i kvalifikacija. Jedino se za tešku roditeljsku dužnost ne traži diploma. Sve se prepušta slučaju i slijepoj sreći. Ipak je neophodno znati kako se dječja duša razvija, postaje i raste. Jagoda Truhelka ističe da do poznavanja dječje duše vode tri puta. Na prvom mjestu su naše vlastite uspomene. I učitelji i roditelji bi se također trebali prisjetiti svoga djetinjstva, misli i osjećaja u nekim zgodama i prilikama. A nije dosta ni to da promatramo samo dijete jer nam ono ne daje svu spoznaju svoje duše. Ne možemo suditi i zaključivati neposredno što se u dječjoj duši zbiva jer ta duša, osobito u prve dane i tjedne, još spava i za mnogo mjeseci ne progovara jezikom. Napokon, tu je još i treći put, a to je općenito promatranje ljudi i djece, kako rade, govore, kako se vladaju u izvjesnim događajima, i što je jako važno, to je pravovremena kontrola, što je ima voditi sam uzgajatelj nad samim sobom, nad svojim mišljenjem, čuvstvima i htijenjem.
U povodu Dana učitelja koji je bio 5. listopada nije se dizala osobita prašina. Netko bi spomenuo pa čak i čestitao Dan učitelja, ali su zato učitelji sami u svojim školama, skupa s učenicima obilježili ovaj dan. U vrijeme Austro-Ugarske i kasnijih kraljevina, učitelji su se stalno borili za bolji položaj, htjeli su biti izjednačeni s državnim službenicima, ali im upravo država to nije omogućavala. Smještali su ih u neke platežne razrede koji su bili ispod onih lugara ili željezničara. Nije ih se smatralo vrijednim državnim djelatnicima, a bez njih se nije moglo. Polagali su silne ispite i nakon što su završili učiteljsku školu. Stalno su prelazili u neka predzvanja, a dok bi došli do zvanja stalni učitelj, već bi bili iscrpljeni nepravdama režima i neshvaćanja okoline. Stoga su se udruživali u učiteljska društva i tražili svoju pravicu, ali teškom mukom.
Najodličniji pojedinci
Učitelje se i dalje gleda s visoka. Taj poziv sve više postaje poziv za one koji nemaju kuda. Biti učitelj postalo je nešto čemu se drugi izruguju ili žale prosvjetne radnike. Odnos prema obrazovanju i odgoju otkriva stanje u kojem se jedna zemlja nalazi. Učitelji su oni koji službeno vrše dužnost opismenjavanja, uvođenja u novi svijet, u svijet spoznaja, mašte, otkrića. Oni su „krivci” za tolike uspjehe pojedinaca. Oni su, pored roditelja, baza, osnova od koje počinje oblikovanje pojedinca. Njihova odgovornost je ogromna i upravo zato to moraju biti najodličniji pojedinci jednoga društva. Osobe besprijekorne prošlosti i morala. Pismene, kreativne, odane, otvorene, ljubazne. Sagledajmo samo te činjenice.
Prisjetimo se samo kakvi smo bili prvi dan u školi i kako smo se vremenom mijenjali. Što je sve utjecalo na nas? Nisu to bile silne teorije i zadaci. Bili su to ljudi koji su nam te sadržaje prenosili i koji su se bavili nama svaki dan i strpljivo s nama podnosili naše promjene raspoloženja, razvijali naše samopouzdanje, vjerovali u nas i kad mi nismo. Tješili nas u našim kušnjama, bolima, nevjerici. Uvijek su bili tu i kad roditelji nisu uspijevali. Oni su nas oblikovali i dobar dio života s njima smo proveli. I onda reći da je prosvjeta trošak, da je to nešto što treba svesti na birokraciju, postaviti fiksno radno vrijeme, umanjiti slobodne dane, jer ionako rade pola dana. Pa sva’ko zna raditi što oni znaju! Koje li oholosti, koje li bijede u shvaćanju! I ja sam išao u školu, znam ja šta je to! Čuju se i takvi mudri zaključci! I to upravo oni koji su se najmanje iskazali i koji baš i nisu rado dolazili u ovu instituciju. Važno je ne zaboraviti što je svrha kvalitetnoga učitelja i kvalitetne škole, da svi učenici sve više kvalitetno rade u školi. Uvjet za to je da učenici vole raditi ono što se od njih traži, a upravo je tu uloga učitelja i nastavnika koji nastavlja pouku kroz više razrede neupitna. Voljeti raditi ono što se u školi nudi je uvjet za kvalitetu, zadovoljstvo i uspjeh pojedinca. Odgoj i obrazovanje ne prestaju izlaskom djeteta iz škole, nastavljaju se kroz cijeli život.
Ima ljudi kojima je prirođeno razumijevanje djece i koji imaju neobični pedagoški dar i tankoćutnost. Ovakvi učitelji uzgajaju lako i s uspjehom. Djeca osjete takve ljude i uz njih im je ugodno. Međutim, takvi prirodni uzgajatelji se moraju roditi baš kao i pjesnici i znanstvenici. Oni, koji nemaju takvih sklonosti, trebaju učenjem i studiranjem steći tu sposobnost. Osobito je to potrebno danas u životnim prilikama koje su dvosmislene, nejasne, pune zbunjujućih poruka. Potrebno je da i učitelji i roditelji poznaju dječju dušu i prirodu te da se upute u glavne zakone po kojima se dijete razvija, da pomognu u pravilnome razvoju. U današnje vrijeme životni problemi odraslih oslikavaju se i na djecu te utječu na njihove probleme u učenju. Stoga se škola treba prilagođavati novom vremenu i uvjetima života, ako želi na pravi način ispuniti svoju odgojno-obrazovnu ulogu i odgovoriti na potrebe svakoga pojedinog učenika. Školske ustanove trebaju oslobađati djecu, biti sredine u kojima svako dijete nalazi prostor za sebe. A tko je najpozvaniji za učiniti ovu prilagodbu. Upravo učitelj!
