Početna stranica » Čovjek bez riječi

Čovjek bez riječi

217 pregleda

Svim studentima teologije poznate su teološke discipline kristologija i mariologija, i oni bi o tim teološkim naukama mogli mnogo toga ispričati. Međutim, kada bi ih tko upitao što o josipologiji, vjerojatno bi dobio samo odgovor kako se tu po svoj prilici radi o teološkome nauku o svetome Josipu. I na toj bi izjavi ujedno i zastali.

Nakon nje bi nastupio muk, šutnja, tišina. Takav doista bijaše sveti Josip: čovjek šutnje, tišine, skrovitosti. Evanđelja o njemu više šute negoli govore. Nije nam prenesena niti jedna jedina njegova izgovorena riječ. Iz Objave znamo samo za njegove potajne misli, naume, snove, strahove: A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju” (Mt 1, 18-20). Stoga Marija u objavama danima mističarki Mariji de Agredi (†1665.) svijetu poručuje: Svijet je bio uvelike ravnodušan prema veličini i povlasticama koje je višnji Gospodin darovao mojemu svetom suprugu i prema njegovu moćnome zagovoru kod njegova božanskoga veličanstva. U nekoj bavarskoj župi odlučio je župnik za Božić s djecom i mladima prirediti lijep božićni igrokaz. Svatko je dobio svoju ulogu i svoj tekst. Samo je sv. Josip dobio ulogu bez riječi. Ne bi se to sve ni primijetilo da pri kraju igrokaza dječak koji je igrao ulogu sv. Josipa nije zaplakao. Tek tada su svi primijetili sveca koji je ostao po strani, usamljen i bez riječi. Doista ga i mi često marginaliziramo u navještaju, u pobožnosti i molitvi, u vjerničkome promišljanju kao uzora za nasljedovanje. Stoga sv. Augustin bolno uzvikuje: Ako bismo svetoga Josipa isključili iz tajne Utjelovljenja, mogao bi se on usprotiviti: Zašto me od nje odvajate? A sv. Terezija Avilska smatra kako prava pobožnost prema Mariji nužno uključuje i svetoga Josipa. Zapravo začuđuje što smo ga ostavili potpuno po strani i gotovo odvojili od tajne Utjelovljenja i spasenja. Osobito je to čudno kada pogledamo koliko o njemu teolozi kroz sva stoljeća promišljaju i pape na pobožnost potiču. Ove godine Hrvatska obilježava (ili bi barem trebala) 300. obljetnicu (1687. – 2017.) otkako je Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa za svoga nebeskoga zaštitnika, zaštitnika Hrvatskoga Kraljevstva i hrvatskoga naroda. Kada vidimo koja isprazna brbljavost danas vlada u Hrvatskome saboru, doista čovjek ne može ne poželjeti da si hrvatski sabornici uzmu svetoga Josipa za uzor i nadahnuće.

Snagom tišine

Evanđelja Josipa opisuju kao sina Davidova, čovjeka pravedna, djevičanskoga zaručnika i muža Marijina, zakonitoga (nebiološkoga) oca i skrbnika Isusa Krista, čovjeka vjere i posluha, zaštitnika svoje obitelji, vrijednoga radnika koji je savjesno obavljao tesarski zanat. Crkva ga k tomu još štuje kao zaštitnika sveopće Crkve i uzora obiteljske duhovnosti i duhovnoga očinstva u bezočnome svijetu, što je postala bitna značajka Crkve. Ono po čemu se mnogima on danas čini aktualnim jest jedna vrlo bitna sastavnica njegove svetosti: šutnja, povučenost, tišina, kontemplativnost. Francuski spisatelj Paul Claudel je 1911. godine u pismu svomu prijatelju Silvanu Pittu zapisao: Ono što me trenutačno osobito zaokuplja je taj veliki i pomalo tajanstveni lik svetoga Josipa. Josip je zaštitnik skrovitoga života. Josip je „čovjek bez riječi” (Joseph Overath), ali ujedno čovjek koji je intenzivno živio duhovni život. Šutnja, tišina, kontemplativna skrovitost preduvjeti su molitve. Ono što je u našim životima, pa i uvelike i u životima Bogu posvećenih osoba, dospjelo u potpuni nesklad, naime djelatnost i sveto razmatranje, kod Josipa bijahu potpuno uravnoteženi. Time što nam ne prenose niti jednu jedinu riječ iz njegovih usta, Evanđelja nam objavljuju upravo nešto sasvim bitno: Josipova šutnja označava utihnuće i nijemost pred neshvatljivim putovima Božje Providnosti. Kako Josip iz šutnje i tišine dolazi, tako se u njima i gubi, nestaje. Ništa pouzdano ne znamo o njegovu preminuću. Evanđelje kao da hoće reći kako je o njemu dovoljno znati da je do konca svoga života bio u najvećoj mogućoj blizini s Marijom i Isusom. Možda je upravo ovaj tajnoviti svetac, pitaju se Werner Schmid i Josef Seeanner u jednoj knjizi o svetome Josipu, od Boga određen da nas u kulturi u kojoj vlada „diktatura buke” (Robert kardinal Sarah), reklame i samopromidžbenih duhovnosti pouči o onome bitnome: šutnji, tišini, povučenosti, samozatajnosti, kontemplaciji.

Protiv diktature buke

Grčka mitologija poznaje demone buke, tzv. koribante i kurete. Koribanti su demoni koji bučnim orgijastičkim plesovima prate božicu Kibelu, a kureti su demoni koji lupanjem metala oružja nadjačavaju plač mitološkoga djeteta Zeusa i bukom ga skrivaju od njegova vlastitoga oca Krona jer ga želi ubiti. Kako je to daleko od kršćanske poruke koja kaže da se u „tihoj noći” dogodilo rođenje Spasitelja svijeta, a ne u buci. Nažalost, demoni buke opsjeli su već mnoge i u Crkvi, ne samo u društvu. I u Katoličkoj Crkvi postoje mnogi koji poput protestantskih „teleevangelista” koribantski i kuretski sve što čine, čine pred ljudima da ih oni vide i „trube pred sobom” (Mt 6, 1-2). Nekada ti i takvi glasnije trube pred sobom o svojim djelima, poduhvatima, podvizima, dostignućima, negoli trublje koje su srušile jerihonske zidine. Na kršćanskim portalima mogu se danas naći autori koji nakon svakoga svog člančića stave post à la „pročitajte moju najnoviju kolumnu” ili svećenike koji na svojim Facebook profilima objavljuju samodopadne i samopromidžbene komentare poput: Upravo mi jedan svećenik piše kako na moru čita moju najnoviju knjigu. Benedikt XVI. je ponovno posvijestio važnost tišine, šutnje, sabranosti, odreknuća od samoisticanja i u liturgiji. Grgur Veliki o sv. Benediktu iz Nursije, bilježi kako je bio čovjek „koji je živio sa sobom” (secum vivebat). Time on vrlo precizno opisuje duševno stanje toga čovjeka koji je oplemenio Europu. Živjeti sa samim sobom, zadržati se u sebi, ući u sebe, ovladati samim sobom i ne dati se orobiti stvarima izvan nas; ukrotiti svoju maštu, strasti, želje, osjećaj, razum, um, pamćenje i podčiniti ih snazi volje, a svoju volju podčiniti volji Božjoj, to je za suvremenoga čovjeka noćna mora. Dom J. B. Chautard kaže kako živimo u vrijeme ideala ljubavi prema djelatnosti poradi djelatnosti same. „Život izvan nas”, publicitet, na suvremenoga čovjeka ima nevjerojatnu moć privlačnosti i navodi mnoge da sebe ističu, da se samoprofiliraju, da buče i galame kako bi ih se čulo i primijetilo. Kod njih aktivni princip uvijek ima prevagu nad kontemplativnim. Zaboravljaju međutim kako se i „tesarov Sin” kroz trideset godina povučenosti, sabranosti, samoće, tišine, šutnje, uronjenosti u Božja otajstva pripremao da nastupi i djeluje samo kroz tri godine svoga života. Na jednome mjestu u Ivanovu Evanđelju kaže Gospodin: Još malo i više me nećete vidjeti. Josip i Marija su imali to bolno iskustvo kada su izgubili dijete Isusa na tri dana po povratku s hodočašća u Jeruzalem. Poslije će Gospodin još jednom iščeznuti nakon smrti na križu do Uskrsnuća i dat će apostolima osjetiti prazninu svoje odsutnosti. I mi danas proživljavamo tajnu odsutnosti Božje, prolazimo kroz iskustvo koje je Isus imao na križu: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?!, kaže papa Benedikt XVI. Nisu li porušene, prodane i prenamijenjene crkve Zapada upravo tomu svjedoci?! Ali, to nas nažalost ne zabrinjava. U nama nema one Marijine i Josipove boli: Evo, otac tvoj i ja s bolom smo te tražili (Lk 2, 48). Mi zapravo ni ne primjećujemo Božju odsutnost, jer smo puni sebe, puni buke, jer smo se, kako veli Romano Guardini, okrenuli banalnostima s metafizičkom težinom. Kada je u 11. stoljeću sveti Bruno iz Kölna, osnivač reda kartuzijanaca, pokušao kao kancelar i kanonik biskupije Reims provesti tzv. grgurovsku reformu, naišao je na veliki otpor samodopadnoga i pokvarenoga biskupa Manassea. Biskup mu je dvadeset godina pružao otpor i ozloglasio ga kod svega svijeta, sve do Pape u Rimu. Tada sveti Bruno odlučuje uzeti sv. Josipa za uzor i nestaje sa scene javnoga događanja, povlači se u tišinu brda u novoosnovane kartuzije. Snagom tišine bori se protiv diktature buke.